Druga nedjelja došašća (08. 12. 2020.)

53

LECTIO

1. čitanje: Knjiga proroka Izaije 11, 1-10

1 Isklijat će mladica iz panja Jišajeva, izdanak će izbit’ iz njegova korijena. 2 Na njemu će duh Gospodnji počivat’, duh mudrosti i umnosti, duh savjeta i jakosti, duh znanja i straha Gospodnjeg. 3 Prodahnut će ga strah Gospodnji: neće suditi po viđenju, presuđivati po čuvenju, 4 već po pravdi će sudit’ ubogima i sud prav izricat’ bijednima na zemlji. Šibom riječi svoje ošinut će silnika, a dahom iz usta ubit’ bezbožnika. 5 On će pravdom opasati bedra, a vjernošću bokove. 0 Vuk će prebivati s jagnjetom, ris ležati s kozlićem, tele i lavić zajedno će pasti, a djetešce njih će vodit’. 7 Krava i medvjedica zajedno će pasti, a mladunčad njihova skupa će ležati, lav će jesti slamu k’o govedo. 8 Nad rupom gujinom igrat će se dojenče, sisanče će ruku zavlačiti u leglo zmijinje. 9 Zlo se više neće činiti, neće se pustošiti na svoj svetoj gori mojoj: zemlja će se ispuniti spoznajom Jahvinom kao što se vodom pune mora. 10 U dan onaj: Jišajev izdanak, dignut kao stijeg narodima, puci će željno tražiti. I prebivalište njegovo bit će slavno

Riječ Gospodnja.

Izaija nam pruža sliku – još sugestivniju ako je se smjesti u kontekst onoga što je prethodno rečeno – nove mladice koja počinje rasti na panju. Prorok je opisao tijek neprijateljske invazije sa sjevera, pred čijim je naletom sve bilo uništeno; od nekoć bujnih šuma ostalo je tek pokoje posječeno deblo (usp. Iz 10, 33s). U tako opustošenom krajoliku, gle jedna grančica na panju, znak života koji se obnavlja i objave Božje vjernosti svojim obećanjima. Po toj će se vjernosti nastaviti vladavina Davidove dinastije, koja je obilježena mnogim kušnjama i nevjernostima. Prorok dakle sanja pravednog kralja koji se potpuno stavlja u službu Božju, smišlja mudre naume i ima snage ostvariti ih (rr. 3s). činjenica da je riječ o »mladici« treba podsjetiti da osoba koju Izaija naviješta nema Davidovu političku i vojnu moć: naprotiv, to je mladić David, kojega je izabrao Bog a pomazao Samuel dok je kao najmlađi od svoje braće pasao očevo stado. Bog želi početi ispočetka. Novi zavjet nas uči da je on započeo kao dijete u Betlehemu i kao tesar u Nazaretu: tko je mogao pomisliti da bi Bog tako započeo?
U ulomku se opisuje kakva će biti ta ‘mladica’, taj ‘izdanak’ iz panja Jišajeva: tvrdi se da će na njemu trajno počivati Duh Gospodnji – mudrost, razum, savjet jakosti, znanje, strah Gospodnji. Dar Duha neće više biti privremen, kao što je bio na sucima, drevnim karizmatičkim vođama Izraela, već će njegova prisutnost biti trajno na Onome kojeg je Bog izabrao. Ispunjen Duhom , on će se zalagati za pravdu i za siromašne, otvarajući tako svijet za nadu u obnovljeni raj zemaljski, bez nasilja i tlačenja (rr. 5-8).
Vrhunac proroštva je obećanje izlijevanja dara mudrosti na sav svijet: raj se doista može ostvariti i već ovdje na zemlji imamo njegov predokus ako i kad »se zemlja ispuni spoznajom Gospodnjom« (9. r.) jer u trenutku u kojem čovječanstvo intimno poznaje Boga, zemlja mijenja svoje lice.

2. čitanje: Poslanica svetoga Pavla apostola Rimljanima 15, 4–9

Braćo:
4 Uistinu, što je nekoć napisano, nama je za pouku napisano da po postojanosti i utjesi Pisama imamo nadu. 5 A Bog postojanosti i utjehe dao vam da međusobno budete složni po Kristu Isusu ⁶ te jednodušno, iz jednoga grla, slavite Boga i Oca Gospodina našega Isusa Krista. 7 Prigrljujte jedni druge kao što je Krist prigrlio vas na slavu Božju. 8 Krist je, velim, postao poslužitelj obrezanika za istinu Božju da ispuni obećanja dana ocima, 9 a pogani da za milosrđe proslave Boga, kao što je pisano: Zato ću te slaviti među pucima i psalam pjevati tvome imenu.

Riječ Gospodnja.

Ove Pavlove riječi govore o uzajamnom prihvaćanju (7. r.) i upućene su kršćanima poganskog podrijetla da ih pouče međusobnom prihvaćanju s kršćanima židovskog podrijetla. Pavao govori zajednici u kojoj zajedno žive ‘jaki’ i ‘slabi’ u vjeri i naglašava da sve ono što kršćanin čini mora biti obilježeno uzajamnim prihvaćanjem i izgrađivanjem.
Tri su tome razloga. Prvi razlog je riječ drevnih Pisama; ona je hrana koja održava redoviti život vjernika, daje mu čvrstoću i omogućuje ustrajnost u nadi. Čini se da Pavao želi reći da onaj koji je čvrst u nadi također znade strplijvo prihvaćati vlastita i tuđa ograničenja. Kao drugo, treba uvijek imati pred očima Kristov primjer: nadahniteljsko počélo njegova života nije njegovo osobno zadovoljstvo.; naprotiv, vjeran poslanju da objavi Očevu ljubav, on se nije povukao kad je trebalo podnijeti nasilne reakcije ljudi koji su ga razapeli. Kao posljednji razlog ne smije se zaboraviti da su pogani bili prihvaćeni od samog Krista. I sâm Hebrej, sin svog naroda, Krist je bio živi znak Božje vjernosti obećanjima, no ujedno je očitovao Božje milosrđe i pripadnicima svih drugih naroda, da se svi mognu sjediniti u hvaljenju njega.

Evanđelje: Matej 3, 1-12

1 U one dane pojavi se Ivan Krstitelj propovijedajući u Judejskoj pustinji: 2 »Obratite se jer približilo se kraljevstvo nebesko!« 3 Ovo je uistinu onaj o kom proreče Izaija prorok: Glas viče u pustinji: Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze! 4 Ivan je imao odjeću od devine dlake i kožnat pojas oko bokova; hranom mu bijahu skakavci i divlji med. 5 Grnuo k njemu Jeruzalem, sva Judeja i sva okolica jordanska. ⁶ Primali su od njega krštenje u rijeci Jordanu ispovijedajući svoje grijehe. 7 Kad ugleda mnoge farizeje i saduceje gdje mu dolaze na krštenje, reče im: »Leglo gujinje! Tko li vas je samo upozorio da bježite od skore srdžbe? 8 Donosite dakle plod dostojan obraćenja. 9 I ne usudite se govoriti u sebi: ‘Imamo oca Abrahama!’ Jer, kažem vam, Bog iz ovoga kamenja može podići djecu Abrahamovu. 10 Već je sjekira položena na korijen stablima. Svako dakle stablo koje ne donosi dobroga roda, siječe se i u oganj baca.« 11 »Ja vas, istina, krstim vodom na obraćenje, ali onaj koji za mnom dolazi jači je od mene. Ja nisam dostojan obuće mu nositi. On će vas krstiti Duhom Svetim i ognjem. 12 U ruci mu vijača, pročistit će svoje gumno i skupiti žito u svoju žitnicu, a pljevu spaliti ognjem neugasivim.«

Riječ Gospodnja.

Propovijedanje Ivana Krstitelja i njegov snažni pozivo na obraćenje i pokoru u svim je evanđeljima uvod u Isusovo propovijedanje. Po Matejevu prikazu, Ivan Krstitelj ne upućuje samo poziv na obraćenje, nego prethodno proglašava onaj događaj koji omogućuje samo obraćenje: »Kraljevstvo nebesko je blizu«. Da se može dogoditi to veliko gibanje naroda koji izlazi i kuća i dolazi na Jordan ispovijedati vlastite grijehe, neophodno je da u temelju bude neoboriva sigurnost da Bog želi kraljevati, to jest da on uistinu djeluje u ovom svijetu i želi osobama ispuniti život, režući u korijenu sva čovjekova zla: grijeh, neprijateljstva, sebičnosti. Staze sada mogu biti popravljene jer Bog to hoće i omogućuje.
Krštenje uranjanjem u Jordan pojavljuje se kao vidljivi znak iskrene volje da se prihvati tu Božju blizinu. Evo dakle potrebe da se izbjegne svako licemjerje. Matej na pozornicu uvodi farizeje i saduceje, koji traže krštenje a da nisu pravo raspoloženi, I zato ih naziva »leglo gujinje«: Krstitelj ne traži kao uvjet da budemo pravedni, inače čitavo njegovo propovijedanje ne bi imalo smisla, već traži da pred Bogom ne budem licemjerni I prijetvorni, jer s Bogom se ne možemo poigravati; a osobito se ne možemo pouzdavati u neku pravednost koja bi proizlazila iz puke krvne pripadnosti ili pripadnosti Božjem narodu: »Ne govorite: ‘Imamo oca Abrahama!’«
Pa ipak Ivan Krstitelj je svijestan vlastite nedostatnosti: njegove riječi su istinite i žarke, no ničemu ne bi služile da nije došao drugi, koji će uistinu moći »krstiti Duhom Svetim«.

MEDITACIJA

Na početku gibanja mnoštva koje je potaknuo Ivan Krstitelj stoji dakle ono veliko uvjerenje koje on uvjerljivo prenosi: Bog je vjeran, zbog toga se je učinio bliskim, i želi u ovom trenutku promijeniti naš život, želi ‘nas spasiti’. Kao od Boga poslani prorok on privlači ljude u pustinju, mjesto kušnje i susreta, nevjernosti i obnovljenje prisnosti, kako bi njegovi suvremenici proživjeli iskustvo Boga o kojem govore proroci: Bog se dopušta susresti, izgovara riječ koja nas privlači k njemu, budi u nama želju za novim životom i omogućuje nam da se promijenimo: »Odvest ću je u pustinju i njenu progovoriti srcu« (Hoš 2, 16).
Oni koji idu u pustinju nisu zajednica pravednika. Jedini uvjet kojega Krstitelj traži je da se ne poigravamo s nama samima i s Bogom, da ne skrivamo zlo koje je u nama, već da Bogu predati ono što jesmo kako bismo uistinu mogli promijeniti svoj mentalitet i život. Bog polazi od jedne grančice, polazi od onoga koji je spreman promijeniti se, unatoč tome što već duže vremena pripada svom narodu, od onoga koji od vlastite pripadnosti Crkvi ne pravi povlasticu da njome maše bilo protiv koga, nego dar kojemu otkriva dubinu, sjećajući se tolikih trenutaka u kojima je svakodnevno taj dar neodgovorno izdan.
Iz tog razloga druga temeljna točka u poruci ove nedjelje je Duh Sveti: promatran ponajprije kao Duh kojim je ispunjen Mesija Isus iz Nazareta a onda i kao dar u koji smo i mi uključeni, kojim smo u krštenju zaodjenuti kršteni da se naši iskrivljeni putevi uistinu izravnaju.

MOLITVA

Pobudi i danas u nama, Gospodine, živu želju da se vratimo tebi iskrenim obraćenjem. Priznajemo, Oče, mnoge krivine u kojIma se gubI naše srce i naša volja, kad ih ne podupire tvoja Riječ istine i djelovanje tvoje milosti. Ti, koji si Bog vjerni, učini i nas postojanima na tvojim putevima.
Ne vidimo, Gospodine, oko nas vuka koji prebiva s janjetom, niti dijete koji stavlja ruku u leglo zmijinje, a kad govorimo o miru i pravednosti, često to činimo samo iz običaja ili iz straha. Isuse, izdanče Davidov, ti nam dolaziš kao dijete koje se ne plaši umočiti ruke u otrove ovoga čovječanstva: nauči nas prihvaćati jedni druge radi slave Božje; neka ne bude samo strah ono što će nas obratiti, već osobno nutarnje uvjerenje da po tvojoj nazočnosti Bog hoda među nama i čini od nas svoj narod.
Siđi nad nas, Duše Sveti, puninom svojih darova, da se ovaj narod, koji se priprema slušati snažnu i oštru Krstiteljevu riječ, ne zaustavi na pretpostavljenoj vlastitoj pravednosti već da ima snage dovršiti započeto putovanje.

KONTEMPLACIJA

Odgovori mi, o srce ljudsko: da li bi više željelo zauvijek uživati u stvarima ovoga svijeta ili biti zauvijek s Bogom. Tvoj izbor će ovisiti o jačini tvoje ljubavi. Ljubi dakle, da budeš u stanju dobro izabrati; ljubi snažnije, da mogneš izabrati ono što je korisnije; ljubi Boga da mogneš izabrati da vazda budeš s Bogom.
Ljubav je sva za tebe: određuje izbor, podupire hod, daje snagu da se postigne cilj. Ljubi dakle Boga, izaberi Boga, požuri se, dođi do njega. »Već sam izabrao«, ti mi veliš, »sada bih želio znati kojim putem trebam krenuti«. Odgovaram ti: »k Bogu se može ići Božjim putem«. Ti nadodaješ: »Nisam u stanju sâm ići tim nepoznatim putem; daj mi dobre suputnike, da se ne izgubim«. Odgovaram ti: »Potrudi se slijediti one koji već idu Božjim putem: boljih suputnika ne bi mogao imati« (HUGO OD SV. VIKTORA, In lode del divino amore /U pohvalu božanske ljubavi/, Milano, 1987, str. 277s).

AKCIJA

Često ponavljaj i danas živi Riječ: »Obratite se, približilo se kraljevstvo Božje« (Mt 3, 2).

ZA DUHOVNO ČITANJE

Oci pustinjaci društvo su smatrali kao potopljeni brod s kojega se svaka pojedina osoba plivanjem morala nastojati spasiti (…). Bijahu uvjereni da bi bila prava katastrofa kad bismo dopustiti da nas voda nosi, pasivno prihvaćajući načela i vrijednosti onoga što su oni poznavali kao društvo.
Ni naše društvo nije zajednica koja odsjijeva Kristovim ozračjem, već opasna mreža vladanja i manipulacija u koju lako možemo biti uhvaćeni i izgubiti svoju dušu. Temeljno je pitanje nismo li također i mi već tako temeljito oblikovani od sila zavođenja ovoga našega mračnog svijeta, da smo postal slijepi na katastrofalno stanje u kojem se mi sami i drugi nalazimo i da smo izgubili sposobnost i volju da spasimo svoj život (H. J. M. NOUWEN, La via del cuore /Put srca/, Brescia, 1997, str. 19s).