U utorak, 10. prosinca, požeški biskup Antun Škvorčević predvodio je večernje euharistijsko slavlje u župnoj crkvi sv. Josipa u Slatini. Podsjetio je na 75. obljetnicu mučeničke smrti i 110. obljetnicu svećeničkog ređenja slatinskog župnika i dekana Julija Bürgera, 20. obljetnicu smrti slatinskog župnika Franje Udovičića, i pozvao da u ovaj spomen uključimo i predsjednika Franju Tuđmana na 20. obljetnicu njegove smrti, te mu tako zahvalimo za ljubav i snagu uloženu za neovisnost i slobodu naše Domovine.
U homiliji biskup je kazao kako nam svakodnevno s različitih strana pripovijedaju što trebamo raditi, istaknuvši da nam i navještena Božja riječ progovara u imperativima. Istaknuo je kako je važno nastojati djelovati u skladu s onim na što nas mudri ljudi potiču, ali još važnije raditi ono što nam Bog nalaže, napose u teškim vremenima o kojima progovara Izaija prorok u današnjem prvom čitanju. Treba li narod plakati i kukati što je odveden u babilonsko sužanjstvo, izgubivši domovinu, zapitao je biskup. Bog daje odgovor po proroku: Tješite, tješite moj narod, govori Bog vaš. Kad Bog govori što treba raditi prvo mu treba zahvaliti, a onda svu pozornost usmjeriti na njegovu stranu, ustvrdio je biskup. Božju riječ, smatra Izaija, treba govoriti – ne u uši – nego u srce naroda, srcu Jeruzalema, štoviše podvikivati mu da ropstvo ide prema kraju, da ga je Bog pripustio kao kušnju kako bi se pročistila okorjelost i tvrdoća srca naroda. On želi biti s njima na putu, a oni su zatvorili oči za njega, izgubili osjećaje srca, stoga ih prorok poziva: Hajde pripravite put Gospodnji u pustinji, poravnajte mu staze! Biskup je zatim protumačio kako prorok govori o pustinji opustjelog srca svojega naroda, do kojega nije mogla doprijeti Božja riječ i nastaniti se ljubav, te je potrebno u tom srcu poravnati ono što je neravno. Koje su to slabosti, zloće i grijesi, koja su to brda koja treba spustiti, zapitao se biskup, potaknuvši prisutne da rade na svom srcu kako bi ono bilo osjetljivo za Boga i čovjeka.
Upravo je došašće vrijeme u kojem nas Crkva po proročkoj riječi podsjeća tko smo mi u Božjem naumu i potiče na ono što nam je potrebno činiti. „Radite svaki dan koliko god hoćete poslova u kući i na radnom mjestu, ali imajte vremena raditi za svoje srce i na njemu, kazao je biskup. Dolazak na zornicu, susret i razgovor s drugim ljudima, praštanje i pomirenje s onima u zavadi, kao i druga dobra djela doprinose poravnavanju naših duhovnih brda i pomažu da se Božje svjetlo i snaga nastane u našem srcu te se ono očituje u svoj svojoj ljepoti, ustvrdio je biskup. Dodao je kako je potrebno obnoviti sliku Božju o sebi prema onome što nam Bog, a ne ljudi govore, jer kada radimo na svojem srcu, onda najbolje radimo i za svoju domovinu Hrvatsku. Bez srca se ne može voljeti domovinu ni žrtvovati za nju, ulagati plemenitost i živjeti dostojanstvo.
Podsjetio je potom koliku je budnost vjerničkog srca imao Julije Bürger te čuo Božji poziv i krenuo putem svećeništva, znajući kako ono nije lagan poziv nego žrtva, ukorijenjena u Isusovoj žrtvi na križu. Kad svećenik, oduševljen žrtvom Isusovom odluči biti žrtva za druge, onda njegova smrt ili ubojstvo nije tragedija, nego sjedinjenje s Isusovom žrtvom kojom je na križu pobijedio zlo i smrt“, ustvrdio je biskup. Dodao je: „Hvala ti, župniče Julije, što u teškim ratnim vremenima punima mržnje i osvete, zla i ljudske nemoći, nisi pokleknuo pred tim svijetom nego si ostao uspravan uz svoje ljude koji su zajedno s tobom i krvavog Uskrsa 1944. i drugih krvavih dana i mjeseci tih godina ostali ljudi nade i živjeli dostojanstvo u nedostojnim vremenima.“ Potaknuo je prisutne vjernike da pohrane župnika Bürgera u svoje srce i budu s njime trajno u molitvi povezani.
Biskup se potom spomenuo župnika Franje Udovičića, koji nije bio ubijen, ali je svoje svećeništvo ostvarivao u okolnostima za vrijeme i nakon II. svjetskog rata, kao i u domovinskom ratu kada Slatina nije bila jednostavno mjesto za život. Okupljao je u župnoj crkvi vjernike, naviještajući im Božju riječ, slaveći Isusova otajstva po kojima je snaga Božje ljubavi ulazila u njihova srca, istaknuo je biskup te dodao: „Hvala ti svećeniče Franjo za tvoje služenje, tvoju požrtvovnost i svećenički primjer.“ Biskup je zatim protumačio kako na svršetku prvog današnjeg čitanja prorok Izaija tumači kakav je Bog: Kao pastir pase stado svoje, rukama ga svojim sakuplja, jaganjce nosi u naručju, a dojilicama otpočinut daje. Prorokov starozavjetni opis potvrđuje Isus u današnjem evanđelju prispodobom o Bogu kao dobrom pastiru, koji pun nježnosti, suosjećanja i ljubavi traži izgubljenu ovcu, da u njegovu naručju pronađe sigurnost i utjehu.
Uz svećenike koje je spomenuo, biskup je kazao kako postoje toliki drugi mali ljudi u ovoj našoj hrvatskoj zemlji, koje je u teškim povijesnim vremenima usred mržnje, zloća i ubijanja Otac neprestano tješio grleći ih svojom ljubavlju. „Nema naš hrvatski narod ni drugi građani u Hrvatskoj veće utjehe nego je Božja – a to je živi Isus Krist, pobjednik nad smrću koji trajno s nama hodi i tumači koje je naše dostojanstvo u njegovoj ljubavi jačoj od smrti.“ To dostojanstvo trebalo je promicati osobito u teškim 90-im godinama, u vrijeme sljepila srca koje se pretvaralo u mržnju i osvetu, kazao je biskup. Dodao je kako nam je tada Svevišnji dao Franju Tuđmana čija nas je mudrost i hrabrost, prokušana u dotadašnjim sustavima vlasti, kada su dozrela vremena, povela u slobodu, ne bez Božjih nadahnuća. Pozvao je prisutne da mu – svjesni kako nema savršenih ljudi – iskažu zahvalnost i poštovanje zbog svega onoga što je za nas učinio svojom plemenitošću, žrtvom i ljubavlju. Izrazio je radost što je mogao biti dionik posljednjih Tuđmanovih državničkih nastupa, osobito onog 28. listopada 1999. godine kada je u Rimu otvorio izložbu pod nazivom „Hrvatska – kršćanstvo – kultura – umjetnost“ gdje su bila izložena djela koja svjedoče o kršćanstvu kroz trinaest hrvatskih stoljeća. Citirajući dio Tuđmanova govora, biskup je rekao kako je on tada na svoj povjesničarski slojevit način, napravio presjek svih naših trinaest stoljeća, slažući svojevrsnu oporuku: „Želio bih da svi ponesu sa sobom sliku o burnoj, ali i ponosnoj hrvatskoj povijesti, njenoj bogatoj kulturnoj baštini i visokoj umjetničkoj razini hrvatskih stvaratelja. A nadasve, čvrstu poruku jedne države i naroda koji želi dalje izgrađivati svoju porušenu zemlju nakon okrutnog i nametnutog rata i stvarati uvjete za boljitak svih njenih građana. A tko je bolje mogao izreći takvo uvjerenje i dati nam ohrabrenje, od samoga Svetoga Oca kada je, odlazeći iz Hrvatske, rekao: „Mnogo je učinjeno i vide se plodovi. Nikoga ne smiju obeshrabrivati preostale teškoće. Neka Bog udijeli Hrvatskoj mir, slogu i ustrajnost u zauzimanju za opće dobro.“ Ponavljajući riječi sv. Ivana Pavla II. kao molitvu, biskup je zaključio: „Neka Bog udijeli Hrvatskoj mir, slogu i ustrajnost u zauzimanju za opće dobro.“
