Četvrta nedjelja došašća (22. 12. 2019.)

88

LECTIO

1. čitanje: Knjiga proroka Izaije 7, 10-14

U one dane: 10 Gospodin opet progovori Ahazu i reče mu: 11 »Zaišti od Gospodina, Boga svoga, znak za sebe iz dubine Podzemlja ili gore iz visina.« 12 Ali Ahaz odgovori: »Ne, neću iskati i neću iskušavati Gospodina.« 13 Tada reče Izaija: »Čujte, dome Davidov. Zar vam je malo dodijavati ljudima, pa i Bogu mom dodijavate! 14 Zato, sam će vam Gospodin dati znak: Evo, začet će djevica i roditi sina i nadjenut će mu ime Emanuel, S nama Bog!« 8

Riječ Gospodnja.

U ovom proročkom Izaijinom tekstu susrećemo Ahaza koji se, preplašen zbog saveza okolnih kraljeva koji i njega žele uključiti u rat s Asirijom, protiv njih utječe upravo moćnom neprijateljskom kralju. Međutim, na taj način otvara vrata asirskoj vladavini. Naprotiv, prorok Izaija ga potiče da ima vjere i da bude miran, predlaže mu da izabere vjeru osnaženu praktičnom mudrošću i na taj način otkloni od sebe tuđinsku vladavinu.
Znajući da je teško vjerovati u ovakvim okolnostima, kad su na kocki teška pitanja poput politike i rata, u kojima se čini da Bog vrijedi malo ili ništa, Bog je spreman Ahazu dati znak i tako pomoći njegovoj slaboj vjeri. Međutim, Ahaz to licemjerno odbija, praveći se da to čini iz vjerskih pobudâ (»Neću iskušavati Gospodina«), a zapravo odbija dopustiti Bogu da ga vodi. On nije ateist u pravom smislu riječi – on, naime, vjeruje u Boga – ovdje u dnu zapravo leži bolno pitanje: tiču li se Boga veliki problemi međunarodnih odnosa i, još općenitije, velike i svakodnevne odluke, ili se Boga časti odlaskom u hram, ali se potom odluke donose na temelju odnosâ moći među ljudima?
Na to dramatično pitanje Bog odgovara nudeći znak: dijete koje se rađa od djevojke koja je još djevica i koje dobiva simbolično ime »S nama Bog«. Jamačno, to je mali znak koji zahtijeva vjeru: doista, što je krhko dijete pred vojskama koje nadiru? Pa ipak, to je snažni znak, jer govori da se Bog brine za život svog naroda jamčeći mu budućnost.
Ta Riječ, jednom zapisana i trajno ponavljana u Božjem narodu, nalazi svoje puno ostvarenje u djetetu Isusu, rođenom od djevičanske majke, koji je konačna prisutnost Boga među ljudima.

2. čitanje: Poslanica svetoga Pavla apostola Rimljanima 1, 1–7

1 Pavao, sluga Krista Isusa, pozvan za apostola, odlučen za evanđelje Božje – 2 koje Bog unaprijed obećavaše po svojim prorocima u Pismima svetim 3 o Sinu svome, potomku Davidovu po tijelu, 4 postavljenu Sinom Božjim, u snazi, po Duhu posvetitelju uskrsnućem od mrtvih, o Isusu Kristu, Gospodinu našemu, 5 po komu primismo milost i apostolstvo da na slavu imena njegova k poslušnosti vjere privodimo sve pogane ⁶ među kojima ste i vi pozvanici Isusa Krista: 7 svima u Rimu, miljenicima Božjim, pozvanicima, svetima. Milost vam i mir od Boga, Oca našega, i Gospodina Isusa Krista

Riječ Gospodnja.

Na početku poslanice Rimljanima Pavao samoga sebe predstavlja kao onoga koji je »pozvan za apostola«, da bude jasno da njegovo evanđelje nije plod ljudskog djela nego da dolazi od Boga. Odmah potom uvodi središnji element tog ‘evanđelja’, točnije ispovijest vjere u Isusa kao Mesiju, sina Davidova, naviještenog u drevnim Pismima i postavljenog Sinom Božjim u snazi uskrsnuća (rr. 3-4). S obzirom na naslov »Sin Božji«, ne znači da Isus to nije bio prije uskrsnuća, nego da ga uskrsnuće takvim čini »u snazi«, dok se prije toga pojavio u slabosti tijela.
Crkva ga, dakle, u vjeri, neprestano proglašava Mesijom, Sinom Božjim, Gospodinom. Oni do kojih dopire ovo ‘evanđelje’ dobivaju potom dragocjeni dar: oni su »miljenici Božji, pozvanici, sveti«.

Evanđelje: Matej 1, 18-24

18 A rođenje Isusa Krista zbilo se ovako. Njegova majka Marija, zaručena s Josipom, prije nego se sastadoše, nađe se trudna po Duhu Svetom. 19 A Josip, muž njezin, pravedan, ne htjede je izvrgnuti sramoti, nego naumi da je potajice napusti. 20 Dok je on to snovao, gle, anđeo mu se Gospodnji ukaza u snu i reče: “Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju. Što je u njoj začeto, doista je od Duha Svetoga. 21 Rodit će sina, a ti ćeš mu nadjenuti ime Isus jer će on spasiti narod svoj od grijeha njegovih.« 22 Sve se to dogodilo da se ispuni što Gospodin reče po proroku: 23 »Evo, Djevica će začeti i roditi sina i nadjenut će mu se ime Emanuel« – što znači: S nama Bog! 24 Kad se Josip probudi oda sna, učini kako mu naredi anđeo Gospodnji: uze k sebi svoju ženu.

Riječ Gospodnja.

Evanđeoski ulomak je izravni nastavak na slavni tekst Isusova ‘rodoslovlja’ (Mt 1, 1-17). Tim nizom predaka, evanđelje je već reklo da je Isus potpuno uključen u ljudsku povijest, no rodoslovlje je također dalo naslutiti da se u tom djetetu krije osobito otajstvo: on, naime, ne biva rođen izravnim slijedom s oca na sina, već se rađa »od Marije«. Stoga je potrebno protumačiti dvije pitanja na koja odgovor daje današnji ulomak: koje je zapravo Isusovo podrijetlo i kako se može nazivati »sinom Davidovim« ako nije fizički rođen od nekog Davidova pretka?
Događaji o kojima se pripovijeda omogućuju zaviriti u Isusovo otajstvo: rađa se od žene, Marije, kao pravi čovjek uključen u ljudsku povijest, no njegovo je rođenje »djelo Duha Svetoga« i na njega će se doslovno primijeniti Izaijino proroštvo, koje to dijete naziva »S nama Bog« (1, 23). On je, potom, potpuno uključen u Davidovo potomstvo, jer ga Josip, sin Davidov, uzima za vlastitog sina: bitna zadaća oca, ona koja ga čini ‘ocem’ ne samo su smislu fizičkog rađanja, jest sinu dati ime. Upravo je to ono što Josip čini Isusu. Dajući mu ime, dodjeljuje mu svoj društveni identitet i upravo zbog toga Isus biva priznat pravim sinom Davidovim, kao što i priliči Mesiji.
Pa ipak, Božjem se otajstvu pristupa jedino vjerom: Josip je i u tome izvrstan, jer upravo zahvaljujući svojoj vjeri zaslužuje da se za nj kaže da je »pravedan« (19. r.).

MEDITACIJA

Čitanja nam danas za razmišljanje nude dvije osobe čija je reakcija na Božje obećanje dijametralno suprotna: kralj Ahaz, lik nevjernika, i Josip, lik vjernika. Josipova vjera također zacrtava neke značajke naše vjere. Naime, on koji nosi ime jednoga od Izraelovih otaca, oživljuje vjeru patrijarhâ. Poput Abrahama, oca u vjeri, Josip je spreman hoditi pouzdanim putem Božjeg projekta. On je čovjek »pravedan«, to jest onaj koji vjeruje Božjim obećanjima i onda kad su ona čudna i nevjerojatna i, u svakom slučaju, neugodna: njegov život je uznemirilo upravo rođenje onoga čije ime znači spasenje. Biti spašeni ne znači, dakle, biti vođeni ravnim putem, već u svakom od nas stvara spremnost dati se promijeniti u mislima, naumima, odabirima. Pravedan je pak u Bibliji onaj koji ostaje čvrsto usidren u Bogu, unatoč svega, pa i kad ostane sâm.
Osim toga, Josip je poslušan čovjek, spreman je najprije odreći se Marije, a potom je uzeti u svoj dom, ako Bog tako hoće. Marija, njegova zaručnica, biva mu u određenom smislu ‘oduzeta’ i potom ‘vraćena’ na još uzvišeniji način, i on je prima kao Božji dar. Otkrio je da je drugačija nego što je mislio a ipak je prima u novom svjetlu jer mu je Bog daruje, i ljubi je obzirnom ljubavlju, tihom i punom poštovanja. Slično se može reći i za njegov odnos s Isusom: Josip je lišen sina – jer to dijete nije sin njegove utrobe -, no istovremeno on nije tek neki ‘polovični’ otac, jer on će biti taj koji će Isusu dati ime. Josip pravedni na taj način proživljava ono što je bît svakog sina, a to je da on ne pripada svojim roditeljima i da se, upravo zbog toga, radosno prihvaća kao obećanje koje otvara za nadu.
Vjera se dakle predstavlja kao stanje u kojem u novom svjetlu ponovno otkrivamo smisao najdragocjenijih stvari i odnosa koje živimo.

MOLITVA

»Zaišti znak«: Ti Gospodine, na našem putu ostavljaš mnoge znakove tvoje prisutnosti, ali mi ne možemo opaziti njihovu snagu osim u trenutku kad se uistinu s tobom založimo. Daj nam milost da ti se otvorimo i da ih prihvatimo.
Tvoja Riječ za nas često ostaje niz oskudnih znakova, nacrtanih na karti, dokle god se ne odlučimo da je učinimo svojom, da o njoj razmišljamo i da iz nje crpimo hranu za naš duh. Euharistija nam postaje običan komad kruha ako mu se ne približimo vjerom i ne prihvatimo ga kao hranu života koja u nama rađa ljubavlju. Naša braća često nemaju ništa izvrsnoga, dok ih ne pogledamo pogledom tvoje djelotvorne ljubavi koja od svih nas čini tvoje tijelo, Crkvu u kojoj učimo upoznati i ljubiti tebe.
Ne dopusti, Gospodine, da ne opazimo te dragocjene znakove tvoje prisutnosti. Ti sâm si onaj koji nam ih daješ, ne dopusti da ih odbacimo, kao Ahaz, iz straha da ćemo morati krenuti putem vjere. Naprotiv, osnaži i očuvaj u nama poslušnu vjeru pravednog Josipa.

KONTEMPLACIJA

O Mariju, mirno more, Marijo darovateljice mira, Marijo plodna zemljo. Ti si, Marijo, danas postala knjigom u kojoj je opisano naše pravilo. U tebi je danas zapisana mudrost vječnog Oca. U tebi se danas očituje čvrstoća i sloboda čovjeka jer ti je poslan anđeo da ti navijesti otajstvo božanskog savjeta, i da zatraži tvoju volju (…). Čekao je na vratima tvoje volje, da mu ti otvoriš, jer je želio doći k tebi; i nikada ne bi ušao da mu ti nisi otvorila govoreći: »Evo službenice Gospodnje; neka mi bude po tvojoj riječi« (Lk 1, 38).
O Marijo, najslađa ljubavi moja, u tebi je zapisana Riječ, od koje mi imamo nauk života. Ti si stol, koji nam pružaš taj nauk. Ja vidim da ta Riječ, odmah kad je zapisana u tebi, nije bez križa svete želje, ali odmah kad je začeta u tebi, u njoj se ugnijezdila želja umrijeti za spasenje čovjeka, radi kojega se utjelovila (…).
O Marijo, blagoslovljena bila među svim ženama: jer danas si nam dala od svoga brašna. Danas je Božanstvo sjedinjeno i pomiješano s našim čovještvom tako snažno, da se to jedinstvo više nikad ne može odijeliti, ni smrću ni našom nezahvalnošću (KATARINA SIJENSKA, Preghiere ed elevazione /Molitve i hvalospjevi/, Rim, 1920, str. 116-124).

AKCIJA

Često ponavljaj i danas živi Riječ: »Evo, Djevica će začeti i roditi sina i nadjenut će mu se ime Emanuel – što znači: S nama Bog!« (Mt 1, 23).

ZA DUHOVNO ČITANJE

Josip je istoga Marijina kova: vjernik u osluškivanju onoga što mu dolazi. Vijest o skorom Marijinu majčinstvu ne izaziva u njemu nikakvu obrambenu reakciju. Nije zabilježena nijedna njegova riječ. On nije osoba koja govori ili prilagođava stvari vlastitom probitku: ograničava se na slušanje onoga što mu anđeo objavljuje. Božja istina je važnija od onoga što Josip živi. Josip pak tu istinu poštuje bez ikakve agresivnosti, čak i bez pomisli da se brani. Kako za Mariju tako i za Josipa, naviještenje je nevjerojatna stvar. Nitko ne može biti na visini takve jedne istine. Unatoč tome, nema nikakve sumnjičavosti, nikakvog zauzimanja odstojanja, ništa što bi navelo na pomisao dobivanja nečega zauzvrat. Samo vjera i predanje. Marija i Josip su se odrekli svojih života da uđu u onaj Božji.
A mi? Mi ne možemo biti sretni, ako ne uspijemo dubinski iščitati događaje našeg postojanja. Bog je prisutan u našem postojanju: u nijednom njegovu događaju ne nedostaje njegov naum, njegova nakana da nam nešto kaže. To je istina koju treba otkriti i u ovom trenutku (H. J. M. NOUWEN, La via del cuore /Put srca/, Brescia, 1999, str. 37-39).