Druga nedjelja kroz godinu (19.01.2020.)

79

LECTIO

Prvo čitanje: Knjiga Proroka Izaije 49, 3. 5-6

3 Gospodin mi reče: »Ti si Sluga moj, Izraele, u kom ću se proslaviti!« A sad govori Gospodin, koji me od utrobe Slugom svojim načini, da mu vratim natrag Jakova, da se sabere Izrael. 5 Proslavih se u očima Jahvinim, Bog moj bijaše mi snaga. 6 I reče mi: »Premalo je da mi budeš Sluga, da podigneš plemena Jakovljeva i vratiš Ostatak Izraelov, nego ću te postaviti za svjetlost narodima, da spas moj do nakraj zemlje doneseš.«

Riječ Gospodnja.

Prvo čitanje donosi dio druge pjesme o ‘Sluzi Jahvinu’. Ukupno ima četiri takve pjesme u kojima se slave osoba nazvana ‘Sluga Božji’ (Iz 42, 1-9; 49, 1-7; 50, 4-11; 52, 13 – 53, 12); jedinstveni i vlastiti naziv subjekta ovih biblijskih ulomaka ostaje pod određenim vidovima tajanstven. U više navrata se pokušavalo toj osobi dati ime i lik. Među tolikim drugima, navode se izraelski narod, sâm prorok, perzijski kralj Kir, osloboditelj Židova koji su bili prognani u Babilon. Međutim, nijedan ‘kandidat’ ne odgovara u potpunosti osobinama koje se traže da bi se u njemu mogao prepoznati ‘Sluga Jahvin’, čovjek izabran od Boga, cjelovite vjere, kojemu je bilo povjereno sveopće poslanje. Trebat će pričekati Isusa Krista da se nađe zadovoljavajući i konačni odgovor.
Današnji je, naime, tekst bio odabran da načini poveznicu između »sluge Jahvina« i »jaganjca Božjeg« (o kojem govori evanđelje). Ova dva izraza, u jeziku i teologiji Ivana Krstitelja izriču istu stvarnost. Misno čitanje odabire neke rečenice iz druge pjesme o Sluzi da naglasi njegovo sveopće poslanje. Središnja rečenica, stavljena u sama Božja usta, glasi: »Postavit ću te za svjetlost narodima, da spas moj do nakraj zemlje doneseš« (6. r.). Teološka važnost počiva na ideji spasenja koje od Boga dopire do ljudi posredstvom Sluge; potom, da to spasenje zahvaća sve.
Lik Sluge nalazi potpuno dovršenje u Isusu, svjetlosti koja je došla na svijet prosvijetliti svakog čovjeka, jaganjcu Božjemu koji oduzima grijeh svih i svakog pojedinog. Čovječanstvo je prestalo iščekivati i nada konačno može imati točni određeni sadržaj.

Drugo čitanje: Početak Prve poslanice Korinćanima 1, 1-3

1 Pavao, po Božjoj volji pozvan za apostola Krista Isusa, i brat Sosten 2 Crkvi Božjoj u Korintu – posvećenima u Kristu Isusu, pozvanicima, svetima, sa svima što na bilo kojemu mjestu prizivlju ime Isusa Krista, Gospodina našega, njihova i našega. 3 Milost vam i mir od Boga, Oca našega, i Gospodina Isusa Krista!

Riječ Gospodnja.

Danas započinjemo čitanje Prve poslanice svetog Pavla Korinćanima. Nalazimo, po običaju, pozdrav koji sadrži tradicionalne elemente, kao što su pošiljatelj, naslovnik i početna želja. Odmah nailazimo na obilje titula i tumačenja koja se odnose kako na pošiljatelja, tako i na naslovnike.
Pavlovo ime je obogaćeno titulom »apostol«, koja označava porijeklo njegova poslanja. I kao da to nije dovoljno, dvostruki dodatak – apostol »Krista Isusa « i »po volji Božjoj« (1. r.) – naglašava sakralnost i službenost njegova posla. Daleko od toga da se tom titulom hvali, Pavlova apostolska svijest služi tome da vrednuje njegovo govorenje i njegovo djelovanje. Pavao ne djeluje u vlastito ime, niti odlučuje po čisto ljudskom kriteriju. On je u osnovi ‘pozvanik’ koji odgovara na božanski poticaj. Pavao si pridružuje Sostena, nazivajući ga »bratom«. S velikom obzirnošću želi ga uključiti u apostolski rad kao suradnika. Apostol nikad ne djeluje kao usamljenik, jer ga njegovo božansko poslanje stavlja u zajedništvo sa svima onima koje Bog zove u svoju službu.
Naslovnici poslanice zajednički su nazvani terminom »crkva Božja«, što je izraz Pavlu drag. Termin »ekklēsía« označava skupštinu koju Bog saziva na bogoslužje s osobitim pozivom da bude njegov sveti narod. Ova nova zajednica, u odnosu na Izrael, je obilježena uskrsnim pečatom, i u Isusu ima istinskoga žrtvenog jaganjca. Imenovana je po gradu u kojem se nalazi: »u Korintu«, čime se naznačuje mjesna crkva. Crkva je, ništa manje, ona stvarnost rođena iz trojstvene ljubavi i čovjekova prihvaćanja.
Početna želja se sastoji od binoma koji će se trajno pojavljivati u svim poslanicama: »milost i mir«. To su darovi koji svoj izvor imaju u ocu i u Kristu; izražavaju zajedništvo s Bogom u vidu dara koji dolazi s visine (»milost«) i u vidu dara koji ostaje, također i po ljudskoj suradnji (»milost«). Početak poslanice je teološki intoniran, čime se već nagoviješta simfonija koja će se u njoj razviti.

Evanđelje: Iv 1, 29-34

2⁹ Sutradan Ivan ugleda Isusa gdje dolazi k njemu pa reče: »Evo Jaganjca Božjega koji odnosi grijeh svijeta!« 3⁰ To je onaj o kojem rekoh: Za mnom dolazi čovjek koji je preda mnom jer bijaše prije mene!” 31 »Ja ga nisam poznavao, ali baš zato dođoh i krstim vodom da se on očituje Izraelu.« 32 I posvjedoči Ivan: »Promatrao sam Duha gdje s neba silazi kao golub i ostaje na njemu. 33 Njega ja nisam poznavao, ali onaj koji me posla vodom krstiti reče mi: ‘Na koga vidiš da Duh silazi i ostaje na njemu, to je onaj koji krsti Duhom Svetim.’ 34 I ja sam to vidio i svjedočim: on je Sin Božji.«

Riječ Gospodnja.

Svečani početak evanđelja prikazao je vječnu Očevu Riječ koji je ušla u ljudsku povijest kao Isus iz Nazareta. Bilo je dakle neophodno pronaći čvorište po kojem bi se Isus konkretno mogao uključiti u povijest. Svi proroci su govorili o njemu. Posljednji, obdaren posebnom karizmom koja ga čini ‘pretečom’, zove se Ivan. On je veliki glasnogovornik današnjega evanđeoskog teksta. Krstitelja se rado stavlja u blistavi prvi plan, oslikavajući ga kao odanog svjedoka. On je čitavim svojim bićem govorio o Isusu, ukazujući na njega kao na Mesiju i priskrbljujući mu vjerodostojnost. Njegovo svjedočanstvo je usklađeno trima rečenicama snažne teologije: Isus je »jaganjac Božji koji odnosi grijeh svijeta« (r. 29); Duh je sišao na nj i ostao u trajnom liku (r. 32); Isus je Božji izabranik, to jest »Sin Božji« (r. 34). To su tri, međusobno povezane, izjave, koje otkrivaju kako je Ivan poimao Mesiju. Te tri ideje djelomično se nalaze u pjesmama o ‘Sluzi Jahvinom’, a to objašnjava izbor prvog čitanja.
Glavno Isusovo djelo se sastoji u ‘oduzimanju grijeha svijeta’. Za Ivana evanđelistu postoji samo jedan grijeh, onaj odbijanja Svjetla koja je došlo na svijet rasvijetliti svakog čovjeka (Iv 1, 9). Odbijanje Krista je veliki i jedini grijeh, čiji su pojedini prijestupi (grijesi) tek djelomično očitovanje. Isus je u stanju izvršiti to kolosalno djelo pomirenja Boga i čovjeka, jer je i sâm Bog. Tekst to kaže jasnim porukama. Prizor krštenja služi da pokaže nazočnost Duha koji silazi na Isusa i tu ostaje.

MEDITACIJA

Postoji mnoštvo službi i zvanjâ, međutim svrha im mora biti zajednička: ostvarenje samih sebe i slava Božja. Budući da poziv dolazi od Boga, on koji je jedinstvo i ljubav, sve usmjeruje prema potpunom ostvarenju. Sluga iz prvog čitanja je izabran i poslan donijeti svjetlost svim narodima. Nema više zapreka, zidova podjele, nego postoji samo jedan jedini veliki projekt koji želi izgraditi ljudsku obitelj, povezana samim zakonom koji je povezuje s Bogom, darivateljem svakog dobra.
Pavao se, u drugom čitanju, obraća zajednici – a i nama danas – predstavljajući se kao apostol koji je primio jedno poslanje da ga ispuni. Pridružuje si brata Sostena – i, poželjno, svakog brata u vjeri – podsjećajući da svi imaju zadaću apostolske službe. U različitosti ulogâ, zajedničko je zalaganje da se upozna i zavoli Isus Krist. Po njima zajednica u Korintu ima »milost« susresti Isusa Krista i u njemu naći onu novost života koja se teološki naziva ‘spasenje’ ili ‘otkupljenje’. Pavao je izabrano oruđe Providnosti da do tolikih naroda dopre poruka evanđelja.
Evanđeoski tekst pokazuje osobiti Ivanov poziv, onaj da bude preteča i da ukaže na Isusovu nazočnost. On se ne ograničava na fizičku potvrdu (»To je ovaj ovdje ili onaj ondje«), nego daje teološki okvir velike važnosti. To znači da svaki istinski poziv, uključujući i onaj svakoga od nas, prije nego što je izvanjsko svjedočanstvo, jest nutarnje otkriće Kristove stvarnosti. On je »Jaganjac koji oduzima grijehe svijeta«. On preuzima na sebe našu bijedu i preobražava nepravdu u svetost. U njemu svatko od nas može se s pravom nadamo u novo rođenje, onu iz vode i Duha, da izgrađuje društvo u kojem su bratstvo i ljubav jedino pravilo suživota.
U Kristu, s Kristom i po Kristu, svačiji poziv nalazi svoje mjesto i smisao. Svatko zadržava vlastitu posebnost koju mora razvijati samostalno i potpuno; svatko ima vlastito vrijeme i način da uđe u odnos s Bogom. Uključen u Krista, svaki krštenik ostvaruje samoga sebe u jedincatosti vlastitog bića i u zajedništvu čovječanstva koje s Kristom hodi ususret Ocu da mu poda vječnu slavu.

MOLITVA

Da mi imamo svjetlo, ti si postao slijep.
Da mi imamo jedinstvo, ti si osjetio odijeljenost od Oca.
Da mi budemo pametni, ti si se učinio ‘neznalicom’.
Da se mi zaodjenemo nevinošću, ti si postao ‘grijehom’.
Da se mi možemo nadati, ti si gotovo očajavao.
Da Bog bude u nama, ti si doživio da se on udaljio od tebe.
Da nebo bude naše, ti si sašao nad pakao.
Da mi možemo sretni boraviti na zemlji među mnogom braćom,
Ti si bio napušten od neba i zemlje, od ljudi i prirode.
Ti si Bog, moj Bog, naš Bog beskrajne ljubavi (Chiara Lubich).

KONTEMPLACIJA

Ti si jedini Gospodin: tvoje vladavina nad nama je naše spasenje, a služenje tebi za nas znači biti od tebe spašeni. A što je tvoje spasenje, Gospodine, kojemu pripada spasenje i blagoslov nad tvojim narodom, ako ne od tebe dobiti da te ljubimo i da budemo od tebe ljubljeni? Zbog toga si, Gospodine, htio da se sin desnice tvoje i čovjek kojega za sebe učinio jakim, zove Isus, to jest spasitelj; doista, »on će spasiti narod svoj od grijeha njegovih« (Mt 1, 21) i »Nema drugoga po kojemu se možemo spasiti« (Dj ap 4, 12). On nas je naučio da ga volimo, kad je on prvi nas volio do smrti na križu, potičući nas ljubavlju da ljubimo njega, koji je najprije nas ljubio do kraja. To je tvoja riječ za nas, Gospodine, to je tvoja svemoguća Riječ, koja se, dok je duboka tišina posvuda vladala, spustila s kraljevskog prijestolja, kao strogi protivnik pogrešaka, slatki promicatelj ljubavi. I sve što je učinio, sve što je rekao na zemlji, sve od pogrda, pljuvanja i udaraca, pa do križa i groba, nije bilo drugo nego tvoje govorenje nama po Sinu: poticaj tvoje ljubavi našoj ljubavi za tebe. Naime, ti si, Bože stvoritelju dušâ, znao da ta ljubav nije mogla biti nametnuta dušama ljudskih sinova, no trebalo ju je potaknuti. A znao si i da tamo gdje je prisiljavanje, više nema slobode; a gdje nema slobode, nema niti pravednosti.
Volio si, dakle, da te ljubimo mi koje nismo mogli biti ni spašeni, da te nismo ljubili, niti smo te mogli ljubiti, da nam to ti nisi darovao. Doista, Gospodine – kako veli Apostol o tvojoj ljubavi a i mi sami rekosmo – ti si nas prvi ljubio i prvi ljubiš sve one koji tebe ljube. No, mi te ljubimo osjećajem ljubavi koji si nam ti ulio. A tvoja je pak ljubav tvoja sama dobrota, o najveće i najmilije dobro; ona je Duh Sveti koji izlazi od Oca i Sina; onaj koji na početku stvaranja lebdi nad vodama, odnosno nad fluktuirajućim umovima sinova ljudskih, darujući se svima, sve privlačeći k sebi, nadahnjujući, potičući, udaljujući ono što je štetno, priskrbljujući ono što je korisno, sjedinjujući Boga s nama i nas s Bogom…(GUGLIELMO DI SAINT THIERRY, Trattato della contemplazione di Dio, Paris, 1997, 90-96, passim).

AKCIJA

Često ponavljaj i živi danas Riječ: »U svitku knjige piše za mene: milje mi je, Bože, vršiti volju tvoju« (Ps 40 8b-9a).

ZA DUHOVNO ČITANJE

Sa svakim čovjekom na svijet dolazi nešto novo što nije nikad postojalo, nešto prvotno i jedinstveno. »Svaki pojedini u Izraelu ima obvezu priznati i shvatiti da je on u svojoj vrsti jedini na svijetu, i da na svijetu nikad nije postojao čovjek poput njega: kad bi, naime, na svijetu već postojao čovjek poput njega, ne bi bilo razloga da on postoji na svijetu. Svaki pojedini čovjek je nova stvar na svijetu i on mora dovršiti svoju narav na ovom svijetu. Uistinu, što se to ne događa, razlog je zbog kojega kasni dolazak Mesije.« Svatko je obvezan razvijati i osobno ostvarivati tu jedincatost i neponovljivost, a ne da ponavlja ono što je netko drugi – pa makar mnogo veći – već ostvario. Već starac, mudri rabin Bunam jednog je dana rekao: »Ne bih se želio zamijeniti s ocem Abrahamom. Što bi Bog od toga imao da patrijarh Abraham bude kao Bunam a slijepi Bunam kao Abraham?«. Istu stvar je još oštroumnije izrekao rabin Sussja koji je na samrti uzviknuo: »U budućem svijetu neće me pitati: ‘Zašto nisi bio Mojsije?’; pitat će me se: ‘Zašto nisi bio Sussja?’«.
Ovdje smo pred učenjem koje se temelji na činjenici da su ljudi po naravi nejednaki i da ih stoga ne treba činiti jednakima. Svi ljudi imaju pristup k Bogu, no svačiji je pristup različit. Doista, različitost ljudi, razlikovanje njihovih svojstava i težnji jest ono što predstavlja veliko bogatstvo ljudskog roda. Božja univerzalnost se sastoji u beskrajnoj množini putova koji vode k njemu, od koji je svaki pojedini rezerviran za svakog pojedinog čovjeka […] Tako, put po kojem će svaki čovjek imati pristup Bogu, može mu naznačiti jedino svijest vlastitog postojanja, poznavanje vlastite kvalitete i vlastite životne težnje. »U svakome ima nešto dragocjeno, čega nema u nikome drugom« (M. BUBER, Il cammino dell’umo /Čovjekov hod/, Magnano, 1990, str. 27-29).