Peta nedjelja kroz godinu (09.02.2020.)

72

LECTIO

Prvo čitanje: Knjiga Proroka Izaije 58, 7–10

Ovako govori Gospodin: 7 »Podijeli kruh svoj s gladnima, uvedi pod krov svoj beskućnike, odjeni onog koga vidiš gola i ne krij se od onog tko je tvoje krvi. 8 Tad će sinut’ poput zore tvoja svjetlost, i zdravlje će tvoje brzo procvasti. Pred tobom će ići tvoja pravda, a Slava Gospodnja bit će ti zalaznicom. ⁹ Vikneš li, Gospodin će ti odgovorit, kad zavapiš, reći će: »Evo me!« Ukloniš li iz svoje sredine jaram, ispružen prst i besjedu bezbožnu, 1⁰ dadeš li kruha gladnome, nasitiš li potlačenog, tvoja će svjetlost zasjati u tmini i tama će tvoja kao podne postati.«

Riječ Gospodnja.

Pisac 56. do 66. poglavlja knjige Izaijine, bezimeni prorok (Tritoizaija) iz 6 i 5. st. pr. Kr., izgovara proročanstva osude i spasenja, obraćajući se narodu koji se vratio iz progonstva. Povratak u zemlju Judinu, nakon početnog oduševljenja hranjenog iščekivanjem skorog i konačnog oslobođenja, doveo je Izraela u sve veće razočaranje, kao posljedicu teškog i razočaravajućeg povratka. U srcu poruke Tritoizaije nalazimo, dakle, novi navještaj spasenja (pogl. 60-62) koji se smješta u tematski okvir – onaj kojemu pripada i naš tekst – u kojem se javljaju također i tonovi oštrog prozivanja u sučeljavanju sa svakim oblikom lažnog i licemjernog bogoštovlja. Kao u strastvenom istraživanju, Bog predbacuje Izraelu da vrši izvanjski post, lišen autentičnosti (post/postiti u 58. poglavlju je jedna od ključnih riječi i pojavljuje se dobrih sedam puta). Čini se da je narod motiviran jedino uvjerenjem da treba postiti da se zadobije božanska naklonost i, pred činjenicom da se Bog prividno udaljio (58, 3), umjesto da preispita dvoličnost vlastitog stave, optužuje Boga da ne vidi i ne uzima u obzir žrtve koje mu se prinose. No, u tom trapljenju nema mjesta za ono što je uistinu potrebno, a to su pravedna i milosrdna djela. Sva djela koja treba vršiti (rr. 7.10) da se izvanjsko bogoštovlje zamijeni istinskim prianjanjem srca, Bog svodi na jedan ‘zajednički nazivnik’: suosjećanje.
Samo onaj koji znade na sebe uzeti patnju i ograničenost drugoga, koji se znade izložiti u borbi protiv svakoga oblika nepravde bez obzira o kojim je osobama riječ, ne samo da će otkriti pravu Božju svjetlost, nego će postati njezin trajni izvor. Djela milosrđa, koja je vjernik pozvan činiti, uključuju dva temeljna izbora: moraju doprijeti do žrtava nepravde, bez razlikovanja između sugrađana i tuđinaca (univerzalizam je obilježje Tritoizaije, a ovdje je naznačeno u r. 7b); moraju biti popraćena osobnim zalaganjem – dijeljenjem svog kruha (rr. 7 e 10) – s onima koji poste ne zato što to hoće, nego jer su gladni zbog nezasitnosti bogataša.

Drugo čitanje: Prva poslanice Korinćanima 2, 1-5

1 Kada dođoh k vama, braćo, ne dođoh s uzvišenom besjedom ili mudrošću navješćivati vam svjedočanstvo Božje 2 jer ne htjedoh među vama znati što drugo osim Isusa Krista, i to raspetoga. 3 I ja priđoh k vama slab, u strahu i u veliku drhtanju. 4 I besjeda moja i propovijedanje moje ne bijaše u uvjerljivim riječima mudrosti, nego u pokazivanju Duha i snage 5 da se vjera vaša ne temelji na mudrosti ljudskoj nego na snazi Božjoj.

Riječ Gospodnja.

Božje spasonosno djelovanje je potpuno besplatno; u Isusu Kristu Otac je svima ponudio spasenje. Sablažnjiva logika križa iz temelja mijenja svako mjerilo zasluge i povlastice, i izokreće obzor ljudske mudrosti. Pavao takvo gledanje osvjetljava dozivajući u pamet najprije moć riječ o ludosti križa (1, 18-25), potom primjer zajednice u Korintu (1, 26-31) i, konačno, vlastito misionarsko djelovanje (2, 1-5). Pavao se nije služio dojmljivim riječima ili uvjerljivim dokazivanjima (2, 1): u središtu njegova navještaja je jedino Isus Kristi, i to raspeti. Apostol je odlučio utemeljiti, osnažiti svoje naviještanje snagom Duha. Jedino to moćno djelovanje, uz sadržaj navještaja koji je lišen svake strategije nagovaranja, vodi k prianjanju uz pravu vjeru koja ne ovisi o umnim i logičkim sposobnostima propovjednika. Mjeriti se s tim zahtjevnim načelom, za onoga koji naviješta evanđelje znači potpuno se pouzdati u Božje djelo.

Evanđelje: Mt 5, 13-16

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: 13 »Vi ste sol zemlje. Ali ako sol obljutavi, čime će se ona osoliti? Nije više ni za što, nego da se baci van i da ljudi po njoj gaze.« 14 »Vi ste svjetlost svijeta. Ne može se sakriti grad što leži na gori. 15 Niti se užiže svjetiljka da se stavi pod posudu, nego na svijećnjak da svijetli svima u kući. 1⁶ Tako neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega koji je na nebesima.«

Riječ Gospodnja.

Matej ujedinjuje dvije slike koje, za razliku od njega, druga dva sinoptika odvajaju (usp. Mk 4,21 i Lk 14, 34s za ‘sol’; Mk 4 21 Lk 8, 16; 11, 33 za ‘svjetlost’), i koristi ih da u sklopu ‘Govora na gori’ načini neku vrstu poveznice između ulomka o blaženstvima (5, 1-12) i onoga, mnogo opširnijeg, o zakonu (5, 17-46). Želi se staviti naglasak na zadaću povjerenu učenicima koji su, u odnosu na zemlju-svijet, pozvani živjeti ne izdvojeni iz svijeta, nego kao njegova alternativa. Izrazom »vi ste« na početku 13. retka naglašava povezanost dviju metafora iz našeg teksta i posljednjeg blaženstva koje mu prethodi (5, 11-12).
Prva slika, ona soli, doziva u pamet različite poznate načine korištenja ovoga prirodnog elementa, koji se smatra neophodnim: daje okus jelima, čuva od kvarenja, a na čisto religijskom području se sjedinjuje sa žrtvenim darovima (Lev 2, 13; Ez 43, 24). A kad bi sol izgubila svoj okus (što je bilo veoma vjerojatno, ako se zna da su ondašnje tehnike vađenja soli bila nesavršene zbog čega je sol gubila na svojoj kvaliteti), nije preostajalo ništa drugo nego da se »baci van da ljudi po njoj gaze«. U ova posljednja dva izraza očito je upućivanje na Božji sud: i ‘izbacivanje napolje’, koje Matej spominje i na drugim mjestima (3, 10; 7, 19; 5, 25; 5, 29 itd.), i ‘bivanje gaženim’, kojim Izaija opisuje sudbinu određenu bezbožnicima (10, 6; 25, 10 itd.), služe za opisivanje učenika koji u potpunosti ne ostvaruje svoj poziv, postajući na taj način ‘ludim’ (glagol ‘moráino’ u 13. retku označava gubitak okusa, ali također i da je nešto ‘glupo’; usp. Mt 25, 1-13).
Drugi pokazatelj učenicima je dan slikom svjetlosti koja se, u paru s onom grada, želi nadovezati na proročku ideju hodočašća narodâ koje od sada pa nadalje neće više privlačiti Jeruzalem (usp. Iz 2, 2-5), već Kristova svjetlost koju će učenici isijavati. Obzor tog ‘širenja’ postaje sve veći da može obuhvatiti sve narode; ne može se ograničiti, kao što se ne može zaustaviti sjaj što ga svjetiljka širi kad se stavi u središte kuće. Imperativ »neka svijetli« (16. r.) zaključuje ulomak i traži od slušatelja da potvrdi svoje prianjanje uz evanđelje tako da čini »dobra djela« (koja se ne navode ovdje nego u Mt 25, 35s.) koja priskrbljuju slavu Ocu nebeskom. Bez te prakse hod za Kristom gubi čar i biva nesiguran jer je obavijen tamom.

MEDITACIJA

U potrazi za smislom koja pokreće život svakog čovjeka, Isusova riječ otvara za neizrecive buduće događaje, dodaje im iznenađujuće i nezamislive obrise, i daje okus životnog projekta korjenito drugačijeg od onoga što stvarnost ‘svijeta’ može ponuditi. Kad se jednom ‘okusi’ novi život prosvijetljen Kristom, više nama mjesta za ono što često, na prosječan način, hrani našu želju za blaženstvom, ali nas ostavlja nezadovoljnima i razočaranima. Kad dopustimo da se probudi naša potreba za punim i »obilnim« životom (usp. Iv 10, 10), koji bi dao pravo značenje našem postojanju i našem djelovanju, bivamo zahvaćeni snagom – onom Duha – koja djeluje iznad svake naše zasluge i koja je spremna po nama se očitovati svijetu. »Sol« i »svjetlost«, skupocjeno blago koje čuvamo u glinenim posudama, darove koje ne treba držati za sebe nego dijeliti tamo gdje se je izgubio osjećaj i nada života dostojnog življenja i gdje živi onaj koji je izgubio pouzdanje.
Nikakvi izvanjski obred ne može zamijeniti ono što je uvelike pokvareno kao što su djela koja opisuje Izaija: razdori, pogodovanje onima koji nepravedno i nasilno lišavaju druge dobara neophodnih za život koja vjeru čine vidljivom i vjerodostojnom. Učenik evanđelja u svom poslanju poznaje razdoblja glasnog naviještanja s krovova i širenja sablažnjive Riječi križa sve do kraja svijeta, ali i tihe, diskretne, no izvanredno moćne ritmove solidarne ljubavi, u kojima ono što govori jesu »dobra djela« učinjena da se Ocu nebeskom poda slava. Kršćanska zajednica ne živi odijeljena od svijeta, već uronjena u zbivanja svog vremena, u kojem je pozvana djelovati: kao što sol sama po sebi nije hrana, već samo sjedinjena, pomiješana, rastopljena u nekoj hrani može izvršiti svoju zadaću, tako i Riječ koju vjernik naviješta mora prožeti i iznutra oživjeti svako područje u koje je posijana. Ima jedna vjernost koju trajno treba potvrđivati: ona s obzirom na svjedočanstvo koje se samo ako je skromno i trijezno, po mogućnosti bojažljivo i ‘slabo’, može zaodjenuti jedino snagom Boga koji joj osigurava moć i učinkovitost.

MOLITVA

O Oče, izvore milosrđa i pravednosti , ti se znadeš brinuti za svu svoju djecu, čuj vapaj siromaha, budi utočište onome koji je lišen utjehe i mira. I u našem vremenu ima onih koji su lišeni svojih dobara i svog dostojanstva, koji su gladni kruha i ljubavi. A ima i onih koji su presiti, čije su žitnice pune a kuće prazne, koji se misle obogatiti pa i molitvama i postovima koji mirišu tamjanom, ali koji ne mirišu životom.
U svom Sinu Isusu objavio si nam da osobito voliš malene, pokazao si da suosjećaš i da se brineš za one koji se pouzdaju jedino u tebe. On, oplijenjen i raspet, onome koji ga želi slijediti pokazuje put na kojem nema mjesta kamo bi naslonio glavu, uska vrata kroz koja ne možemo proći ako nismo oslobođeni zapreke koju nam na putu postavljaju baštinjena dobra, kultura, pastoralne strategije.
O Oče, ne želimo se ničim hvaliti, ne želimo nikakvu slavu, već samo ime tvog Sina raspetog i uskrslog, ime dragocjenije i jače od zlata i srebra, da podignemo i uputimo onoga kojemu je potrebna nada. Njegova Riječ je svjetlost koju nam povjeravaš da ožive mjesta zarobljena tamom, evanđelje je svjetiljka koja ne prestaje sjati, nepokvarljivi okus kojeg treba dati postojanju. I pojavit će se naša dobra djela kao sunce koje ne zalazi, jer je upaljeno za tvoj sjaj.

KONTEMPLACIJA

»Ne užiže svjetiljka da se stavi pod posudu«. Kakva korist od toga da se izvor svjetla drži zatvoren? Zapravo, Gospodin se poslužio posudom kao prikladnom usporedbom za sinagogu, koja je gomilajući samo za sebe plodove koje je proizvela, čvrsto održavala brojna pravila po kojima je trebalo živjeti. Unatoč tome, sada kad je došao Gospodin, u njoj nije bilo nikakvog ploda, pa ipak nije mogla skrivati svjetlost. Zbog toga Kristova svjetiljka od sada pa nadalje ne smije se više stavljati pod posudu, niti biti skrivena pod pokrivalom sinagoge, već obješena na drvo patnje, treba dijeliti svjetlost vječnu onima koji borave u crkvi.
Sličnom su svjetlošću, u svoje vrijeme, apostoli bili potaknuti da sjaje, kako bi, vidjevši njihova dobra djela, zasluga bila pripisana Bogu (HILARIJE IZ POITIERSA, Commento a Matteo (Tumačenje Matejeva evanđelja, IV, 13).

AKCIJA

Često ponavljaj i živi danas Riječ: »Prepusti Gospodinu putove svoje, u njega se uzdaj, i on će sve voditi« (Ps 37, 5).

ZA DUHOVNO ČITANJE

Ono što se događa Crkvi, događa se svakome od nas. Njezine opasnosti su i naše opasnosti. Njezine bitke su i naše bitke. Kad bi u svakome od nas Crkva bila vjerna svom poslanju, više bi je se voljelo, kao i njezinog Učitelja; više bi je se slušalo: no također bi je se, nesumnjivo kao i njega, krivo razumjelo i progonilo: »Ja sam im predao tvoju riječ, a svijet ih zamrzi« (Iv 17, 14; usp. 15, 10-21). Srca bi bila razotkrivena u strožem svjetlu i sablazan bi se snažnije osjećala; ali bi iz te sablazni kršćanstvo dobilo novi polet, jer »u vremenima u kojima je predmet mržnje svijeta, kršćanstvo je snažno i prodorno kao nikad prije« (IGNACIJE ANTIOHIJSKI, Rimljanima III, 3). ‘Opadanje antiklerikalizma’, čemu se obično radujemo, moglo bi biti loš znak. Bez sumnje, moglo bi biti posljedica objektivne promjene stanja, ili stvarne promjene s jedne ili s druge strane. No, moglo bi također značiti da su se oni po kojima je crkva prepoznata, premda još uvijek svijetu predlažu neke poželjne vrijednosti, suobličili s njime, s njegovim idealima, s njegovim navadama, s njegovim običajima. Dakle, prestali bi uznemiravati. Da sol može postati bljutava, to nam je evanđelje veoma jasno reklo, i ako mi – mislim na veliku većinu – živimo mirno usred svijeta, možda je to znak da smo obljutavili.
(H. DE LUBAC, Meditazione sulla Chiesa /Razmišljanje o Crkvi/, Milano, 1987, 132s.).