Sprovod maestra Vladimira Kranjčevića

276

U petak, 14. veljače u krematoriju na zagrebačkom Mirogoju održan je ispraćaj posmrtnih ostataka maestra Vladimira Kranjčevića, preminulog, 9. veljače. Sprovodne obrede predvodio je požeški biskup Antun Škvorčević uz sudjelovanje desetak svećenika. Na početku sprovodnog slavlja Zbor „Ivan Goran Kovačić“, koji je maestro Kranjčević vodio dugi niz godina, otpjevao je skladbu Stevana Mokranjca „Tebje pojem“. Biskup je u svojoj uvodnoj riječi izrazio kršćansko suosjećanje pokojnikovoj sestri Stanki i nećakinji Martini te svima drugima koji za njim tuguju, napose Goranovcima. Kazao je kako su svi oproštaji teški, posebno sprovodni, kada naviru misli o smislu našeg postojanja, bez odgovora na pitanje otkud dolazimo i gdje zapravo završavamo. Istaknuo je kako Isus Krist, koji je došao s druge obale života, svojom ljubavlju jačom od smrti, posvjedočenu na križu ostaje čvrsto uporište nade da naš život na kraju završava u onome što nam je ljubav Božja omogućila te je pozvao nazočne da joj u molitvi povjere plemenitog pokojnika.

Nakon naviještenih svetih čitanja biskup je u homiliji kazao: „Tko je čovjek od kojeg se danas opraštamo? Datumi iz života maestra Vladimira Kranjčevića već su ispričani, glazbeno djelovanje prikazano, mogli bismo stoga reći: Sve o  njemu znamo. Međutim, želio bih samo kroz dvije crtice naznačiti ono što je bilo neuhvatljivo na Maestrovu liku, a sastavni je dio njegove jedinstvene i neponovljive osobe. Maestro je preminuo pri objedu prošle nedjelje, 9. veljače. Bio je svjestan da treba prehraniti ovo malo prolaznosti da bi stigao do vječnosti. Volio je svoju hrvatsku domovinu, ali je bio uvjeren da nam je konačna domovina na nebu, u Očevu domu gdje nam je Isus pripravio boravište, kako je to sam ustvrdio u naviještenom evanđeoskom ulomku, a ponovio sv. Pavao u kratkom čitanju iz Poslanice Solunjanima. Naša konačna domovina nije mjesto, nego zajedništvo s Osobom, i to onom koja je na križu posvjedočila moćnu ljubav što pobjeđuje i samu smrt. Nebo je Prisutnost u kojoj i ja postajem posvema prisutan samome sebi, nebo je stanje dokinutih granica prolaznosti, svladanih otpora, prestanak nejasnoća. Biti zauvijek zajedno s Gospodinom, to je utjeha utemeljena na Božjim besmrtnim nadama, koju bih želio podijeliti sa svima vama u trenutku fizičkog odlaska maestra Kranjčevića s ove obale našeg postojanja.“

Potom je biskup ispripovjedio o svom posljednjom susretu s Maestrom i rekao: „Kad sam nedavno posjetio Maestra u Odri, među ostalim optimistično mi je kazao kako se osjeća bolje, i noge vježba da dobiju čvrstinu hoda. Rekao sam mu ponešto u šali: Maestro, Vi ste različitim vještinama duha već dobro izvježbali hod za vječnost, valja Vam samo onamo prijeći. Nismo razvijali velike teme, ali je bila neizbježna glazba, vještina za koju se opredijelio, stvarnost u kojoj je živio. Složili smo se kako je on – baveći se glazbom – zakoračio u svijet za koji znamo da ga još nismo u punini dosegli, ili bolje – još nas on nije konačno zahvatio – a za koji nam srce kaže da mu pripadamo. Glazba otvara prostore slobode ispunjenja naših čežnji, čini nas dionicima ljepote, uranja naš duh u onostranost, puninu postojanja, daruje iskustvo beskraja, neizmjernosti na koju smo pozvani, smisla za koji smo stvoreni. Ona je dar Ljubavi koja nas se nikada ne odriče! Uvjeren sam kako sve ono što je maestro Kranjčević ovdje na zemlji po glazbi u naznakama započeo živjeti, sada oslobođen spona smrtnosti to u vječnosti uživa u punini. – Maestro, zagrljeni beskrajem Božje ljubavi, počivajte u Onome koji Vas je pozvao u postojanje, koji je i za Vas položio sebe u smrt na križu da i u Vama pobijedi život zauvijek!“

U osvrtu na suradnju s maestrom Kranjčevićem na crkvenoj razini biskup Škovrčević je istaknuo: „Želio bih iskazati Maestru Kranjčeviću osobitu zahvalnost za susrete 90-tih godina prošlog stoljeća u župnom domu i crkvi sv. Marka u Zagrebu i za potporu koju je davao različitim crkvenim nastojanjima. Spomenuo bih samo neka od njih. Svesrdno je podržao inicijativu proglašenja Gospe kamenitih vrata nebeskom zaštitnicom grada Zagreba te proslavu njezina blagdana svetom misom u Katedrali i procesijom do Gornjega Grada. Zbog povezanosti s Nevenom Valentom iz kapelanskih dana na Trešnjevci bio sam uključen u zajednička promišljanja o crkvenom i širem značenju obnove Oratorijskog zbora crkve sv. Marka i njegovim programima djelovanja. Suradnja s Maestrom bila je od osobitog značenja o 900. obljetnici prvog pisanog spomena Zagreba i utemeljenja Zagrebačke biskupije, prigodom prvog posjeta pape Ivana Pavla II. Hrvatskoj, 1994. godine. Kao tajniku Odbora za pripravu tog važnog događaja Maestro mi je pomogao među ostalim u traganju za prikladnim mjestom slavlja svete mise s Papom. Razgovarajući o tome u krugu Oratorijskog zbora sv. Marka,  došli smo do zaključka kako je Hipodrom u Zagrebu najprikladnije mjesto za veličanstvenu i neponovljivu misu s Ivanom Pavlom II. Tom istom prigodom zauzeo se da s redateljem Krešom Dolenčićem pred crkvom sv. Katarine insceniramo Oratorij Božidara Širole „Gospa od Kamenitih vrata“ i glazbeno pripravimo misu na Hipodromu u suradnji s maestrom Anđelkom Klobučarom. Još bih samo spomenuo kako je maestro Kranjčević s posebnim zanimanjem pratio postavljanje novih orgulja u požeškoj Katedrali 2007. godine, kamo je rado dolazio na godišnje koncerte,  te se zauzeo da se njihovu graditelju Wolfgangu Eisenbarthu povjeri i izgradnja novih orgulja u crkvi sv. Marka u Zagrebu.“

Na svršetku homilije biskup je još kazao: „Puno je puta Maestro ravnao pjevanjem moteta ‘Ecce, quomodo moritur iustus’ koji završava riječima: ‘Et erit in pace memoria eius’! Danas je to naša oproštajna iskrena želja: Neka bude u miru Vaš vječni spomen u Bogu živomu i neka on traje u našem zahvalnom pamćenju punom osobitog poštovanja prema Vama.“

Pri koncu sprovodnog slavlja oproštajnu riječ uputio je Filip Fak, predsjednik Hrvatskog društva glazbenih umjetnika; Sonja Marinković predstavnica glazbenih ustanova iz Beograda s kojima je surađivao maestro Kranjčević; Borut Jenko, predsjednik Kulturnog društva „Jože Gostič“ te Igor Lešnik, obnašatelj dužnosti dekana Muzičke akademije u Zagrebu. Biskup Antun je na kraju uime preminulog maestra Kranjčevića zahvalio svima onima koju su mu bili dobri tijekom zemaljskog života i onima koji su ga došli ispratiti na vječni počinak a zbor „Ivana Gorana Kovačića“ otpjevao je „Svrši stopi moje“ skladatelja Krste Odaka. Misu zadušnicu u crkvi sv. Marka predvodio je mons. Franjo Prstec, prijašnji župnik Župe sv. Marka.