LECTIO
Prvo čitanje: Knjiga proroka Jeremije 20, 10-13
10 Čuh klevete mnogih: »Užas odasvud! Prijavite! Mi ćemo ga prijaviti.« Svi koji mi bijahu prijatelji čekahu moj pad. »Možda ga zavedemo, pa ćemo njim ovladati i njemu se osvetiti!« 11 Sa mnom je Gospodin kao snažan junak! Zato će progonitelji moji posrnuti i neće nadvladati, postidjet će se veoma zbog poraza, zbog nezaboravne vječne sramote. 12 Gospodine nad vojskama, koji proničeš pravednika i vidiš mu bubrege i srce, daj da vidim kako im se osvećuješ, jer tebi povjerih parnicu svoju. 13 Pjevajte Gospodinu, hvalite Gospodina, jer on izbavi dušu sirote iz ruku zlikovaca.
Riječ Gospodnja.
Uzet iz takozvanih Jeremijinih ‘Vjeroispovijesti’ (usp. 11, 18 – 12, 5; 15, 10-21; 17, 14-18; 18, 18-23; 20, 7-18), ovaj ulomak prikazuje duševno stanje proroka koji je postao predmet poruge i neprijateljstva. On oko sebe opaža urotničko ozračje: lažni prijatelji samo čekaju zgodnu prigodu da ga se riješe i da mu spočitnu teške proročke riječi koje je izgovorio (10. r.; usp. Jer 19, 15 – 20, 6). Takve situacije su redovite u životu Jeremije (usp. Jer 1, 18s.), koji svoju muku zbog nepravednog progona povjerava Bogu (usp. Jer 12, 1; 15, 11.15; Ps 31, 12-19); njemu, koji je jak i odvažan (usp. Iz 42, 13), povjerava pozitivni ishod svoje situacije u skladu sa zakonom odmazde (r. 11, 12b; usp. Izl 21, 23-25; Pnz 19, 21; Jer 12, 1; 15, 15).
Gospodin je jedini pravedni sudac, jer samo on poznaje u istini svakog čovjeka (r. 12a). Ulomak završava pozivom na hvalu Gospodina koji pobjednički u ruke uzima sudbine onih koji mu se povjeravaju (r. 13).
Drugo čitanje: Poslanica Rimljanima 5, 12-15
Braćo!
12 Kao što po jednom Čovjeku uđe u svijet grijeh i po grijehu smrt, i time što svi sagriješiše, na sve ljude prijeđe smrt… 13 Doista, do Zakona bilo je grijeha u svijetu, ali se grijeh ne ubraja kad nema zakona. 14 Da, ali smrt je od Adama do Mojsija doista kraljevala i nad onima koji ne sagriješiše prekršajem sličnim kao Adam, koji je pralik Onoga koji ima doći. ¹⁵ Ali s darom nije kao s grijehom. Jer ako su grijehom jednoga mnogi umrli, mnogo se obilatije na sve razlila milost Božja, milost darovana u jednom čovjeku, Isusu Kristu.
Riječ Gospodnja.
Služeći se semitskim književnim oblikom zvanim paralelizam, Pavao razvija misao o stanju čovjeka kojega je Krist oslobodio od grijeha. Svoje misli najprije posvećuje Adamu: on je prvorođenac grešnog čovječanstva, jer je svojom neposlušnošću Bogu u svijet uveo grijeh i odvojenost od Boga, koja je iz toga proizašla, a čiji je znak smrt. Svaki čovjek je na neki način u grijehu solidaran s Adamom, bilo da je i sâm neposlušan, bilo da od njega nasljeđuje ranjenu i na grijeh sklonu narav (12. r.). To također vrijedi i za ljude koji su živjeli prije nego li je Mojsije primio Zakon, i koji stoga nisu mogli biti krivi što su ga prekršili (r. 13-14a).
Pavao ovdje uvodi drugi dio paralelizma, a to je Krist, prvorođenac svakog stvorenja (usp. Kol 1, 15), antitetički predoznačen u Adamu (r. 14b). I s Kristom također ljudi žive solidarnost; međutim, ona beskrajno nadilazi onu s praroditeljem: to više nije solidarnost smrti, nego života. Doista, zahvaljujući Kristovoj poslušnosti, svi ljudi obilno primaju dar spasenja (r. 15).
Evanđelje: Matej 10, 26-33
U ono vrijeme: Reče Isus svojim apostolima: 2⁶ » Ne bojte se ljudi. Ta ništa nije skriveno što se neće otkriti ni tajno što se neće doznati. 2⁷ Što vam govorim u tami, recite na svjetlu; i što na uho čujete, propovijedajte na krovovima. 2⁸ Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, ali duše ne mogu ubiti. Bojte se više onoga koji može i dušu i tijelo pogubiti u paklu. 2⁹ Ne prodaju li se dva vrapca za novčić? Pa ipak ni jedan od njih ne pada na zemlju bez Oca vašega. ³0 A vama su i vlasi na glavi sve izbrojene. ³¹ Ne bojte se dakle! Vrjedniji ste nego mnogo vrabaca.” ³2 “Tko god se, dakle, prizna mojim pred ljudima, priznat ću se i ja njegovim pred Ocem, koji je na nebesima. ³³ A tko se odreče mene pred ljudima, odreći ću se i ja njega pred svojim Ocem, koji je na nebesima.«
Riječ Gospodnja.
Isus zna da će poslanje njegovih učenika biti označeno progonima; uostalom »učenik nije veći od učitelja« (Mt 10, 24) a Učitelj će biti odbačen i ubijen (usp. Mt 16, 21; 17, 22s.; 20, 17-19). Stoga potiče Dvanaestoricu da budu hrabri, da ne dopuste da u njima prevlada strah (rr. 26.28.31), sigurni u zaštitu koju im jamči Otac koji ih poznaje i osobno ljubi (rr. 30s.). protiv Isusovih učenika rasplamsat će se progon, jer je riječ koju oni navješćuju riječ istine koja razotkriva laži, kompromise i izmotavanja, tako draga onome koji se ne želi obratiti ljubavi.
Pa ipak je moraju navješćivati svima; i istina će pobijediti, kao što svjetlo pobjeđuje nad tamom (rr. 26s.). Zadaća svjedočiti za Isusa i navješćivati njegovu riječ nije pridržana uskom krugu osoba, nego svaki učenik – sjedinjujući njegovu sudbinu s onom Učiteljevom – pravi je svjedok i apostol. I baš uz takvo svjedočanstvo Isus veže stvarno zajedništvo sa sobom u međusobnoj pripadnosti (r. 32). Naprotiv, onoga tko za nj ne svjedoči, ni on neće priznati svojim učenikom pred Ocem (r. 33).
MEDITACIJA
Ako smo kršćani, trebamo izaći na otvoreno: tȁ nije li nas zahvatila jedna Riječ koja se po nama želi dalje prenositi?
Sukobi su neizbježni za kršćanina koji, vjeran toj Riječi, čini djela suprotna prevladavajućoj struji u našem svijetu, kojemu su takvi čini neshvatljivi, ali koje ipak doživljava kao osudu sebičnog i nepravednog življenja. Kršćani – ako su kršćani – uznemiruju, pa se njihova poruka nastoji izgnati, a njih ukloniti: utapa ih se privlačenjem u vrtlog ‘mirnog života’, ili ih se potiskuje na rub, ili ih se također uzima na nišan raznoraznim optužbama. To nas čudi? Ako doista nastojimo živjeti ljubav, uvijek ćemo se bojati da je prihvatimo i nailazit ćemo na odbijanje. Stari je to grijeh, što prebiva u našem srcu i u srcu bližnjega!
Isus nas je oslobodio od grijeha: možemo biti slobodni ako ostanemo u zajedništvu s njime. Ono što se protivi Riječi (korijen grijeha) je u nama: jesmo li spremni boriti se kako bi sve naše – tijelo, osjećaji, misli, povijest – bilo pomireno? Tada ćemo biti jaki istinom koja je Isus. Pa i ondje gdje trpimo uvrede i protivštine moći ćemo donositi riječ ljubavi, puni pouzdanja u Oca koji sve čuva i sve spašava.
MOLITVA
Gospodine, učini me svjedokom svog Evanđelja!
Daj mi hrabrosti da ne zaniječem da te poznajem, kad se kolege smiju govoreći o tebi kao o nekom mitu a o tvojim sljedbenicima kao o otuđenoj čeljadi. Daj mi snage da se ne uplašim, kad primijetim da ponašati se u skladu s tvojim naučavanjem može značiti biti gubitnik i naići u društvu na mnoga zatvorena vrata. Daj mi radost da znam da sam s tobom, kad sam udaljen od prijatelja koju molitvu i euharistiju smatraju gubljenjem vremena. Daj da prevladam svaki ljudski obzir i da se ne zastidim evanđelja onda kad vjernost njemu sa sobom donosi osjećaj da sam ‘drugačiji’ od velikog mnoštva koje određuje način mišljenja i ponašanja.
Gospodine, učini me svjedokom svog Evanđelja!
KONTEMPLACIJA
[Govori Isus:] Treba da očekujete progone. Ako me nasljedujete propovijedajući evanđelje i ako istinu slijedite, progonstva koja su mene bez prestanka okruživala i vas očekuju. Trebat će ih primati s radošću, kao dragocjene nîti sličnosti sa mnom, kao vaše nasljedovanje svog Ljubljenog; podnositi ih mirno, znajući da ih, ako vam se dogode, ja dopuštam i da će vas pogađati samo u mjeri u kojoj ću ja to dopustiti, i da vam bez mog dopuštenja ni vlas s glave neće pasti; prihvaćati ih u skladu s Božjom voljom, dajući dobrodošlicu svemu što se događa. Trpjeti ih hrabro, prikazujući vaše patnje za žrtvu Bogu, podnositi ih moleći za svoje progonitelje, jer i oni su sinovi Božji a ja sâm sam vam dao primjer molitve za sve ljude: za progonitelje i neprijatelje (CHARLES DE FOUCAULD, All’ultimo posto. Ritiri in terra santa (1897-1900) /Na posljednjem mjestu. Duhovne obnove u svetoj zemlji, Rim 1974, str. 40s, passim).AKCIJA
Često ponavljaj i živi danas Riječ:
»Gospodine, ti si moj spasitelj« (usp. Jer 20, 13).
ZA DUHOVNO ČITANJE
»Križ Majke Terezije bio je prvi kršćanski znak viđen na državnoj televiziji, barem od 1967. godine«, izjavio je jedan albanski izbjeglica po svom dolasku u Italiju 1990. godine. Križ o kojem je govorio bijaše onaj crni križ što ga je Majka Terezija nosila na svom bijelom sariju.
Ako je od 1944. godine marksistički režim bio progonio vjernike (katolike, pravoslavce i muslimane), stanje se je pogoršalo 1967. godine. Tada se Albanija službeno proglasila jedinom ateističkom nacijom na cijelom svijetu. Religija se veoma oštro progonila. Način na koji se postupalo s katolicima podsjećao je na najokrutnije progone rimskih careva. U naše moderno doba Crkva je bila stiješnjena kao u doba katakombi.
Činjenica doista čudesna, dok Albanci nisu imali pravo javno izgovarati Isusovo ime, Majka Terezija je obilazila svijetom s tim istim Isusovim imenom na usnama, pokazujući njegova djela milosrđa. Od jednog župnika koji se nalazio u zatvoru jedan zatvorenik je zatražio da mu potajice krsti sina. Kad su vlasti otkrile tu neposlušnost, svećenik je bio osuđen na smrt. Bio je jedan od šezdesetorice svećenika koji su umrli obješeni, strijeljani ili uništeni teškim životom u radnim logorima. Progon je, kao što znademo, od onda bio na ponos katoličanstvu. Oni koji su bili podvrgnuti progonima prozvani su ‘blaženima’ jer su branitelji pravednosti i nju naučavaju.
Obećanje koje prati to blaženstvo je zadivljujuće: ni manje ni više nego posjedovanje kraljevstva nebeskog. Gospodine Isuse, mi znademo da, želimo li te nasljedovati, moramo raditi za dobro svima. Rekao si nam da ćemo morati trpjeti, ponizno se trudeći za druge protiv ugnjetavanja, protiv ponižavanja, protiv rata. Svakoga dana nailazimo na protivljenje, na protuslovljenje. Pomozi nam prihvatiti naše male patnje, jer poznajemo njihovu otkupiteljsku vrijednost. Preobrazi našu žalost u radost, dok se trudimo vršiti tvoju volju (E. EGAN – K. EGAN, Madre Teresa e le Beatitudini /Majka Terezija i Blaženstva/, Brescia 2000, str. 129-131).
