Dvadeseta nedjelja kroz godinu (16.08.2020.)

LECTIO

1. čitanje: Knjiga proroka Izaije 56, 1. 6-7

Ovo govori Gospodin:
¹ Držite se prava i činite pravdu,
jer će uskoro doći moj spas
i objaviti se moja pravednost.
⁶ A sinove tuđinske koji pristadoše uz Gospodina
da mu služe i da ljube ime Gospodnje
i da mu budu službenici,
sve koji poštuju subotu i ne oskvrnjuju je
i postojani su u Savezu mome,
⁷ njih ću dovesti na svoju svetu goru
i razveseliti u svojem domu molitve.
Njihove žrtve paljenice i klanice
bit će ugodne na mojem žrtveniku,
jer će se dom moj zvati
dom molitve za sve narode.

Riječ Gospodnja

Ovim riječima započinje treći dio Izaijine knjige, u koji nas uvodi proroštvo iz vremena povratka Izraela iz babilonskog sužanjstva (538. Pr. Kr.). Spasenje će uskoro doći i donijet će pravednost u odnosu na Boga i pravdu u odnosu na bližnjega. Bit će »blažen čovjek koji poštuje subotu«, glavnu zapovijed židovskog zakonodavstva kao i rječit znak ispravnog odnosa čovjeka s Bogom, koju uporno naglašavaju vođe Izraela u razdoblju nakon progonstva. Ni tuđinci koji prianjaju uz Gospodina (takozvani prozeliti unovačeni među poganima) niti eunusi (Izraelci rođeni iz nezakonitih brakova sa strancima) koji poštuju subotu neka se ne osjećaju isključeni iz spasenja. Tako određuju retci 2-5 izostavljeni u liturgijskom čitanju. Tuđinci i eunusi će ući u savez i prebivati u hramu, koji će se zvati »dom molitve za sve narode« (usp. Mk 11, 17). U njemu će biti ugodno i žrtveno bogoslužje koje prikazuje netko tko je prethodno iz njega bio isključen. Proročki znak kako je narod saveza pozvan promicati savez narodâ. (A. Chouraqi).

2. čitanje: Poslanica svetoga Pavla apostola Rimljanima 11, 13-15.29-32

Braćo:
¹³ Vama, poganima, velim: ja kao apostol pogana službu svoju proslavljam ¹⁴ ne bih li na ljubomoru izazvao njih, tijelo svoje, i spasio neke od njih. ¹⁵ Jer ako je njihovo odbačenje izmirenje svijeta, što li će biti njihovo prihvaćanje ako ne oživljenje od mrtvih?
²⁹ Tȁ neopozivi su dari i poziv Božji!
³⁰ Doista, kao što vi nekoć bijaste neposlušni Bogu, a sada po njihovoj neposlušnosti zadobiste milosrđe: ³¹ tako i oni sada po milosrđu vama iskazanu postadoše neposlušni da i oni sada zadobiju milosrđe. ³² Jer Bog je sve zatvorio u neposlušnost da se svima smiluje.

Riječ Gospodnja

Nakon što je osvijetlio činjenicu da je Izrael odbacio Mesiju-Krista, Pavao se pita je li posljedica toga da je Bog saveza odbacio Izraela. Budući da je to nemoguće, preostaje objasniti razlog te činjenice od iznimne važnosti, razlog koji se nalazi u »ljubomori« koju bi u izabranom narodu trebao pobudio prijelaz obećanjâ sa Židova na pogane, a koja bi potom potaknula na vjernost Bogu otaca i njegovim spasenjskim naumima. Odbijanje na koje je Krist naišao u Izraelu označilo je pomirenje svijeta, piše Pavao. No kad Izrael bude u Kristu priznao »dovršetak Zakona« (Rim 10, 4), tada će to biti »kao oživljavanje od mrtvih«, strahovit događaj što ga samo božanska moć može ostvariti. Da bolje pojasni svoju misao Apostol razvija (u odlomku koje bogoslužno čitanje izostavlja) metaforu divlje masline (pogani) nakalemljene na pitomu maslinu (Židovi): »Doista, ako si ti, po naravi divlja maslina, odsječen pa mimo narav pricijepljen na pitomu maslinu, koliko li će lakše oni po naravi biti pricijepljeni na vlastitu maslinu« (r. 24). Ovdje Pavao govori o ‘otajstvu’, o providnosnom Božjem naumu koji iščekuje ulazak pogana u mesijansko kraljevstvo, da bi potom i Izraelu omogućio ulazak u nj. Nijedan od dva naroda – Židovi i pogani – ne smiju se prisvajati prava prvorodstva, jer obadva prolaze kroz neposlušnost i obadva su pozvana iskusiti božansko milosrđe.

Evanđelje: Matej , 15, 21-28

U ono vrijeme:
²¹ Ode Isus i povuče se u krajeve tirske i sidonske. ²² I gle: žena neka, Kanaanka iz onih krajeva, iziđe vičući: »Smiluj mi se, Gospodine, Sine Davidov! Kći mi je teško opsjednuta!« ²³ Ali on joj ne uzvrati ni riječi. Pristupe mu nato učenici te ga moljahu: »Udovolji joj jer viče za nama.« ²⁴ On odgovori: »Poslan sam samo k izgubljenim ovcama doma Izraelova.« ²⁵ Ali ona priđe, pokloni mu se ničice i kaže: »Gospodine, pomozi mi!« ²⁶ On odgovori: »Ne priliči uzeti kruh djeci i baciti ga psićima.« ²⁷ A ona će mu: »Da, Gospodine! Ali psići jedu od mrvica što padaju sa stola njihovih gospodara!« ²⁸ Tada joj reče: »O, ženo! Velika je vjera tvoja! Neka ti bude kako želiš.« I ozdravi joj kći toga časa.

Riječ Gospodnja

Nakon niza djelovanja i naučavanja na području Tiberijadskog mora, Krist se odvažio poći u pogansku zemlju, na feničko tlo u sastavu Sirije koje graniči s Galilejom. Tu se susreo sa ženom Kanaankom (Marko je naziva »Sirofeničanka«) koja mu se obraća molbenim povikom u kojem je uključeno priznavanje Kristova mesijanstva (»Sine Davidov«) i gospodstva. Ta bi činjenica, popraćena spoznajom da je bila riječ o đavolskom opsjednuću (smatralo se da su pogani pod vlašću sotone) i o pozivanju na božansko smilovanje, trebala biti dovoljna da poluči Kristovu naklonost. No on, koliko god bio došao »da razori djela đavolska« (1 Iv 3, 8), izjavljuje svoju trenutnu opredijeljenost za »izgubljene ovce doma Izraelova« (usp. Mt 10, 6). Ženina upornost i opravdanost njezinih razloga postižu željeni ishod a Gospodin priznaje njezinu »veliku vjeru«, koja dobrano nadilazi vjeru najboljih vršitelja zakona među Izraelcima koji su se, protivno, »sablažnjavali na riječi« Gospodinove (Mt 15, 12)

MEDITACIJA

Po ovoj zgodi s Kanaankom prvobitna Crkva se suočila s pitanjem od prvotne važnosti ne samo u ono vrijeme, već i za Crkvu danas, a to je spasenje onih do kojih što nije doprlo Isusovo evanđelje. Odgovor što nam ga svojim svjedočanstvom daje žena može se ovako izreći: »Spasenje prolazi preko priznavanja Kristova mesijanstva i gospodstva«. Sâm nas Matej u velikoj slici općeg suda (25. poglavlje) uči da to svjedočanstvo može biti neizravno, jer je vezano uz ljubav prema bližnjemu više nego uz izričitu pripadnost Crkvi. Time biva sačuvana jedinstvenost spasenja, kojem je tvorac umrli i uskrsnuli Krist, i ujedno sveopća otvorenost božanskih darova. Takvu su otvorenost proroci već bili navijestili za mesijansko doba u kojem će Božji hram biti otvoren svim narodima. Taj ‘novi hram’ je sâmo Kristovo čovještvo – podsjetit će Poslanica Hebrejima – gdje se božanstvo trajno nastanilo, tako da se svaki čovjek koji moli može smatrati, kako to Pavao kaže, ‘Božjim ukućaninom’, koji je pozvan da se kao živi član uključi u tijelo Kristovo.
Sva ljudska obitelj opet ulazi u božansko otajstvo uglavljivanja svakog stvorenja u Krista Gospodina, na način i u vrijeme koji su poznati samo Bogu. To uči Drugi vatikanski sabor: »Čovjekov konačni poziv je stvarno samo jedan, i to božanski; stoga moramo držati da Duh Sveti pruža svima mogućnost da se, na način koji je Bogu poznat, pridruže vazmenom otajstvu« (Gaudium et spes 22).

MOLITVA

Gospodine Isuse Kriste, sine Davidov, prima našu molitvu. Ako ne dolazimo iz poganskih zemalja pogođenih zlom, ipak smo uvijek izgubljene ovce tvog stada. U našim nas srcima pritišće prošlost klanjanja krivim bogovima i nevjernosti. Nipošto nismo dostojni sjediti za sinovskim stolom, no i mrvica tvoga nebeskog kruha može nas otkupiti od naših zabluda i može nam darovati spasenje. Probudi u nama »veliku vjeru« Kanaanke, tako da možemo među ljudima svjedočiti o čudesima tvoje ljubavi.

KONTEMPLACIJA

Krist je izašao iz svojih granica a žena iz svoje zemlje: i na taj su se način mogli susresti. Kanaanci, koji su nekoć bili protjerani da ne bi iskvarili Židove, sada se pokazuju tako prikladni i dobro raspoloženi da prijeđu vlastite granice i dođu do Krista. Došavši k njemu žena Kanaanka, nakon što je ispričala svoju nevolju i kćerinu tešku bolest, iz sveg glasa zaziva Gospodinovo milosrđe, ne govoreći »Smiluj se mojoj kćeri!«, nego »Smiluj se meni!« Krist joj odgovora: »Poslan sam samo k izgubljenim ovcama doma Izraelova.« Što je ona tada učinila? Je li čuvši to, umuknula? Je li otišla? Je li splasnuo njezin žar? Ne, nipošto! Naprotiv, još je upornije zazivala. Mi se pak ne ponašamo na taj način; kad ne uspijemo dobiti ono što tražimo, mi se onda povlačimo, a upravo bismo tada trebali biti još uporniji.
Isus, nezadovoljan onim što je prethodno rekao, ostaje pri svom nijekanju, no Izraelce više ne naziva ‘ovce’, nego ‘sinovi’, a nju i njenu kćer ‘psići’. A žena, istim Isusovim riječima, kao da kaže: »Ako sam psić, nisam tuđa u kući…«. Odgovarajući Isus joj ne kaže: »Tvoja će kćer ozdraviti«, nego: »O, ženo! Velika je vjera tvoja! Neka ti bude kako želiš«. Evo zašto je oklijevao da je usliša: htio je naglas izreći te riječi; želio joj je dati slavu koja je zaslužila (IVAN ZLATOUSTI, Komentar Matejevog evanđelja, 52, 1s.).

AKCIJA

Često ponavljaj i danas živi Riječ:
»Smiluj mi se, Gospodine, Sine Davidov!« (Mt 15, 22)

ZA DUHOVNO ČITANJE

Žena s područja Tira i Sidona moli pritisnuta velikom potrebom. Ona ne može drugačije, tȁ kćer joj ‘opsjednuta’, što između ostalog znači da je veza između nje i kćeri već duže vrijeme prekinuta, da već neko vrijeme među njima nema razumijevanja, i da više nije moguće iza riječi i djela prepoznati dušu one druge; kao pod moćnim tuđinskim utjecajem, osobnost one druge je neprepoznatljiva. To je ono što Biblija izriče kad koristi tešku riječ ‘đavolsko opsjednuće’. S mukom takve bolesti pred očima ova žena se obraća Isusu i pokretana svojom potrebom pred ničim se ne zaustavlja. Vođena željom da pomogne kćeri, ona se ne da otjerati kao ona koja dosađuje, kako su željeli učenici. Spremna je na svako ponižavanje i niječe samu sebe svojim zazivanjem, koje bi se moglo zvati psećim cviljenjem kad se ne bi upravo u tome vidjela veličina njezine čovječnosti. (E. DREWERMANN, Il messaggio delle donne. Il sapere dell’anima, Brescia 1993, str. 162s.).