Instrukcija „Pastoralno obraćenje“ Kongregacije za kler

Dokument Kongregacije za kler, Instrukcija „Pastoralno obraćenje“, koja je objavljena na svetkovinu sv. Petra i Pavla, 29. lipnja 2020. unijela je uzbuđenje u određene krugove u svijetu, napose s obzirom na neka pitanja materijalne naravi i ulogu vjernika laika u poslanju Crkve. Evo nekih naglasaka iz Instrukcije. Problem određivanja tarifi za mise i druge sakramente: milodari nisu “takse koje treba zahtijevati“, nego slobodni čin vjernika. Upravljanje pak (vremenitim) dobrima neka bude transparentno i primjereno potrebama siromahâ, a ne potrebama župnika, koji, štoviše, treba davati primjer umjerenog načina života. Zatim, uloga laikâ, osobito đakonâ, koje ne treba smatrati “polu-svećenicima“ ili “su-župnicima“, nego ih kao “asistente“ valja uključivati u župne aktivnosti (uključujući vjenčanja i sprovode tamo gdje nedostaju svećenici). To su neke žarišne točke nove Instrukcije pod naslovom: “Pastoralno obraćenje župne zajednice u službi evangelizacijskog poslanja Crkve“, koju je danas objavila Kongregacija za kler, nakon što je papa to odobrio 29. lipnja.

Nema u zakonodavnom smislu ništa novoga u 124 točke Instrukcije koja, slijedeći važeće zakone iz 1997. i 2002. godine želi staviti opravdane ograde svim onim inicijativama i osobnim postupcima, koji se iščašeni iz kanonskih propisa pretvaraju »u nešto odveć subjektivno, nešto “po mom mišljenju“, po nahođenju pojedinog biskupa ili pojedine skupine, s počesto neprimjerenim tumačenjima života jedne zajednice i službe pastirâ«. Krajnosti su, s jedne strane, župe u kojima se župnik i drugi svećenici bave svime i svačime, te sami odlučuju o svemu, dajući drugim članovima zajednice rubno značenje, »smatrajući ih u najboljem slučaju izvršiteljima«; s druge pak strane, neka vrsta »demokratskog« poimanja u kojem župa »nema više pastira, nego samo službenike koji upravljaju različitim njezinim područjima«, gotovo kao što se to radi u nekom »poduzeću«.

Imajući to pred očima u novoj se Instrukciji daju jasne upute o upravljanju vremenitim dobrima s kojima raspolaže svaka župa. Osjetljiva tema i nerijetko predmet skandala. Osobito o (novčanim) prilozima  za slavlje svete mise i drugih sakramenata Sveta Stolica pojašnjava da »to mora biti slobodni čin od strane onoga koji daje prilog, prepušten njegovoj savjesti i osjećaju crkvene odgovornosti, ne “cijena koju treba platiti“ ili “taksa koju treba zahtijevati“, kad da bi bila riječ o nekoj vrsti “nameta na sakramente“«.

»Ne smije se dati dojam da slavljenje sakramenta, osobito Presvete Euharistije, i druge ministerijalne aktivnosti mogu biti podložne tarifama«, tumači Instrukcija. U tom je smislu važno da župnik odgaja vjernike, »da se svaki član zajednice osjeti odgovornim i izravno uključenim u podmirivanje potreba Crkve različitim oblicima pomoći i solidarnosti«. To postaje hitnim osobito u onim zemljama gdje je prilog za Misu jedini izvor uzdržavanja svećenika.

Takvo će se djelo senzibilizacije, tumači dokument, još djelotvornije moći vršiti, ako svećenici »budu davali “kreposni“ primjer u korištenju novcem, bilo umjerenim načinom života i bez pretjerivanja na osobnoj razini, bilo načinom upravljanja župnim dobrima koji je transparentan i primjeren ne “projektima“ župnika ili uskog kruga osobâ, koji su možda dobri, ali apstraktni, nego projektima koji odgovaraju stvarnim potrebama vjernika, napose najsiromašnijih i najpotrebnijih«.

Novi dokument tvrdi da za ispravno upravljanje dobrima u svakoj župi treba biti uspostavljeno Ekonomsko vijeće, »savjetodavno tijelo kojemu predsjeda župnik i sastavljeno od barem još tri druga člana« (broj je varijabilan), koji su, po mogućnosti, »stručnjaci u ekonomskim i pravnim pitanjima«. Glavna je zadaća tog tijela »nastojati da unutar župnih zajednica raste kultura suodgovornosti« i »transparentnosti upravljanja«.

Transparentnost treba shvatiti ne samo »kao formalno prikazivanje  podataka, nego iznad svega kao dužnu informaciju zajednice, i kao korisnu prigodu za njezin odgoj na tom području«. Taj se cilj može postići »objavljivanjem godišnjeg financijskog izvještaja«, tako da »cijela zajednica znade kako se upravljalo dobrima, kakvo je ekonomsko stanje župe i s kojim izvorima prihoda ona zapravo može raspolagati«.

U dokumentu se vodi računa i o reformama župnih zajednica i biskupijskim restrukturiranjima, »koja se već odvijaju ili planiraju«. Instrukcija se predstavlja kao »sredstvo za pomoć i praćenje različitih projekata«, tumači podtajnik Kongregacije za kler, msgr. Andrea Ripa: »Nije riječ o tome da ih se  “strpa u kavez“ hladnih već gotovih modela koji su jednaki za sve, već ih se želi zadržati u širokom crkvenom okviru i pratiti njihov “zajednički hod“«.

Temeljno načelo ovoga novog dokumenta, koji vodi računa o iskustvima i zahtjevima koje su Kongregaciji za kler uputile mjesne crkve u Europi, Aziji i Južnoj Americi, jest da »u Crkvi ima mjesta za sve i svi u njoj mogu pronaći svoje mjesto«. Međutim, uvijek u poštivanju poziva svakog pojedinog, nastojeći vrednovati svaku karizmu i sačuvati Crkvu od mogućih zastranjenja. Jednog iznad svega, onog »klerikalizacije« laikâ ili »laicizacije« Bogu posvećenih osoba, ili također od trajnih đakona učiniti »polu-svećenike« ili »super laike«.

To je razlog zbog kojeg Instrukcija posvećuje mnogo prostora ulozi župnika, koja se – kako je pojašnjeno, ili bolje, naglašeno – uvijek povjerava jedino svećeniku. Njegova je zadaća »potpuna briga za duše«, stoga je »isključena svaka mogućnost« da se ta služba dodijeli nekome tko ne bi imao sveti red prezbiterata, »također i u slučajevima nedostatka svećenikâ«. »Upravo radi odnosa poznavanja i blizine koji treba postojati između pastira i zajednice, služba župnika ne može biti povjerena nekoj pravnoj osobi«, a još manje »skupini osobâ sastavljenoj od klerikâ i laika«. »Posljedično, valja izbjegavati nazive kao “vođa tima“, “vođa ekipe“, i druge slične nazive koji ostavljaju dojam o kolegijalnom upravljanju župom«.

To ne isključuje aktivno sudjelovanje đakonâ, Bogu posvećenih osobâ i laikâ, naravno u poštivanju određenih kriterija; počevši od tumačenja njihove uloge »asistenta« a ne »su-župnika«. Primjerice, s obzirom na pitanje službe đakonâ, neka se imaju na umu Papine riječi kojima je upozorio na opasnost da ih se smatra »kao polu-svećenike i polu-laike« ili »kao neku vrstu posrednika između vjernikâ i pastirâ«. Naprotiv, ima toliko crkvenih službi koje se mogu povjeriti đakonima, a to su »sve one koje sa sobom ne nose potpunu brigu za duše«, ističe se u Instrukciji. Dakle, služba riječi, karitativno djelovanje (koje obuhvaća i upravljanje vremenitim dobrima) i liturgija, u kojoj je đakon pozvan naviještati evanđelje i služiti kod euharistijskog stola. S obzirom na Bogu posvećene osobe Instrukcija pojašnjava da njihov doprinos poslanju župe jest najprije »biti«, odnosno evanđeosko svjedočanstvo, a tek onda »činiti«, to jest djelovanje na području kateheze, karitasa, odgoja, pastorala mladih, briga za bolesnike.

S obzirom na vjernike laike, Kongregacija za kler ističe njihovo izravno uključivanje u župne aktivnosti, u suradnji sa župnikom. Na potpuno »izvanredni« način, u slučaju pomanjkanja svećenikâ, laici će također moći slaviti krštenja, sprovode, vjenčanja. »Biskup će, po svojoj mudroj prosudbi, službeno moći neke službe povjeriti đakonima, Bogu posvećenim osobama i vjernicima laicima, pod vodstvom i odgovornošću župnika«, kaže se u Instrukciji. Moći će također predvoditi Službu Riječi, ali nikad ne držati homiliju za vrijeme euharistijskog slavlja.