LECTIO
Prvo čitanje: Job 7, 1-4. 6-7
Job progovori: 1 »Nije li vojnikovanje život čovjekov na zemlji i dani mu kao dani nadničara? 2 Kao što trudan rob za hladom žudi i kao nadničar štono plaću čeka, 3 mjeseci jada tako me zapadoše i noći su mučne meni dosuđene. 4 Liježuć pomišljam: ‘Kad li ću ustati?’ A dižuć se :’Kad ću večer dočekati!’ I tako se kinjim sve dok se ne smrkne. 6 Dani moji brže od čunka prođoše, promakoše hitro bez ikakve nade. 7 Spomeni se: život moj samo je lahor i oči mi neće više vidjeti sreće!«
Riječ Gospodnja
Problem zla a osobito trpljenje nevinoga oduvijek je čovjeka dovodio u krizu, stavljajući njegovu vjeru na veliku kušnju. On postaje još skandalozniji, ako se vjera poziva na tradicionalno poimanje naplate, kao što je to bio slučaj kod Jobovih prijatelja. Odgovarajući im Job podsjeća da se u krizi bol pojavljuje kao kazna za grijeh, napor kao nužni alat za služnički čovjekov rad, smrt kao oslobađanje od »danâ« koji prolaze brzo i »bez nade«. Međutim, Job odbija poimati Boga po logici ljudskog mišljenja, po logici racionalističke naplate: Bog nije i ne može biti takav! On čak ide dotle da od Boga zatraži da se objavi, da se pojavi i bude prisutan i tamo gdje se čini da nema znakova njegova blagoslova. Ne pita ga da mu objasni neshvatljivu logiku, nego da mu dade osjetiti svoju blizinu: njemu bi bili samo »mjeseci jada« (r. 3) htjeti se suočiti s logikom koju ljudska slabost ne može razumjeti. Iako mučen »mučnim noćima« zbog kojih se »kinji sve dok ne smrkne«, on uspijeva nazrijeti da se čovjeku približava neki tajanstveniji Bog, neka božanska logika,
Ovaj se odlomak može čitati kao židovski protuspjev popularnoj grčkoj filozofiji, koja je na različite načine obrađivala temu krhkosti života i neobjašnjive boli koja muči čovječanstvo. Tragični osjećaj života, tipičan za grčki svijet, prisutan je i u Jobu sa svom svojom prodornošću i jačinom, pa ipak na neki način izbjegava fatalističko rješenje jer, dok Grci nemaju bliski odnos i ne razgovaraju sa svojim bogovima, Job još uvijek može »razgovarati« sa svojim Bogom, ili ga barem zazivati, sve do toga da se usudi s njime ući u polemiku. Onaj »spomeni se« (r. 7) upućen Bog čini pravu razliku između grčke tragedije i pitanja biblijskog čovjeka pred zlom.
Drugo čitanje: Prva poslanica Korinćanima 9, 16-19. 22-23
Braćo.
16 Što navješćujem evanđelje, nije mi na hvalu, tà dužnost mi je. Doista, jao meni ako evanđelja ne navješćujem. 17 Jer ako to činim iz vlastite pobude, ide me plaća; ako li ne iz vlastite pobude – služba je to koja mi je povjerena. 18 Koja mi je dakle plaća? Da propovijedajući pružam evanđelje besplatno ne služeći se svojim pravom u evanđelju. 19 Jer premda slobodan od sviju, sâm sebe svima učinih slugom da ih što više steknem. 22 Bijah nejakima nejak da nejake steknem. Svima bijah sve da pošto poto spasim. 23 A sve činim poradi evanđelja da bih i ja bio suzajedničar u njemu.
Riječ Gospodnja
Pavao se u ovom dijelu poslanice bavi problemom idolotita, odnosno mogućnošću da kršćanin jede meso koje je prethodno žrtvovano idolima i potom prodavano na gradskim tržnicama. Polazeći od pretpostavke da idoli ne postoje, on izvodi dopuštenost takvog ponašanja. Ipak takvo gledište mora se znati suočiti sa zahtjevima ljubavi, s poštivanjem savjesti »nejakih«, tj. onih koji bi se zbog toga sablaznili jer takvo ponašanje tumače kao idolopoklonstvo (1 Kor 8, 9). »Jaki« dakle bivaju poticani da se odreknu prava da jedu meso žrtvovano idolima iz poštovanja prema vjeri onih »nejakih«. U tom kontekstu Pavao spominje jedan primjer iz vlastite službe. Kao »apostol« mogao bi uživati pravo da ga uzdržava zajednica, no on se toga odrekao potaknut ljubavlju prema Korinćanima. Naime, želio je olakšati njihovo prianjanje uz evanđelje, izbjegavajući na svaki način da bude doveden u vezu s tolikim plaćenim propovjednicima. Sada dakle može tražiti od Korinćana da s obzirom na njihovu nejaku braću pokažu istu ljubav koju im je on prvi pokazao: »Bijah nejakima nejak« (r. 22). Primjer svoje službe Apostol je ovdje u konačnici naveo kao dokaz jedne šire i važnije teme, a to je ljubav koja izgrađuje (usp. 1 Kor 8, 2).
»Što navješćujem evanđelje, nije mi na hvalu, tȁ dužnost mi je« (r. 16): to je hitnost vlastita ljubavi. Ljubav propovijedanja je plod slobodne odluke pozvanoga, ali također i nužnost da se primjereno odgovori božanskom pozivu. Pavao dakle tvrdi da se je slobodno učinio »slugom« evanđelja: »Jer premda slobodan od sviju, sâm sebe svima učinih slugom da ih što više steknem« (r. 19). Iz toga slijedi odreknuće prava na plaću za vlastiti apostolski rad, jer je on sluga evanđelja, a od sluge se očekuje da radi besplatno! Zbog toga ne zahtijeva materijalnu plaću od vjernika. Doista, njemu je dovoljna plaća to što je primljen u službu evanđelja. Evo dakle njegova apostolskog primjera kojeg »jaki« u Korintu trebaju uzeti za uzor da se znaju velikodušno odreći vlastitog prava u korist nejakih: »Bijah nejakima nejak [..] Svima bijah sve « (r. 22).
Evanđelje: Marko 1, 29-39
U ono vrijeme:
29 Pošto Isus iziđe iz sinagoge, uđe s Jakovom i Ivanom u kuću Šimunovu i Andrijinu. 30 A punica Šimunova ležala u ognjici. I odmah mu kaže za nju. 31 On pristupi, prihvati je za ruku i podiže. I pusti je ognjica. I posluživaše im. 32 Uvečer, kad sunce zađe, donošahu preda nj sve bolesne i opsjednute. 33 I sav je grad nagrnuo k vratima. 34 I on ozdravi bolesnike – a bijahu mnogi i razne im bolesti – i zloduhe mnoge izagna. I ne dopusti zlodusima govoriti jer su ga znali.
35 Rano ujutro, još za mraka, ustane, iziđe i povuče se na samotno mjesto i ondje se moljaše. 36 Potražiše ga Šimun i njegovi drugovi. 37 Kad ga nađoše, rekoše mu: »Svi te traže. 38 «Kaže im: »Hajdemo drugamo, u obližnja mjesta, da i ondje propovijedam! Ta zato sam došao.« 39 I prođe svom Galilejom: propovijedao je u njihovim sinagogama i zloduhe izgonio.
Riječ Gospodnja
Ovaj evanđeoski ulomak sastavljen je od tri male perikope (r. 29-31; 32-34; 35-39). Ovi trenuci u Kafarnaumu, trenuci »oglednog dana« Isusovog djelovanja u Galileji, uokvireni su u dva oprečna prizora: s jedne strane stoji naime unutrašnjost jedne kuće, tj. dom Petrove punice, s druge pak strane stoji pustinja, mjesto osame, odsutnosti, ali i razgovora s Ocem.
Ono što u pripovijedanju o ozdravljenju Petrove punice upada u oči jest dosta čudni izričaj: »On pristupi, prihvati je za ruku i podiže. I pusti je ognjica« (r. 31). Za Marka bolest i smrt očituju carstvo demona a svako izlječenje je mesijanska pobjeda nad silama zla, predokus snage uskrsnuća (usp. »podiže je«). Konačno, evanđelist prikazuje tu ženu koja, oslobođena ognjice, ustaje da posluži Isusa i učenike. Poruka je jasna: Isus oslobađa, liječi, uskršava da čovjeka osposobi za služenje, i to trajno služenje, kako to pokazuje grčki glagol u imperfektu (»posluživaše im«: r. 31).
Slijedi sažeti prikaz izlječenja što ih je Isus učinio na kraju subotnjeg počinka na gradskim vratima Kafarnauma. Ovdje se susreće tzv. »mesijanska tajna« (r. 34), po kojoj Isus zabranjuje govoriti o svojoj osobi demonima, izliječenima i samim učenicima. Obveza šutnje ima dvostruki razlog: izbjeći prelagana oduševljenja i nesporazume koji nastaju kad svjedoci nisu vođeni pravom vjerom, i pomoći razumjeti kako se moć Sina Božjega krije u nemoći križa, najvećoj mesijanskoj tajni, ali ujedno i vrhuncem objave.
Na kraju Marko pripovijeda o Isusovoj molitvi tijekom noći na samotnom mjestu. Ne znamo sadržaj te molitve. U svakom slučaju je jasno da je molitva čvrsta točka Isusova djelovanja i upravo zahvaljujući njoj on uspijeva pristati na tešku volju Božju, izbjegavši napasti oduševljenog mnoštva i samih učenika. Tako Isus može odgovoriti Šimunu: »Hajdemo drugamo« (r. 38). Napušta ovdje rabinski model, po kojem učitelj ostaje uz stalno sjedište, da postane putujući propovjednik, što je blisko modelu drevnih proroka.
MEDITACIJA
U prvom događaju o kojem nam Evanđelje govori vidimo Isusa kako ulazi u kuću Petrove punice. U njemu možemo razmatrati kako kraljevstvo Božje dospijeva do našeg čovještva da ga preoblikuje i tamo gdje u igru ulaze afekti, odnosi srodnosti i duboke pripadnosti. Kraljevstvo je dolaženje k nama Boga koji sa svakim želi ostvariti intimnu razmjenu, uspostavljajući odnos bliskosti, zajedništvo. Djela što ih je učinio Isus obilježena su upravo tom crtom bliskosti; evo dakle njegova posjeta bolesnoj punici Petrovoj, slušanja onih koji mu govore o njoj, njezina uzimanja za ruku i podizanja. U njemu se otkriva ljubav koja se približava u trenutku boli, koja nas uzima za ruku, ulijevajući nam novu sigurnost; a ponajviše se opaža bliskost koja ponovno diže. Ovdje se na najuzvišeniji način ostvaruje ona ljubav koju Riječ Boža traži da usvojimo, stavljajući pred nas Pavlov primjer i njegove zahtjeve »zrelim« kršćanima u Korintu. Naša istinska zrelost u vjeri u prihvaćanju puta ljubavi, onoga kojim se Bog u Kristu uputio prema nama, odgovarajući na naš vapaj kao Jobu jer je naš život poput daška. (Job 7,7).
Međutim, crta bliskosti ne bi nam smjela udaljiti smisao za otajstvo i umanjiti svijest da Bogom, iako nam postaje blizak, ne možemo raspolagati po našim željama, i da se on ne da ograničiti našim spoznajama i doživljajima. Prosvjetljuje nas primjer Isusa koji još za mraka »izlazi« u pustinju kako bi se povukao na molitvu. Isus ne popušta našoj napasti uspjeha i poznatosti, po cijeni da nas proguta netko tko propagira »bliskost« koja postaje izgovor za posjedovanje Boga i njegovo pripitomljavanje. Isus, naprotiv, »izlazi« kako bi se povukao na molitvu, stavljajući u središte Oca a ne sebe. On uistinu proživljava vlastiti »izlazak« iz očekivanja naroda, naglašavajući zahtjevnu Očevu volju. Naša molitva stoga mora biti ponovno traženje Božje volje po primjeru Isusovu i s njegovom pomoći.
MOLITVA
O Gospodine, tvoja mi te riječ danas predstavlja uzorom i učiteljem molitve. Želim od tebe naučiti umijeće moljenja i poput tebe uspjeti vlastita odabiranja uskladiti s voljom Očevom. Gledajući tebe, koji se noću i u samoći moliš Ocu, i ja molitvom mogu opet smoći hrabrosti ići »drugamo«, staviti u središte potrebe moje braće. Moći ću se dakle suočiti sa zahtjevnim »preseljenjima« koja božanska volja od mene traži, i dopustiti da se prevezem onkraj puta, sve dok se ne nađem tamo gdje nisam ni pomislio da bi mogao doći.
U molitvi živo osjećam tvoju blizinu: onu koju si dao da osjeti Petrova punica i bolesnici koje si ozdravio na gradskim vratima. Stoga te blagoslivljam za svaki put kad si se ganut susreo sa mnom, i s mojom braćom i sestrama, tješeći nas u teškim trenucima našeg života. Učini da, pošto smo doživjeli slatku i snažnu blizinu tvoje ljubavi, postanemo snažniji i po primjeru Kristovu i mi naučimo s drugima podijeliti otajstvo boli, prosvijetljeni nadom koja nas spašava.
KONTEMPLACIJA
Ako vam je teško zanimati se za bližnjega, razmislite o tome da ni na koji drugi način ne možete postići blaženstvo. Stoga učinite to za njegovo i vaše spasenje. Zamislite da u nekoj kući bukne požar: neki susjedi, zabrinuti jedino za svoje stvari, ništa ne poduzimaju da odstrane opasnost. Zatvaraju vrata i ostaju u kući, bojeći se da netko ne uđe i okrade ih. Što će biti kazna kojom će biti kažnjeni? Vatra će se proširiti i spalit će sva njihova dobra. Tako će i oni izgubiti vlastito dobro jer se nisu brinuli za dobro drugoga.
Bog je htio međusobno ujediniti ljude i zato je u stvari utisnuo zakon po kojem je dobrobit bližnjega povezana s dobrobiti svakoga pojedinog. Na taj način opstoji čitav svijet. To se također događa na brodu gdje kapetan, kad navali oluja, žrtvuje dobra mnogih tražeći samo vlastito spasenje: ubrzo će zanijekati i druge i sebe samoga. Tako se događa u svakoj situaciji: ako se gleda samo na vlastitu korist, neće moći opstati ni život ni sama umjetnost (Ivan Zlatousti, Homilije na Prvu poslanicu Korinćanima, 25,4).
AKCIJA
Često ponavljaj i danas živi Riječ: »Gospodin liječi srca slomljena«. (Ps 146,3a)
ZA DUHOVNO ČITANJE
Suosjećanje je različita stvar od sućuti. Sažalijevanje navodi na misao o odmaku, čak određeno udaljavanje. Često sažalijevam druge: dajem novac prosjaku na ulicama Torina ili New Yorka, no ne gledam ga u oči, ne sjedam pored njega i ne razgovaram s njime. Moj novac zamjenjuje moju osobnu pozornost i pruža mi izgovor da nastavim ići svojim putem.
Suosjećanje naprotiv je čin solidarnosti prema onome koji je na dnu. Znači postati bližnji onome koji trpi. Međutim, možemo stati blizu nekoj drugoj osobi samo ako smo spremni i sami postati ranjivima. Suosjećajna osoba kaže: »Ja sam ti brat; ja sam ti sestra; ja sam slab i smrtan čovjek baš kao i ti. Ne sablažnjavam se zbog tvojih suza. Ne bojim se tvoje boli. I ja sam plakao. I ja sam patio«. Možemo biti s drugim samo kad drugi prestane biti drugi i postane poput nas.
Možda je to glavni razlog zbog čega nam se pokatkad čini lakšim sažaliti se nego suosjećati. Osoba koja pati poziva nas da postanemo svjesni naše vlastite patnje. Kako mogu dati odgovor na nečiju samoću ako nisam u dodiru sa svojim vlastitim iskustvom samoće? Kako mogu biti blizu nekom invalidu ako odbijam priznati vlastite nedostatke? Kako mogu biti sa siromahom ako nisam spreman priznati svoje vlastito siromaštvo? Moramo priznati da u našem životu ima mnogo patnje i mnogo boli, no kakvog li blagoslova ako ne moramo svoju bol i patnju živjeti sami!
Nadalje, ti trenuci pravog suosjećanja često su trenuci bez riječi, trenuci duboke šutnje. Sjećam se da sam iskusio trenutak u kojem sam se osjećao potpuno napuštenim: a srce mi je bilo u tjeskobi, um mi je zbog očaja ludio a tijelo se nasilno otimalo. Plakao sam, vikao, lupao po podu i udarao o zid. Kao kod Joba, sa mnom su bila dva prijatelja. Ne rekoše mi ništa: jednostavno su bili tu. Kad sam se nakon nekoliko sati malo smirio, još uvijek su bili tu. Obgrlili su me rukama i čvrsto me držali, milujući me poput djeteta. (H. J. M. NOUWEN, Vivere nello spirito /Živjeti u duhu/, Brescia, 19984, str. 101-103, passim).
