Na blagdan Prikazanja Gospodinova – Svijećnicu, 2. veljače predstavnici redovnika i redovnica koji djeluju na području Požeške biskupije okupili su se u Požegi na proslavi Dana posvećenog života. Program je započeo u crkvi sv. Lovre gdje je nakon uvodnog pozdrava voditelja Pastoralnog centra Roberta Kupčaka i biskupijskog povjerenika za osobe posvećenog života fra Tonia Vučemilovića, nagovor na temu »Komunikacija – dar zajedništva« održao fra Krunoslav Kolarić, franjevac iz Trsatskog svetišta. Središnji dio programa bilo je u euharistijsko slavlje u Katedrali koje je predvodio biskup Antun Škvorčević u zajedništvu sa svećenicima predstavnicima redovničkih zajednica, svećenicima iz središnjih biskupijskih ustanova i Župe sv. Terezije Avilske. Slavlje je započelo ulaznom procesijom redovnika i redovnica s upaljenim svijećama te blagoslovom svijeća na ulazu u Katedralu.
U homiliji biskup je upitao nazočne sestre redovnice i braću redovnike kako su, naglasivši da danas na njihov Dan to pitanje ima osobit smisao, jer ih potiče da se zapitaju kako su jedni pred drugima, pred onima koje svakodnevno susreću, a osobito kako su pred Bogom, i da ovaj njihov današnji susret u Požegi želi biti odgovor na to pitanje. Pozvao ih je da odgovor pronađu u svjetlu naviještene Božje riječi. Prisjetio se kako je p. Tomislav Janko Šagi-Bunić, koji je nakon Drugoga vatikanskog sabora volio otvarati različite teme i pokretati različite rasprave, jednom prigodom zapitao kakvo značenje ima to što se u Crkvi redovnici i redovnice nazivaju braćom i sestrama, kad smo svi po svetom krštenju jedni drugima postali braća i sestre. Također se prisjetio kako mu je jedna starija sestra kazala da joj je u pripravi za polaganje redovničkih zavjeta najuzbudljivije bilo iščekivanje koje će redovničko ime dobiti, što je bila praksa u njeno doba, utemeljena na biblijskoj tradiciji prema kojoj Bog osobama kojima je namijenio posebno poslanje daje novo ime, te je u tom smislu Gospodin Isus apostolu Šimunu promijenio ime u Petar, što znači stijena. Govoreći o tome kako je Bogu i nama ljudima važno kojim nas imenom drugi zovu, biskup je podsjetio da nas je Isus u evanđelju upozorio neka nikoga na zemlji ne zovemo ni ocem ni učiteljem, jer jedan je naš Otac nebeski, a svi smo mi međusobno braća i sestre. Ako smo dakle po krštenju svi međusobno braća i sestre, što ste vi redovnici i redovnice nama, a što smo vi nama, upitao je biskup. Crkva nas uči, napose u dokumentima Drugoga vatikanskog sabora, da ne postoji neko drugo i snažnije bratstvo i sestrinstvo, negoli je krsno, i da ne postoji neko veće dostojanstvo od krsnog dostojanstva, a da se razlikujemo po službama i poslanju, ustvrdio je biskup. Taj je nauk utemeljen na onome što tvrdi pisac poslanice Hebrejima u ulomku drugog čitanja kad kaže da je Sin Očev odvjeka postavši čovjekom uzeo našu krv i meso – što su biblijski izrazi kojima se označuje ljudska slabost, nemoć, prolaznost i smrtnost – kako bi svojom smrću obeskrijepio đavolski naum da smrt bude naša ljudska sudbina, nego da imamo život u izobilju. Biskup je ustvrdio da smo upravo tim Isusovim preuzimanjem naše slabosti i smrtnosti, mi međusobno postali braća i sestre, što se ostvaruje u krštenju.
Nastavljajući govor o ljudskom bratstvu, biskup je podsjetio da je Opća skupština Ujedinjenih naroda, 21. prosinca prošle godine proglasila 4. veljače danom ljudskog bratstva. Razlog zašto je odabran spomenuti datum jest taj što je 4. veljače 2019. godine papa Franjo zajedno s kairskim velikim Imamom Ahmadom Al-Tayyebom potpisao »Deklaraciju o ljudskom bratstvu za mir u svijetu i zajednički suživot«. To nije u suprotnosti s onim što je Isus mislio kad je svoje učenike proglasio braćom i sestrama, jer je on umro za sve ljude, a to onda znači i za pripadnike svih religija i svakog staleža. K tome, dodao je biskup, Bog je od samog početka želio da svi ljudi koje je u stvaranju smislio jednakima i postavio da u životu budu braća i sestre. Ustvrdio je kako je papa Franjo u svojoj Enciklici »Fratelli tutti – Svi smo braća« progovorio upravo o takvom bratstvu, a tvrdnju je biskup potkrijepio Papinim riječima iz spomenute enciklike: »Samo slobodni ljudi, otvoreni za stvaran susret, mogu slijediti put bilo lokalnog, bilo univerzalnog bratstva. (…) Postoji osnovna pretpostavka koju treba ispuniti ako hoćemo ići putom društvenog prijateljstva i sveopćeg bratstva, a ta je shvatiti koliko čovjek vrijedi, koliko vrijedi osoba u svakom trenutku i u svim okolnostima. (…) Ljubav prema drugoj osobi zbog onoga što ona jest potiče nas da tražimo ono što je najbolje za njezin život. Samo njegovanjem ovog načina uspostave odnosa omogućit ćemo uključivo socijalno prijateljstvo i bratstvo otvoreno za sve.«
Sveopće ljudsko bratstvo nije kategorija koju su izmislili ljudi, ono nije neka ljudska ideologija – kako je to, primjerice, bio slučaj u vrijeme komunizma kad se promicanjem načela o bratstvu i jedinstvu zapravo željelo ljude držati pod svojom vlašću – nego ono što je Bog za nas ostvario kad nas je pozvao u život, a Gospodin Isus Krist pročistio, spasio i produbio, kad je, ostvarujući ono što je prorok Malahija prorekao u prvom čitanja, došao u Hram očistiti ga kao što se vatrom čisti srebro i zlato, i kao što se lužinom čiste onečišćeni predmeti. Isus Krist je svojim utjelovljenjem ušao u hram našeg tijela, preuzeo našu krv i meso, ljudsku slabost, prolijevanjem svoje krvi u žrtvi na križu očistio svakoga od nas od one nečistoće koja nas dijeli međusobno, i omogućio nam da istinski budemo jedni drugima braća i sestre. Stoga je potrebno poput starca Šimuna i proročice Ane iz današnjeg evanđelja biti ispunjen Duhom Svetim i imati pročišćen pogled srca da bismo tako vidjeli jedni druge, i prepoznali Isusa Krista kao svjetlost na prosvjetljenje naroda, i nas kao svjetlost u njemu, ustvrdio je biskup.
Poručio je Bogu posvećenim osobama da su one u svojim samostanima i redovničkim zajednicama toliko braća i sestre jedne drugima i svima nama, koliko su braća i sestre Isusu Kristu, te da je njihovo bratstvo i sestrinstvo ukorijenjeno u krsnom bratstvu i sestrinstvu, u pozivu na život koji im je Bog darovao, a onda i u pozivu u redovničko zvanje. »Vi živite to duhovno sestrinstvo i bratstvo u svojim redovničkim zajednicama samo zato da biste ponajprije nama u Crkvi a onda i svima drugima svjedočili kako smo svi mi, ne samo vi međusobno, nego svi mi, jednako braća i sestre u Isusu Kristu, i da nema snažnijeg polazišta ni imena, nego baš biti brat i sestra, biti jedni drugima svjetlo u Isusu Kristu«, poručio im je biskup. Vraćajući se na pitanje s početka homilije kako su, biskup je odgovorio da su onako kako u njima diše i živi Duh Sveti, i kako se s naslova njegovih darova, njegove karizme koju su prihvatili živjeti, najprije odnose jedni prema drugima u svom samostanu, a onda i prema svima drugima. Poručio im je da je to onaj otajstveni dinamizam koji ih duboko povezuje s otajstvom Gospodinova prikazanja u hramu. Naime, kad oni u krhkosti svoga ljudskog tijela nastoje živjeti po svojim redovničkim zavjetima, onda se u njima na sasvim poseban način ostvaruje otajstvo Isusova prikazanja Ocu, ustvrdio je biskup. Poželio im je da uvijek iznova promišljaju tko su oni, polazeći s evanđeoskih izvora vjere, te svojim životom budu izazovni znak svima oko sebe, i kroz međusobnu ljubav svjedoče da su njihova braća i sestre, zaključio je biskup.
