Iz vlastitog liturgijskog kalendara Požeške biskupije
Nedjelja
Šesta kroz godinu
Čitanja: Lev 13, 1-2. 45-46; Ps 31, 1-2. 5. 11; 1 Kor 10, 31 – 11,1; Mk 1, 40-45.
Evanđelje dana (Mk 1, 40-45)
„I odmah nesta s njega gube i očisti se.“
U ono vrijeme: Dođe k Isusu neki gubavac, klekne i zamoli: »Ako hoćeš, možeš me očistiti!« Isus ganut pruži ruku, dotače ga se pa će mu: »Hoću, budi čist!« I odmah nesta s njega gube i očisti se. Isus se otrese na nj i odmah ga otpravi riječima: »Pazi, nikomu ništa ne kazuj, nego idi, pokaži se svećeniku i prinesi za svoje očišćenje što propisa Mojsije, njima za svjedočanstvo.« Ali čim iziđe, stane on uvelike pripovijedati i razglašavati događaj tako da Isus više nije mogao javno ući u grad, nego se zadržavao vani na samotnim mjestima. I dolažahu k njemu odasvud.
Razmišljanje
Guba je užasna bolest. Primorava bolesnika da bude u izolacije, udaljen od ukućana, obitelji, društva. Obično je karantena na mjestima, prostorima gdje nitko ne stanuje. Strašni simptomi ove bolesti su raspadanje ljudskoga tijela popraćeno neugodnim mirisom koji dolazi iz gnojnih rana. Najgore kod ove bolesti jest svijest o skoroj smrti jer — bolest je neizlječiva. Na primjeru ove bolesti Isus nam želi približiti istinu o duhovnoj gubi, bolesti čovjeka koji se udaljava od Boga i drugih ljudi. Ta duhovna guba je grijeh, svjesno i svojevoljno kršenje Božjih zapovijedi. Veoma je lako, jako je „ugodno” sagriješiti. Danas je grijeh jako popularan. Možemo slobodno reći da je grijeh postao normala. Nikoga više ne čudi što netko živi nevjenčano, što se nedjeljom ide u nepotrebnu kupovinu, što se ljudi hvale uzimanjem kontracepcijskih sredstava ili što javno govore, kao deklarirani kršćani, da oni u pobačaju ili homoseksualnim vezama ne vidi ništa loše. To je grijeh, to je guba. Nakon njega dolazi duhovno raspadanje i brza smrt. Isplati li se svjesno ulaziti u tu bolest? B W.
(preuzeto iz knjige Živa Riječ 2021. u izdanju Misionara Krvi Kristove)
Poticajna misao
Isus je svojom patnjom postao suputnik svih onih koji trpe zlo i ljudsku bijedu. Mi u to dovoljno ne vjerujemo. Pa ipak koliko je patnika vidjelo kako se osvjetljuje njihova patnja i postaje plodna zahvaljujući toj sigurnosti vjere.
(Congar, iz: Ž. Brzić, Nezastarjela mudrost, UPT, Đakovo 1990.)
