Iz vlastitog liturgijskog kalendara Požeške biskupije
Srijeda
Vazmena osmina
Čitanja: Dj 3, 1-10; Ps 104, 1-2. 3-4. 6-7. 8-9; Lk 24, 13-35.
Evanđelje dana (Lk 24, 13-35)
„Prepoznaše ga u lomljenju kruha.“
Onog istog dana — prvog u tjednu — dvojica Isusovih učenika putovala u selo koje se zove Emaus, udaljeno od Jeruzalema šezdeset stadija. Razgovarahu međusobno o svemu što se dogodilo. l dok su tako razgovarali i raspravljali, približi im se Isus i pođe s njima. Ali prepoznati ga — bijaše uskraćeno njihovim očima.
On ih upita: »Što to putem pretresate među sobom?« Oni se snuždeni zaustave te mu jedan od njih, imenom Kleofa, odgovori: »Zar si ti jedini stranac u Jeruzalemu te ne znaš što se u njemu dogodilo ovih dana?«
A on će: »Što to?« Odgovoriše mu: »Pa ono s Isusom Nazarećaninom, koji bijaše prorok — silan na djelu i na riječi pred Bogom i svim narodom: kako su ga glavari svećenički i vijećnici naši predali da bude osuđen na smrt te ga razapeli. A mi se nadasmo da je on onaj koji ima otkupiti Izraela. Ali osim svega toga ovo je već treći dan što se to dogodilo. A zbuniše nas i žene neke od naših: u praskozorje bijahu na grobu ali nisu našle njegova tijela pa dođoše te rekoše da u im se ukazali anđeli koji su rekli da je on živ. Odoše nato i neki naši na grob i nađoše kako žene rekoše, ali njega ne vidješe.«
A on će im: »O bezumni i srca spora da vjerujete što god su proroci navijestili! Nije li trebalo da Krist sve to pretrpi te uđe u svoju slavu?«
Počevši tada od Mojsija i svih proroka, protumači im što u svim Pismima ima o njemu.
Uto se približiše selu kamo su išli, a on kao da htjede dalje. No oni navaljivahu: »Ostani s nama jer zamalo će večer i dan je na izmaku!« I uniđe da ostane s njima.
Dok bijaše s njima za stolom, uze kruh izreče blagoslov, razlomi te im davaše. Uto im se otvore oči te ga prepoznaše, a on im iščeznu s očiju.
Tada rekoše jedan drugome: »Nije li gorjelo srce u nama dok nam je putem govorio, dok nam je otkrivao Pisma?«
U isti se čas digoše i vratiše u Jeruzalem. Nađoše okupljenu jedanaestoricu i one koji bijahu s njima. Oni im rekoše: »Doista uskrsnu Gospodin i ukaza se Šimunu!«
Nato oni pripovjede ono s puta i kako ga prepoznaše u lomljenju kruha.
Razmišljanje
Uvijek kada razmatram sadržaj ovog evanđeoskog odlomka uvijek me ispuni čuđenjem. Jer Isusovi učenici, Njegovi najbliži suradnici i suputnici koji su tri godine bili u Njegovoj neposrednoj blizini, slušali Ga, promatrali Njegovo lice, satima slušali Njegov glas, sada Ga ne prepoznaju. ()vo potvrđuje jednu teološku istinu: da je čovjekovo tijelo nakon smrti i uskrsnuća drugačije, preobraženo, proslavljeno kao što je to bilo s Kristom nakon Njegova Uskrsnuća. Moguće je i da je to razlog zašto učenici na putu u Emaus nisu prepoznali svoga Gospodina i Učitelja. No u čitavom ovom današnjem odlomku iz Lukina evanđelja nalazi se jedan lijepi detalj koji nam kod površnog čitanja može promaći. Jedan vrlo važan djelić njihova tijela, njihove nutrine, njihova bića nije se dao prevariti, a to je bilo srce koje je, kako to i sami na kraju priznaju, gorjelo u njima dok su išli pokraj Uskrsloga i slušali Njegove riječi. Usprkos tome što su se njihove oči i uši dale prevariti i u tome slučajnom Prolazniku nisu vidjele nikoga posebnoga, njihovo srce je bilo dirnuto riječima kojima je Isus objašnjavao Pisma. Nutrina njihovih srca nije bila samo dirnuta, nego je — kako i piše sv. Luka —gorjela od slatkoće i ljepote Gospodinova glasa dok su Ga slušali. Zato su na kraju puta pozvali ovog nepoznatog Prolaznika na zajedničku večeru, nisu htjeli da otiđe od njih, htjeli su i dalje slušati Njegov glas, htjeli su ostati s Njim što duže. Često se i mi, kad nam se u životu dogode neke teške, neshvatljive, pa možda i traumatične stvari kao što se to dogodilo i učenicima iz Emausa čiji je Gospodin i Učitelj ubijen i raspet, povlačimo, udaljavamo se od Gospodina, bježimo u svoju svakodnevicu, niječemo smisao daljnjeg hoda s Gospodinom. A tada nam se približava sam Isus, ulazi u naš život, želi nas poučiti, želi progovoriti našim srcima. I tada nam, premda naš vid, naš sluh i čitavo naše biće ne zamjećuje Božje djelovanje u nama, bježi od duhovne stvarnosti, ostaje još srce koje intuicijski prepoznaje Gospodina u svakoj našoj teškoj životnoj situaciji. Potrebno je samo dopustiti Isusu da nam se približi, da prozbori našim srcima, da nam u svjetlu Božje Riječi rastumači našu stvarnost i tada će naša srca prepoznati Krista, raspalit će se u njima ljubav prema Gospodinu, zaželjet će ostati s Njime ne samo na trenutak nego za čitavu Vječnost. Dopustimo da sam Isus progovara našim srcima, čitajmo Božju Riječ, slušajmo onaj slatki Božji glas i tada će se naša srca raspaliti, tada ćemo vidjeti duboki smisao svega s čime se susrećemo u svome životu, tada ćemo osjetiti Gospodinovu prisutnost u našem zemaljskom hodu. D.M.
(preuzeto iz knjige Živa Riječ 2021. u izdanju Misionara Krvi Kristove)
Poticajna misao
Preko raspetog Krista sve se promijenilo: tama u svjetlost, smrt u život, prazna osama u puninu blizine, nemoć u moć.
(Karl Rahner, iz: Ž. Brzić, Nezastarjela mudrost, UPT, Đakovo 1990.)
