Srijeda četvrtog vazmenog tjedna

Heinrich Hofmann, Isus i bogati mladić, 1889.

Iz vlastitog liturgijskog kalendara Požeške biskupije

Srijeda
Svagdan (u Vazmenom vremenu)

Čitanja: Dj 12, 24–13, 5a; Ps 66, 2-3. 5. 6 i 8; Iv 12, 44-50.


Evanđelje dana (Iv 12, 44-50)

„Ja — Svjetlost — dođoh na svijet.“

U ono vrijeme: Povika Isus:
»Tko u mene vjeruje,
ne vjeruje u mene,
nego u onoga koji me posla;
i tko vidi mene,
vidi onoga koji me posla.
Ja — Svjetlost — dođoh na svijet
da nijedan koji u mene vjeruje
u tami ne ostane.
I sluša li tko moje riječi, a ne čuva ih,
ja ga ne sudim.
Ja nisam došao suditi svijetu,
nego svijet spasiti.
Tko mene odbacuje
i riječi mojih ne prima,
ima svoga suca:
riječ koju sam zborio —
ona će mu suditi u posljednji dan.
Jer nisam ja zborio sam od sebe,
nego onaj koji me posla — Otac —
on mi dade zapovijed
što da kažem, što da zborim.
I znam:
zapovijed njegova jest život vječni.
Što ja dakle zborim,
tako zborim
kako mi je rekao Otac.«


Razmišljanje

Redci današnjeg Evanđelja poziv su i poticaj da razmislimo o svome životu, ponašanju. Svako naše djelo izraz je konkretne ljubavi ili njezina nedostatka. Sud o kojem Isus govori neće se ipak sastojati u obračunavanju ili prebrojavanju djela koja smo ili nismo učinili. Stati u istini pred Bogom punim milosrđa omogućuje mi da vidim kako živim, koliko sam puta odabrao Isusa, Njegovu Riječ, koliko ljubim, a koliko to puta propuštam, od čega se odvraćam, što prijezirem… Mi ljudi za vrijeme svoga života donosimo odluku: hoću li biti s Bogom ili ću živjeti bez Njega. Sakrament pokore i pomirenja omogućava nam da ponovo krenemo ispočetka u svome životu susrećući se s iskustvom podrške Božje milosti u borbi s napastima i kušnjama. Bog nikoga ne odbacuje, nikoga ne prezire, za sve se brine i sve voli bez ikakve razlike. Svi smo Njegova djeca. Gospodine, nauči me biti Tvoje dijete, baciti se u Tvoje naručje, u naručje Oca koji ljubi! K.S.

(preuzeto iz knjige Živa Riječ 2021. u izdanju Misionara Krvi Kristove)


Poticajna misao

Samo se za ono isplati živjeti, zašto se isplati i umrijeti: Bog i besmrtne ljudske duše.

(Mijo Škvorc, iz: Ž. Brzić, Nezastarjela mudrost, UPT, Đakovo 1990.)