Iz vlastitog liturgijskog kalendara Požeške biskupije
Ponedjeljak
Svagdan
Čitanja: 1 Mak 1, 10-15. 41-43. 54-57. 62-64; Ps 118, 53. 61. 134. 150. 155. 158; Lk 18, 35-43.
Evanđelje dana (Lk 18, 35-43)
„Što hoćeš da ti učinim? Gospodine, da progledam.“
Kad se Isus približavao Jerihonu, neki slijepac sjedio kraj puta i prosio. Čuvši gdje mnoštvo prolazi, raspitivao se što je to. Rekoše mu: »Isus Nazarećanin prolazi.« Tada povika: »Isuse, Sine Davidov, smiluj mi se.« Oni ga sprijeda ušutkivali, ali on je još jače vikao: »Sine Davidov, smiluj mi se!«
Isus se zaustavi i zapovjedi da ga dovedu k njemu. Kad se on približi, upita ga: »Što hoćeš da ti učinim?« A on će: »Gospodine, da progledam.« Isus će mu: »Progledaj! Vjera te tvoja spasila.« I umah progleda i uputi se za njim slaveći Boga. I sav narod koji to vidje dade hvalu Bogu.
Razmišljanje
Valja reći da je Jerihon arapski grad smješten u Judeji, u istočnom dijelu Palestine, oko 9 km zapadno od rijeke Jordan i oko 10 km sjeverozapadno od najsjevernije točke Mrtvog mora. Cijelom svojom površinom smješten je 276 metara ispod razine mora. Vjerojatno nije slučajno što Isus susreće slijepca uz put koji vodi u Jerihon. Napokon, to je grad koji leži na najvećoj dubini u odnosu na more na čak 276 metara! Spuštanje u dubinu, silazak u zemlju, simbolizira tamu i hladnoću.
Ovaj čovjek, slijepi prosjak, u potpunosti je bio uronjen u mrak. Nije mogao vidjeti ništa oko sebe. To stanje mu zasigurno nije prijalo. Bilo mu je dosta svega: mraka, beznađa, nemanja nikakve nade u bolje sutra. Tako ogrezao u tamu, nije vidio nikakvu perspektivu, nikakvu mogućnost za promjenu. Kada u je čuo da tuda prolazi Isus iz Nazareta, počeo je vikati: Isuse, sine Davidov, smiluj mi se! (Lk 18, 38)
Ovaj njegov vapaj nije ništa drugo doli molitva puna vjere da mu Isus može pomoći da izađe iz tame, iz dosadašnjeg beznađa. No, prije nego je počeo vapiti, morao je postati svjestan situacije u kojoj se nalazi. Morao je sebi priznati da je slijep, da je svijet koji ga okružuje drugačiji. Poželio ga je vidjeti. Nije želio dalje tako živjeti. Čeznuo je za promjenom, ali do tada, nažalost, nitko nije pronašao lijek za njegovu bolest.
Bio je slijep, ali ne i gluh. Očito je, dok je sjedio uz cestu, čuo za Isusa iz Nazareta. Čuo je da on čini čuda, ozdravlja. Zatim je povjerovao da se taj Isus može i nad njim smilovati pa je vapio za pomoć. Ali, kako donosi Evanđelje: Oni ga sprijeda ušutkivali, ali on je još jače vikao: »Sine Davidov, smiluj mi se!« (Lk 18, 39)
Upravo tako! Slijepac se našao u situaciji da drugi, oni koji su prolazili istim putem, vrše pritisak na njega. Nitko se nije zaustavio da ga utješi, da mu kaže lijepu riječ ili ga podrži milostinjom. Sve što su znali jest tjerati ga da prestane vikati. Njima je, baš kao i mnogim našim suvremenicima, najvažniji bio mir. Možda su slijedili Isusa i htjeli čuti što On govori. Htjeli su u miru hodati putem, bez narušavanja ritma događaja, onako kako su navikli.
Isus, viši od ostalih, ugodne vanjštine, čovjek koji je govorio lijepo i mudro, oduševljavao ih je. A tu odjednom nekakav prosjak remeti njihov mir. Gura ih iz svijeta Isusovih priča i pokazuje sivu, surovu stvarnost. Zanimljivo bi bilo znati kako bismo mi reagirali u sličnoj situaciji. Vjerojatno bi se također našlo puno ljudi koji bi ga htjeli ušutkavati. Ono što ga čeka, ne bi predvidjeli.
Isus nije prošao ravnodušno pored njega, zadubljen u vlastite misli i planove. Čuo je glas očajnika koji se nije dao zastrašiti od prolaznika. Sve što on želi jest susresti Isu sa jer vjeruje da samo On može promijeniti njegovu sudbinu. Svjetlost svijeta, može mu udijeliti od Svoje Svjetlosti.
Isus se zaustavi i zapovjedi da ga dovedu k njemu. (Lk 18, 40) I nitko više nije prosvjedovao. Kakvu je to snažnu osobnost morao imati Isus i kako velik autoritet je morao uživati među onima koji su Ga slijedili?! Oni su bez pogovora izvršili Isusovu naredbu.
Kad se on približi, upita ga: »Što hoćeš da ti učinim?« (Lk 18, 41) Isus, koji je poznavao ljudske misli i ljudske želje, ne čini čudo na koje je ovaj slijepac čekao pun nade, već po stavlja pitanje na koje zna odgovor.
Je li to Isus želio čuti njegovu sročenu molbu ili su je pak drugi ljudi trebali čuti? Možda je točno i jedno i drugo. Molba slijepca bila je neobična: Gospodine, da progledam. (Lk 18, 41) Istina, ta molba je kratka, jednostavna i jasna, ali ipak neobična. Slijepac je zatražio od Isusa nešto što nijedan običan čovjek nije mogao učiniti, a opet to je molio s vjerom da Isus to može i to odmah.
Isus će mu: »Progledaj! Vjera te tvoja spa sila. I umah progleda i uputi se za njim slaveći Boga. (Lk 18, 42-43) Ne možemo ni zamisliti kolika je morala biti radost koju je proživljavao ovaj ozdravljeni slijepac. Sve miga koji trenutak ranije bio je slijep, a sada je mogao gledati prekrasni, šareni svijet, a nadasve – vidio je Isusa u kojeg je povjerovao prije nego Ga je vidio. Povjerovao je jer je čuo za Njega. Povjerovao je svjedočanstvima drugih ljudi, a to je važno, važno je vjero vati svjedocima, vjerovati ljudima i radovati se skupa s njima zbog njihove vjere, njihova iskustva Boga.
Važno je također da se sami uvjerimo u djelovanje Božje milosti u svome životu i dijelimo tu radost s drugima. Pogotovo danas, u suvremenom svijetu preplavljenom valom sumnji, verbalizmom raznih novih, neprovjerenih ideologija koje poput otrova narušavaju unutarnji mir, unose kaos u srca i umove ljudi. Suvremeni čovjek počinje se gubiti u masi raznih čudnih informacija koje su često oprečne zdravom razumu. Posebno su nam sada potrebni svjedoci koji se neće dati ušutkati i koji – poput ovog slijepca najprije ustrajno mole, vape za pomoći, da progledaju, da im Bog rasvijetli put kojim treba ići da se dostigne Vječna sreća.
Isuse, molim Te, učini da progledam i daj mi – hrabrosti kao ovom slijepcu da zavapim za pomoć među mnoštvom. Učini me svojim vjerodostojnim svjedokom. Amen. A.S.
(preuzeto iz knjige Živa Riječ 2021. u izdanju Misionara Krvi Kristove)
