Iz vlastitog liturgijskog kalendara Požeške biskupije
Srijeda
Peti dan u osmini Božića
Čitanja: 1 Iv 2, 3-11; Ps 95, 1-2a. 2b-3. 5b-6; Lk 2, 22-35.
Evanđelje dana (Lk 2, 22-35)
„Svjetlost na prosvjetljenje naroda.“
Kad se po Mojsijevu Zakonu navršiše dani njihova čišćenja, poniješe (roditelji) Isusa u Jeruzalem da ga prikažu Gospodinu — kao što piše u Zakonu Gospodnjem: Svako muško prvorođenče neka se posveti Gospodinu! — i da prinesu žrtvu kako je rečeno u Zakonu Gospodnjem: dvije grlice ili dva golubića.
Živio tada u Jeruzalemu čovjek po imenu Šimun. Taj čovjek, pravedan i bogobojazan, iščekivaše Utjehu Izraelovu i Duh Sveti bijaše na njemu. Objavio mu Duh Sveti da neće vidjeti smrti dok ne vidi Pomazanika Gospodnjega. Ponukan od Duha dođe u Hram. I kad roditelji uniješe dijete Isusa da obave što o njemu propisuje Zakon, primi ga on u naručje, blagoslovi Boga i reče: »Sad otpuštaš slugu svojega, Gospodaru, po riječi svojoj, u miru! Ta vidješe oči moje spasenje tvoje, koje si pripravio pred licem svih naroda: svjetlost na prosvjetljenje naroda, slavu puka svoga izraelskoga.«
Otac njegov i majka divili se što se to o njemu govori. Šimun ih blagoslovi i reče Mariji, majci njegovoj: »Ovaj je evo postavljen na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu i za znak osporavan — a i tebi će samoj mač probosti dušu — da se razotkriju namisli mnogih srdaca!«
Razmišljanje
Otac njegov i Majka divili se što se to o nje mu govori.
Oduvijek se pitao što to znači da su se Marija i Josip čudili onom što se o Isusu govorilo. Zar oni nisu znali tko je On i tko će tek postati? Nije li im to bilo najavljeno po izvanrednim znakovima i događajima? (Josipov san, Marijino navještenje po anđelu, anđeoski zborovi i neobične okolnosti Isusova rođenja u Betlehemu, Marija pjeva himnu “Magnificat” o tome kako je izabranica Božja).
Zar oni nisu znali da je to sam Mesija i Pomazanik Božji – Spasitelj čovječanstva? Na ravno da jesu! Pa zašto su se onda čudili onomu što se o Njemu govorilo? Ovo je dobro pitanje.
Marija i Josip, unatoč odlukama koje su donijeli, ostaju ono što jesu, žive običnim, jednostavnim životom, kao i mnogi drugi ljudi onoga vremena. Raduju se rođenju svoga djeteta, kao što to biva u normalnim obiteljima. U Njemu vide prvenstveno malo, nezaštićeno dijete kojem je potrebna stalna briga. Bili su normalni, brižni Roditelji, voljeli su svoje Dijete i preuzimali odgovornost za svog Mališana. Ovdje se radi o Isusovoj čovječnosti. Josip i Marija doživljavaju Ga prije svega kao čovjeka jer On to i jest bio u potpunosti, i imao je sve osobine koje ima u svako drugo dijete običnih ljudi. Isus, budući da je Bog, dolaskom na svijet nije bio lišen čovječnosti u punom smislu te riječi. Trideset godina smatran je sinom jednog tesara, a tek tri nepune godine svoga života provodi manifestirajući svoju božansku narav. Pogledajmo na taj omjer: 30 prema 3.
Shodno tome, i Marija i Josip trezveno gleda ju na život, nogama su čvrsto na zemlji, nisu to bili ljudi odvojeni od životne realnosti – i ovo je vrlo važno! Ponekad mislimo da biti kršćanin znači hodati kroz život s glavom u oblacima, biti otkinut od realnosti.
Marija je tijekom čitavog života imala vrlo prisan i potpuno ljudski odnos s Isusom, koji je isto tako do kraja ostao čovjekom. Ni nas Bog na našem putu do pune duhovne o zrelosti ne lišava naših ljudskih crta, ne zahtijeva od nas “dehumanizaciju”.
Ovo je vrlo važan aspekt naše religioznosti, našeg poimanja Boga, na koji često zaboravljamo. Možemo biti filozofski nadareni, dobro razumjeti teološka pitanja, lijepo i mudro govoriti o Bogu, ali to još uvijek nije duhovna zrelost.
A život sve verificira. Ponekad prebrzo preskakujemo u pitanja iz “viših” duhovnih sfera, preskačući male stvari, tzv. svakodnevne sitnice, a upravo su one najvažnije, presudne. Upravo od njih se sastoji naš život.
Sv. Terezija Avilska, koja je proglašena crkvenom naučiteljicom, izjavila je: “Najsigurniji put do Boga je onaj, koji vodi kroz Isusovu čovječnost.” I.J.
(preuzeto iz knjige Živa Riječ 2021. u izdanju Misionara Krvi Kristove)
