Iz vlastitog liturgijskog kalendara Požeške biskupije
Utorak
Svagdan
Čitanja: 2 Sam 18, 9-10. 14b. 24-25a. 30-32 – 19, 3; Ps 85, 1-2. 3-4. 5-6; Mk 5, 21-43.
Klanjanje: Požega – Duh Sveti.
Evanđelje dana (Mk 5, 21-43)
„Djevojko! Zapovijedam ti, ustani!“
U ono vrijeme: Kad se Isus lađom ponovno prebacio prijeko, zgrnu se k njemu silan svijet. Stajao je uz more. I dođe, gle, jedan od nadstojnika sinagoge, imenom Jair. Ugledavši ga, padne mu pred noge pa ga usrdno mol jaše: »Kćerkica mi je na umoru! Dođi, stavi ruke na nju da ozdravi i ostane u životu!« I pođe s njima. A za njim je išao silan svijet i pritiskao ga.
A neka je žena dvanaest godina bolovala od krvarenja, mnogo pretrpjela od pustih liječnika, razdala sve svoje i ništa nije koristilo; štoviše, bivalo joj je sve gore. Čuvši za Isusa, priđe mu među mnoštvom odostraga i dotaknu se njegove haljine. Mislila je: »Dotaknem li se samo njegovih haljina, bit ću spašena.« I odmah prestane njezino krvarenje te osjeti u tijelu da je ozdravila od zla.
Isus odmah u sebi osjeti da je iz njega izišla sila pa se okrenu usred mnoštva i reče: »Tko se to dotaknu mojih haljina?« A učenici mu rekoše: »Ta vidiš kako te mnoštvo odasvud pritišće i još pitaš: ‘Tko me se to dotaknu?’« A on zaokruži pogledom da vidi onu koja to učini.
Žena, sva u strahu i trepetu, svjesna onoga što joj se dogodilo, pristupi i baci se preda nj pa mu kaza sve po istini. On joj reče: »Kćeri, vjera te tvoja spasila! Pođi u miru i budi zdrava od svojega zla!«
Dok je Isus još govorio, eto nadstojnikovih s porukom: »Kći ti je umrla. Čemu dalje mučiti učitelja?« Isus je čuo taj razgovor pa će nadstojniku: »Ne boj se! Samo vjeruj!« I ne dopusti da ga itko drugi prati osim Petra i Jakova i Ivana, brata Jakovljeva. I dođe u kuću nadstojnikovu. Ugleda buku i one koji plakahu i naricahu u sav glas. Uđe i kaže im: »Što hučite i plačete? Dijete nije umrlo, nego spava.« A oni mu se podsmijehivahu.
No on ih sve izbaci, uzme sa sobom djetetova oca i majku i svoje pratioce pa uđe onamo gdje bijaše dijete. Primi dijete za ruku govoreći: »Talita, kum!« što znači: »Djevojko! Zapovijedam ti, ustani!« I djevojka odmah usta i poče hodati. Bijaše joj dvanaest godina. I u tren ostadoše zapanjeni, u čudu veliku. On ini dobro poprijeti neka toga nitko ne dozna; i reče da djevojci dadnu jesti.
Razmišljanje
Isus je Gospodar života i smrti, On je Onaj što ima vlast nad bolešću i zlom. O tome čitamo u odlomku iz današnjeg Evanđelja. U oba ova slučaja čudesnog Isusova djelovanja ključna stvar je vjera. Žena što je bolovala od krvarenja vjerovala je da će joj sam dodir, samo ako dotakne Gospodina, pomoći i nije se razočarala. Uzimajući u obzir kontekst čitavog događaja, uočit nam je da je jako mnogo ljudi, kako nas izvještava Evanđelist, dodirivalo Isusa i pritiskalo odasvud. No, ozdravila je samo ova žena – jer je dotaknula Spasitelja vjerom. Nadstojnik sinagoge Jair također je trebao učiniti čin vjere kada je saznao da je njegova kći umrla prije no što je Isus došao do nje. Sam ga Gospodin potiče da ne posustane u vjeri. Nije mu rekao: „Ma ne brini, Ja sam Gospodar života i smrti, uskrisit ću tvoju kćerkicu”, nego: Samo vjeruj. U takvim trenutcima vjera je prijeko potrebna.
Zasigurno se mnogi od nas pitaju: imam li takvu vjeri ili koliko velika bi trebala biti naša vjera da sami doživimo ovakva ozdravljenja, čuda? Teško je odgovoriti na takva pitanja jednoznačno. Svi smo različiti, svatko od nas drugačije proživljava vjeru, kod svakoga od nas se ta vjera drugačije obistinjuje, razvija… Sigurno je da za ovakav čin vjere da bismo ga mogli činiti, treba moliti Gospodina: Umnoži nam vjeru, i na taj način jačati i razvijati
svoju vjeru.
Vjera se prokušava i jača i onda kada nismo odmah uslišani, kada se ne ostvaruje ono za što smo molili Gospodina ili kada nam Gospodin daje nešto drugo. Vjera je dinamična stvarnost, ona je zbilja koja se razvija. Možemo reći, parafrazirajući riječi sv. Pavla da vjera nikada ne prestaje, barem ona istinska: prava vjera ne bi trebala prestati.
I još jedna misao vezana uz današnji evanđeoski odlomka. Imamo mogućnost svakodnevno dotaknuti Gospodina… u Euharistiji: u sv. Pričesti Ga primamo u svoje srce i bliže smo Isusu od ove žene i od ovog Jaira. Ne samo da dodirujemo Gospodina, nego se sjedinjujemo s Njegovim Tijelom koje usvajamo u svoje tijelo i Njegovom Krvlju koja kola našim venama. On nas preobražava u Sebe. Jedino što je potrebno jest da si to svaki put kada smo na sv. Misi posvijestimo i obnovimo vjeru u stvarnu prisutnost i moć Krista u Euharistiji koji je onaj isti Bog i Spasitelj što je nekoć hodao ovom našom zemljom čineći čudesa i ozdravljajući… D.M.
(preuzeto iz knjige Živa Riječ 2022. u izdanju Misionara Krvi Kristove)
