Iz vlastitog liturgijskog kalendara Požeške biskupije
PRIKAZANJE GOSPODINOVO – SVIJEĆNICA
Dan posvećenog života
Čitanja: Mal 3, 1-4; Ps 23, 7. 8. 9. 10; Hebr 2, 14-18; Lk 2, 22-40 ili kraće Lk 2, 22-32.
Evanđelje dana (Lk 2, 22-40)
„Vidješe oči moje spasenje tvoje.“
Kad se po Mojsijevu Zakonu navršiše dani njihova čišćenja, poniješe Isusa u Jeruzalem da ga prikažu Gospodinu — kao što piše u Zakonu Gospodnjem: Svako muško prvorođenče neka se posveti Gospodinu! — i da prinesu žrtvu kako je rečeno u Zakonu Gospodnjem: dvije grlice ili dva golubića.
Živio tada u Jeruzalemu čovjek po imenu Šimun. Taj čovjek, pravedan i bogobojazan, iščekivaše Utjehu Izraelovu i Duh Sveti bijaše na njemu. Objavio mu Duh Sveti da neće vidjeti smrti dok ne vidi Pomazanika Gospodnjega. Ponukan od Duha, dođe u Hram. I kad roditelji uniješe dijete Isusa da obave što o njemu propisuje Zakon, primi ga on u naručje, blagoslovi Boga i reče:
»Sad otpuštaš slugu svojega, Gospodaru,
po riječi svojoj, u miru!
Ta vidješe oči moje
spasenje tvoje,
koje si pripravio
pred licem sviju naroda:
svjetlost na prosvjetljenje naroda,
slavu puka svoga izraelskoga.«
Otac njegov i majka divili se što se to o njemu govori. Šimun ih blagoslovi i reče Mariji, majci njegovoj: »Ovaj je evo postavljen na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu i za znak osporavan — a i tebi će samoj mač probosti dušu — da se razotkriju namisli mnogih srdaca!« A bijaše neka proročica Ana, kći Penuelova, iz plemena Ašerova, žena veoma odmakla u godinama. Nakon djevojaštva živjela je s mužem sedam godina, a sama kao udovica do osamdeset i četvrte. Nije napuštala Hrama, nego je postovima i molitvama danju i noću služila Bogu. Upravo u taj čas nadođe. Hvalila je Boga i svima koji iščekivahu otkupljenje Jeruzalema pripovijedala o djetetu.
Kad obaviše sve prema Zakonu Gospodnjem, vratiše se u Galileju, u svoj grad Nazaret. A dijete je raslo, jačalo i napunjalo se mudrosti i milost je Božja bila na njemu.
Razmišljanje
Izuzetno su važni znakovi koji nam simboliziraju i objašnjavaju Otajstvo. Znak koji danas imamo pred očima jest svijeća što ju blagoslivljamo da nam čitavu godinu služi osvjetljavajući mračne dane i teška duhovna iskustva.
Još iz djetinjstva pamtim da je mama palila tu svijeću osobito kada je bilo nevrijeme. No, bio bi to pusti znak, poganska praksa da nismo svi kao obitelj kleknuli na molitvu. U usrdnoj molitvi molili smo Gospodina da udalji od naše kuće tu fizičku, ali i onu duhovnu opasnost čiji je vidljivi znak bila oluja.
Današnja svetkovina Prikazanja Gospodnjega i dan posvećenog života posvješćuje mi da se „oluja“ ne može utišati, ne može se ugasiti njezin blijesak, ni utišati njezin vihor. To je „oluja“ u ljudskim srcima! „Oluja“ izazvana time da krštene osobe, Bogu posvećeni, duhovna lica, vjernici laici žive po u Evanđelju objavljenom u Božjem životu. Isusov život, ono što je naviještao, što je činio, znak je i kvasac vjere za mnoge Njegove suvremenike, ali i znak protivljenja za farizeje, saduceje i pismoznance.
Prizor kršćanina koji, držeći svijeću u ruci, moli Boga da ukloni opasnost i izlije Svoj blagoslov te da dođe Njegovo Kraljevstvo jest ono što je potrebno današnjem svijetu. Svojim životnim stavom punim vjere suprotstavljamo se ovome svijetu i to će biti znak da u nama ima još Isusova života. F.P.
(preuzeto iz knjige Živa Riječ 2022. u izdanju Misionara Krvi Kristove)
