Biskup Antun: U Ukrajini se vodi vjerski rat?

Na prvu korizmenu nedjelju, 6. ožujka biskup Antun Škovrčević predvodio je euharistijsko slavlje u požeškoj crkvi sv. Lovre.

U homiliji biskup je kazao kako nije vrijeme provokacija, ali da je ipak neki dan u Zagrebu smatrao prihvatljivim u razgovoru s određenim ljudima ubaciti ponešto provokativnu tvrdnju da se u Ukrajini zapravo događa rat vjerskim povodom. Ustvrdio je kako je u navedenom razgovoru otklonio pomisao da pojedine vjerske ili religijske zajednice ili skupine njihovih pripadnika vode u Ukrajini međusobni rat, jer za to nema dokaza. No, i zagrebačke sugovornike i sudionike slavlja u crkvi sv. Lovre biskup je podsjetio na ozbiljnu činjenicu da se »neki važni svjetski sustavi oslanjaju na nepovjerenje i imaju u njem svoje polazište u izgradnji međunarodnih odnosa. Zašto se zapravo države naoružavaju? Sigurno ne zato što imaju povjerenja u svoje susjede i u druge zemlje koje ne smatraju prijateljskima, nego baš zato što nemaju povjerenja, te se naoružavaju da budu jače i veće od drugih«, kazao je biskup, istaknuvši da u manjku međudržavnog povjerenja možemo ukrajinski rat nazvati vjerskim. Pojasnio je: »Kad se radi o vjeri obično tvrdimo kako vjerujemo u Boga, ali to nije dovoljno. Sv. Jakov Apostol protumačio je u svojoj Poslanici: »I đavli vjeruju, i dršću«. Međutim, đavao nema povjerenja u Boga. Potrebno je stoga napraviti korak dalje, te živjeti povjerenje u Boga, što đavao ne može učiniti. U današnjem evanđelju čujemo kako je on i Isusa napastovao da otkaže povjerenje Bogu te ne bude poslušan poslanju koje mu je povjerio Otac. Prvo pak čitanje iz Knjige Ponovljenog zakona predstavlja prastari obrazac vjere jednog Židova, utemeljen u iskustvu njegova naroda s Bogom, napose u oslobođenju Židova iz egipatskog ropstva, iz kojeg izvire povjerenje u Boga povijesti. Slično u drugom čitanju sv. Pavao piše Rimljanima da je Isusa potrebno ustima ispovijedati Gospodinom a srcem vjerovati da ga je Bog uskrisio od mrtvih te prizivajući ime Gospodnje biti spašen. Povjerenje je naša cjelovita izručenost Bogu, snaga od koje živimo odnos prema drugima i hodimo putem smisla koji nam on daruje.

U našim ljudskim okolnostima mi puno toga vjerujemo, ali nerijetko nemamo povjerenja jedni u druge u braku, obitelji i u javnom životu. Ne može brak opstati bez povjerenja, bitne sastavnice ljubavi, niti javni život biti uspješan ako njegovi sudionici nemaju uzajamnog povjerenja te ga pretvore u igru prijetvornosti i zavaravanja. Biskup je kazao kako ga uvijek pogađa što neke naše političke stranke očituju u svom javnom djelovanju nepovjerenje prema drugim strankama, služe se osobnim diskvalifikacijama, a manje promišljaju o rješenjima pojedinih problema građana u kojima bi se trebali natjecati. Stoga često sa zabrinutošću mnogi postavljaju pitanje: Tko zapravo kome u Hrvatskoj vjeruje? »Bog je biće koje ima veliko povjerenje u čovjeka i od njega očekuje odgovor povjerenja. Kad nemamo povjerenja u Boga niti jedni u druge, na što smo zapravo utemeljili svoj život? Besmisleno je na nepovjerenju prema drugima graditi vlastito postojanje ili svjetske sustave«, ustvrdio je biskup. Kazao je da se rat u Ukrajini može smatrati vjerskim, jer ljudi koji su ga pokrenuli nemaju povjerenja u one koje su napali, uvjereni da će probleme bolje i brže riješiti nasiljem, negoli da pokušaju doći do međusobnog povjerenja i sporazuma o miru. Biskup je pozvao sudionike slavlja da si ove korizme snažnije posvijeste kako vjera u smislu povjerenja nije nešto sporedno u našem osobnom, a još manje u javnom životu, nego je temelj na koji je oslonjeno dostojanstvo našeg postojanja. Nije slučajno da je Isus povezao obraćenje s vjerom i pozvao: „Obratite se i vjerujte Evanđelju!“ Onaj koji živi povjerenje u Boga, krenuo je pravim putem u oblikovanju odnosa povjerenja prema svakom čovjeku i daje doprinos u izgradnji civilizacije mira.

U nastavku homilije biskup je, prenoseći sudionicima slavlja pojedine dijelove svoje ovogodišnje korizmene poruke, pod naslovom „Odakle ratovi?“ (Jak 4,1), najprije rekao: »Ovogodišnja korizma o 25. obljetnici osnutka i uspostave Požeške biskupije te održavanja župnih sinodskih savjetovanja u znaku je teških ratnih zbivanja koja je Rusija pokrenula u Ukrajini. Samo nekoliko dana prije početka rata mnogi su ga smatrali nevjerojatnim, a trenutačno se njegovim strahotama ne vidi kraja, među ostalim i zbog prijetnje upotrebe nuklearnog oružja. Mir ne samo u Ukrajini, nego u Europi i svijetu ozbiljno je ugrožen. Sjećajući se hrvatskih patnja, brojnih izbjeglica, žrtava i razaranja u Domovinskom ratu, s dubokim suosjećanjem proživljavamo trpljenje nedužnih ukrajinskih ljudi izloženih ratnim stradanjima, napose starijih, žena i djece. Sjedinjeni s papom Franjom i s onima diljem svijeta koji su se odazvali na njegov poziv, svu mučnu ratnu dramu u Ukrajini na Čistu srijedu u molitvi smo povjerili Bogu mira, a postom i drugim djelima pokore te novčanim darom za stradalnike posvjedočili svoje raspoloženje ljubavi i solidarnosti prema onima kojima je pomoć u ovom trenutku silno potrebna. Valja nam ove korizme nastaviti ustrajno moliti i prikazivati žrtvu da se zaustavi rat u Ukrajini i povrati mir. Svjesni da je izvor mira obraćeno srce, istovremeno nam je poraditi na vlastitom obraćenju i moliti za obraćenje onih koji su povjerovali u nasilje i rat kao način rješavanja određenih pitanja.«

Podsjetio je sudionike slavlja da su svjedoci kako »novinari, političari, vojni i drugi analitičari nastoje tumačiti razloge rata u Ukrajini, ali ostaju uglavnom na nekim izvanjskim čimbenicima, koji ne dohvaćaju njegove korijene. Stoga našu osobitu pozornost zavrjeđuje kratka ali duboka analiza ljudskog srca i savjesti o kojoj piše sv. Jakov u svojoj Poslanici. Na to nas potiče činjenica da smo ulomak iz navedene Poslanice koji o tom govori imali kao prvo čitanje u svetoj misi dva dana prije početka rata u Ukrajini. Apostol pita i odgovara: „Odakle ratovi, odakle borbe među vama? Zar ne odavde: od pohota što vojuju u udovima vašim? Žudite, a nemate; ubijate i hlepite, a ne možete postići; borite se i ratujete. Ištete a ne primate jer rđavo ištete: da u pohotama svojim potratite.“ (Jak 4, 1- 3). U navedenoj Jakovljevoj tvrdnji na svoj način čujemo pitanje „Gdje si?“ (Post 3,9) što ga je Bog na prapočecima postavio Adamu kad je njegova sloboda postala žrtvom prijevare Zloga, kao i pitanje „Gdje ti je brat?“ (Post 4,9), upućeno Kajinu nakon Abelova ubojstva. Ovdje se ne radi o mjestu na kojem se čovjek našao nakon počinjena grijeha, nego o stanju gubitništva u koje je po njem dospio te sâm iz njega nije mogao izaći. Isus će sa svom jasnoćom upozoriti da je zbog ranjenosti i zavedenosti zlom ljudsko srce izvor zla, ustvrdivši: „Ta iz srca izviru opake namisli, ubojstva, preljubi, bludništva, krađe, lažna svjedočanstva, psovke. To onečišćuje čovjeka“. (Mt 15,19-20).« Govoreći o korizmenoj higijeni srca i savjesti, biskup je istaknuo da »zanemarena higijena srca i savjesti predstavlja u suvremenom društvu jedno od teških stanja u kojem se skriva najveća opasnost za čovjekovu budućnost. Naime, u njegovu srcu i savjesti odvija se drama napastovanja Zloga, koji uvjerava ljude, što je učinio i sa samim Isusom u pustinji, da su veliki i uspješni kad su sebični, bogati i moćni, i da im ne treba ni Boga ni čovjeka. Pojedinac postaje na taj način zarobljenik vlastite samodostatnosti, umire u srcu i savjesti te djeluje razorno oko sebe. Isusov poziv „Ako se ne obratite, svi ćete (tako) propasti“ (Lk 13,5) osobito je aktualan za ozdravljenje naše slobode, iz koje kreću naša opredjeljenja. Truditi se oko vlastita obraćenja znači dati najbolji doprinos miru u sadašnjim njegovim ugrozama. Onaj tko ima hrabrosti sa svom iskrenošću svakodnevno se u svojoj nutrini zaustaviti sâm pred sobom i promišljati o onome što vojuje u njegovu srcu i savjesti, da bi uvidio stanje svoje slobode i u poniznosti ga prihvatio, učinio je prvi korak prema obraćenju. Ako se potom odluči pomno osluškivati u sebi govor Duha Svetoga te se posvema okrene Bogu i nastoji činiti ono što mu srce prosvjetljeno božanskim svjetlom kaže i osnaženo njegovom milošću krene putem istinskog dobra, ostvarilo se obraćenje koje čovjeka potvrđuje u punom dostojanstvu njegove slobode. Sv. Jakov snažno potiče na takav čin kad kaže: „Bog se oholima protivi, a poniznima daje milost. Podložite se dakle Bogu! Oduprite se đavlu i pobjeći će od vas! Približite se Bogu i on će se približiti vama! (…) Ponizite se pred Gospodinom i on će vas uzvisiti.“ (Jak 4,6-8.10).«

Govoreći pak o obraćenju kao načinu zaustavljanja rata, biskup je pozvao sudionike slavlja »da potaknuti ratnim zbivanjima u Ukrajini snažnije porade na vlastitom obraćenju, oslobođenju od sebičnosti, ozdravljenju svoje slobode prvenstveno trajnom molitvenom povezanošću s Bogom, upravljajući mu svakodnevno sa Psalmistom iskreni vapaj: „Čisto srce stvori mi, Bože, i duh postojan obnovi u meni!“ (Ps 51,12). Budite otvoreni i budni za Duha Svetoga, da biste bili ispunjeni njegovim božanskim energijama. To se napose ostvaruje čitanjem i slušanjem Božje riječi, sudjelovanjem na svetoj misi i u drugim sakramentima. Obnovite se u spremnosti za vršenje onoga što je u skladu s dobro oblikovanom savješću, svakodnevno živeći iskustvo duboke ukorijenjenosti u Božji svijet po odnosu ljubavi prema bližnjima. Dok radite na vlastitoj duhovnoj izgradnji, molite za obraćenje onih koji su pokrenuli rat u Ukrajini, da zaraćene strane sjednu za pregovarački stol, jer to je put da se dođe do mira. Naime, za pregovaračkim stolom započinje proces obraćenja uvjeravanjem onoga koji je pokrenuo rat da uvidi kako je na krivom putu te odustane od njega, da dođe do spoznaje kako će opredjeljenjem za mir istinski pobijediti a daljnjim ratovanjem sve izgubiti. Pregovori koje je započela ruska i ukrajinska strana prije nekoliko dana znak su nade. Molite da do savjesti onih koji su pokrenuli rat dopre Božje svjetlo te prihvate mir i uspostave odnose pravde i ljudskog dostojanstva u poštovanju slobode pojedinca i naroda.«

Podsjetivši sudionike slavlja da smo ove korizme započeli sa sinodskim savjetovanjem u svim našim župama, biskup je homiliju zaključio željom da ono »bude veliki i zauzeti razgovor o navedenim važnim pitanjima srca i savjesti te živog nastojanja da naša opredjeljenja budu usklađena s Božjim naumom o čovjeku. Pri tom imajte na umu da se naš „syn-hodos“, naša sinodalna nastojanja u ovom trenutku očituju napose po našoj spremnosti da budemo na zajedničkom putu s izbjeglicama iz Ukrajine. Otvorimo im vrata svoga srca, posvjedočimo molitvom i darom da ih prihvaćamo kao braću i sestre, pronađimo im kod nas prostore kamo ćemo ih smjestiti ako ustreba i pružimo im sve što je u našim mogućnostima da po nama osjete blizinu Isusa Krista u kojem je sva naša nada. Tako ćemo na najbolji način očitovati ono što smo tijekom 25 godina nastojali ostvarivati u našoj Biskupiji pod geslom „Krist danas i uvijeke!“«