Iz vlastitog liturgijskog kalendara Požeške biskupije
Subota
Svagdan
Čitanja: Hoš 6, 1-6; Ps 50, 3-4. 18-19. 20-21ab; Lk 18, 9-14.
Obljetnica posvete crkve: Stara Gradiška.
Evanđelje dana (Lk 18, 9-14)
„Carinik siđe opravdan kući svojoj, a ne farizej.“
U ono vrijeme: Nekima koji se pouzdavahu u sebe da su pravednici, a druge podcjenjivahu, reče Isus ovu prispodobu.
»Dva čovjeka uziđoše u Hram pomoliti se: jedan farizej, drugi carinik. Farizej se uspravan ovako u sebi molio: ‘Bože, hvala ti što nisam kao ostali ljudi: grabežljivci, nepravednici, preljubnici ili — kao ovaj carinik. Postim dvaput u tjednu, dajem desetinu od svega što steknem.’
A carinik, stojeći izdaleka, ne usudi se ni očiju podignuti k nebu, nego se udaraše u prsa govoreći: ‘Bože, milostiv budi meni grešniku!’
Kažem vam: ovaj siđe opravdan kući svojoj, a ne onaj! Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen; a koji se ponizuje, bit će uzvišen.«
Razmišljanje
U današnjem Evanđelju sv. Luke, Isusu upućuje Svoju Riječ onima što se pouzdavahu u sebe da su pravednici, a druge podcjenjivahu. Isus, provocirajući Svoje slušatelje, želi ih navesti da promisle o svome životu, da uđu u samu srž onoga što i kako žive. Istina koju Isus priopćava, razgolićuje krhkost slušatelja koji same sebe smatraju posebnima. Farizeji se, slušajući Božju Riječ, nalaze pred velikom dilemom: otvoriti svoje srce da ga Božja Riječ prožme i dovede do promjene razmišljanja ili ne? Farizejima je potrebno obraćenje jer se smatraju pravednicima. U biblijskom jeziku „biti pravedan” znači, ni manje ni više, nego: „svidjeti se Bogu” vršeći Njegovu volju i biti voljen. Pravednik bi na Sudnjem danu trebao biti spašen. Isus ovom prispodobom „preokreće“ svijet Svojih slušatelja: carinike naziva pravednicima – dok farizej sam sebe smatra pravednikom u ovoj prispodobi. Farizej je, premda je činio jako puno dobra, kroz svoj perfekcionizam doveo samoga sebe do takvog stupnja slijepila da mu Bog više uopće nije potreban jer je on u svojim očima idealan, savršen. Sam sebe opravdava pred Bogom i istovremeno ga oholost toliko uzdiže da prijezire druge. Isusa je zadivio stav skrušenog carinika jer je došao pred Boga potpuno iskren, otvoreno govori o svojoj bijedi i kritičnoj duhovnoj situaciji. Carinik vapi za Božjim milosrđem. Dolazi u hram sav posramljen jer je spoznao svoj grijeh. Carinik se baca u Božje naručje i s potpunim povjerenjem predaje se u Njegovo milosrđe kako bi došao do opravdanja. Razmatrajući danas ovaj odlomak iz Evanđelja pokušat ću u sebi otkriti kako stav carinika tako i onaj farizeja. I jednom i drugom, i farizeju i cariniku, potreban je Bog i Njegova milost. I nama je također potrebo da priznamo svoje pogrješke jer samo skrušenost i iskrenost vode k otvaranju našeg srca Onomu koji spašava i koji je, za mene grješnika, predao samoga Sebe. Samo iskrenost pred Bogom dovodi do ozdravljenja srca i uspostave dubljeg odnosa s Njim. Jesam li sklon uzvisivati se iznad drugih? Prakticiram li ispit savjesti u kojem slavim Gospodina, zahvaljujem, kajem se i molim se Gospodinu? M.S.
(preuzeto iz knjige Živa Riječ 2022. u izdanju Misionara Krvi Kristove)
