Hodočašće starijih osoba u Voćin na 19. godišnjicu krunjenja lika Majke Božje

U utorak 7. lipnja, na dan kada je prije 19 godina sv. Ivan Pavao II. okrunio lik Majke Božje Voćinske za vrijeme svojega trećeg pastirskog pohoda Hrvatskoj, hodočastile su u Voćin starije osobe iz umirovljeničkih domova na području Požeške biskupije. Euharistijsko slavlje u svetištu Gospe Voćinske predvodio je biskup Antun Škvorčević. Prethodilo mu je pokorničko bogoslužju sa sakramentom pomirenja te marijanska pobožnost. Sveta misa je bila izravno prenošena putem web i facebook platforme Požeške biskupije kako bi osobito stariji i nemoćni koji nisu bili u mogućnosti hodočastiti u Voćin mogli se molitveno povezati s vjernicima okupljenima u Voćinu.

U homiliji biskup je, zanimajući se kakvo je bilo današnje putovanje hodočasnika u Voćin i jesu li tijekom puta zamijetili ljepotu prirode, pozvao sudionike slavlja da zahvale Bogu za dar života, pa i sada kad je on pritisnut odmaklim godinama, bolešću i drugim životnim tegobama. Spomenuo je da su tijekom putovanja zacijelo međusobno razgovarali o svojim životnim nevoljama, izrazivši uvjerenje kako taj razgovor žele zajedno s Marijom nastaviti ovdje u Gospinu voćinskom svetištu. No, pozvao ih je da postupe u skladu s Božjom riječju koju smo čuli u svetim čitanjima. Naime, u evanđeoskom ulomku o Marijinu pohođenju rođakinji Elizabeti navedene dvije žene prije negoli su zapodjenule međusobni razgovor, slušale su ono što im je Bog govorio, što je u svom veličanstvenom naumu isplanirao s njima i što je nakanio ostvariti po njihovim sinovima Isusu i Ivanu Krstitelju, koje su nosile pod srcem: ljudsko oslobođenje od ranjenosti prolaznošću i smrću. Kazao je da dolazimo na hodočašća kako bismo se upravo tako ponašali, da bismo s Marijom, koja je sva bila pozorna na Božji govor, i mi prepoznali što je s nama Bog naumio kad nas je pozvao u život u konkretnoj obitelji, te što u konačnici želi da uz njegovu pomoć ostvarimo, unatoč našim životnim poteškoćama i nevoljama, možda prikovani za invalidska kolica i bolesnički krevet.

Polazeći od prvog čitanja iz Djela apostolskih, biskup je istaknuo kako su Isusovi učenici u najtežim trenutcima njihova života kad je Isus bio nepravedno osuđen i razapet te je ljudski izgledalo da su propala sva njihova očekivanja, okupili se na molitvu u dvorani posljednje večere te s njegovom Majkom Marijom bili jednodušno postojani u molitvi. Molitva je događaj u kojem nisu ljudi ti koji nešto poduzimaju, nego u njoj djeluje Bog snagom svog Duha životvorca, pokretača svega, postajemo povezani s njime, ustvrdio je biskup. Zahvaljujući molitvi nikad ne ostajemo sami, prepušteni svojim nemoćima, jer kad molimo Bog postaje naša snaga, nada i pobjeda. Pozvao je sudionike slavlje da se na ovom hodočašću zajedno s Marijom Isusovom Majkom obnove u svijesti vjere kako nitko od njih zbog starosti i nemoći nije beskoristan član Crkve ili društva dokle god u njihovu srcu ima otvorenosti i raspoloživosti za Boga, prepoznajući u svom životu njegovu svetu volju. Na taj način u molitvi trajno Bogu otvaraju mogućnost da snagom Duha Svetoga zahvaća naš svijet te čovjek ne postane izgubljeno biće. Napomenuo je kako nas Marija prihvaća kao Isusovu braću i sestre, a svoje sinove i kćeri, jer se on u svom utjelovljenju na neki način sjedinio sa svakim čovjekom, te se po njezinoj prisutnosti u Crkvi ostvaruje taj obiteljski dinamizam. On je u snazi Duha Svetoga započeo u dvorani Posljednje večere i traje već dvije tisuće godina u svijetu, a dvadeset i pet godina u našoj Požeškoj biskupiji, ustvrdio je biskup. Poručio je hodočasnicima da oni pripadaju ne samo onom svijetu u njihovim umirovljeničkim i drugim mjestima boravka, nego velikom Božjem djelu, ostvarenom u Isusu Kristu, kojemu služi Crkva, i u kojem je svatko od njih ukorijenjen po krštenju i drugim sakramentima. Još im je kazao da svojim molitvama i žrtvama vrše dragocjeno poslanje, čije smo si značenje posvijestili minule korizme na župnim susretima sinodskog savjetovanja sa starim, bolesnim i nemoćnim osobama. Zajedno s njima zahvalio je Bogu za dostojanstvo, utjehu i sigurnost što se i u svojoj starosti, bolesti i nemoći nalaze u Božjim rukama i da će u konačnici biti onako kako božansko srce osjeća za njih i s njima. Zamolio je Isusovu Majku da im pomogne u međusobnim razgovorima kako je to ona znala zajedno sa svojom rođakinjom Elizabetom prepoznati tko su po Božjem naumu te od te istine živjeti.