Iz vlastitog liturgijskog kalendara Požeške biskupije
Nedjelja
Sedamnaesta kroz godinu
Čitanja: Post 18, 20-32; Ps 137, 1-2a. 2bc-3. 6-7ab. 7c-8; Kol 2, 12-14; Lk 11, 1-13.
Evanđelje dana (Lk 11, 1-13)
“Ištite i dat će vam se!”
Jednom je Isus na nekome mjestu molio. Čim presta, reče mu jedan od učenika: »Gospodine, nauči nas moliti kao što je i Ivan naučio svoje učenike.« On im reče: »Kad molite, govorite:
Oče! Sveti se ime tvoje!
Dođi kraljevstvo tvoje!
Kruh naš svagdanji daji nam svaki dan!
I otpusti nam grijehe naše:
ta i mi otpuštamo svakom dužniku svojem!
I ne uvedi nas u napast!«
I reče im: »Tko to od vas ima ovakva prijatelja? Pođe k njemu o ponoći i rekne mu: ’Prijatelju, posudi mi tri kruha. Prijatelj mi se s puta svratio te nemam što staviti preda nj!’ A onaj mu iznutra odgovori: ’Ne dosađuj mi! Vrata su već zatvorena, a dječica sa mnom u postelji. Ne mogu ustati da ti dadnem…’ Kažem vam: ako i ne ustane da mu dadne zato što mu je prijatelj, ustat će i dati mu što god treba zbog njegove bezočnosti.
I ja vama kažem: Ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se! Doista, tko god ište, prima; i tko traži, nalazi; i onomu tko kuca, otvorit će se.
A koji je to otac među vama: kad ga sin zaište ribu, zar će mu mjesto ribe zmiju dati? Ili kad zaište jaje, zar će mu dati štipavca? Ako dakle vi, iako zli, znate dobrim darima darivati djecu svoju, koliko li će više Otac s neba obdariti Duhom Svetim one koji ga zaištu!«
Razmišljanje
Učenici traže od Isusa da ih nauči moliti. To su odrasli ljudi, odgojeni u molitvenoj tradiciji svoga naroda, oni su vjerojatno već i vlastitu djecu učili moliti. U ovom trenutku i sami postaju djeca. Poučeni Učiteljevim primjerom, ponizno Ga mole da ih nauči moliti, svjesni nesavršenosti vlastite molitve. Obratili su se na najbolju moguću adresu jer nitko ne može bolje naučiti čovjeka da se moli Bogu od samoga Sina Božjega. I upravo bi u tom smjeru trebala težiti molitvena formacija svakog kršćanina, a ona se temelji na Isusovu molitvenom stavu, na oblikovanju takvog stava u sebi. Molitvu koju nas Isus poučava karakterizira sinovsko povjerenje i ustrajnost. Prva od spomenutih osobina bila je vrlo neobična u to doba jer je Bog – Jahve – prosječnom Izraelcu bio netko nedostupan, dalek, netko izvan čovjekova dosega… Međutim, Isus ih uči da Mu se obraćaju s Oče (Abba) i vjeruju da Njegova dobrota premašuje onu koju iskazuju zemaljski očevi. Dakle, kada se nađemo pred Bogom u molitvi, naš je zadatak prije svega ući u odnos koji je karakterističan za dijete koje se susreće s dobrim roditeljem. Uostalom, Nebeski Otac nije nam samo darovao život, već se i neprestano brine za nas, skrbi za nas i želi nam dati ono što je zaista najbolje za nas. Dakle, molitva je prvenstveno (prije nego što išta zamolimo) ulazak u odnos u kojem ćemo se i sami osjećati sigurno u zagrljaju Onoga koji nas nikada ne može povrijediti. Pojedini zazivi u molitvi Oče naš znakovi su koji nam pokazuju glavne smjerove molitve. Ona je formativne prirode i služi da čovjeka oblikuje u istinskog Isusovog učenika. Molitva Gospodnja, kada se zaozbiljno moli, predstavlja poziv nama da težimo ostvarenju onoga za što u njoj molimo. A prava sinovska molitva puna povjerenja mora biti i ustrajna. Ustrajnost u traženju nije potrebna Bogu, koji ionako zna što nam je potrebno i prije no što zaištemo (usp. Mt 6, 8), ali oblikuje onoga koji se moli. Bog ima savršen sluh i ne treba Ga uvjeravati u ispravnost naših potreba i razloga. Ustrajna molitva je borba koja je potrebna onomu koji traži, koji u sebi razvija stav povjerenja i predanja u ruke Onoga koji nas ne može iznevjeriti. J. G.
(preuzeto iz knjige Živa Riječ 2022. u izdanju Misionara Krvi Kristove)
