Iz vlastitog liturgijskog kalendara Požeške biskupije
Bl. Augustin Kažotić, biskup
Spomendan
Čitanja: Jr 31, 1-7; Ps Jr 31, 10. 11-12ab. 13; Mt 15, 21-28.
Evanđelje dana (Mt 15, 21-28)
“O ženo, velika je vjera tvoja!”
U ono vrijeme: Ode Isus i povuče se u krajeve tirske i sidonske. I gle: žena neka, Kanaanka iz onih krajeva, iziđe vičući: »Smiluj mi se, Gospodine, Sine Davidov! Kći mi je teško opsjednuta!« Ali on joj ne uzvrati ni riječi. Pristupe mu nato njegovi učenici te ga moljahu: »Udovolji joj jer viče za nama.« On odgovori: »Poslan sam samo k izgubljenim ovcama doma Izraelova.« Ali ona priđe, pokloni mu se ničice i kaže: »Gospodine, pomozi mi!« On odgovori: »Ne priliči uzeti kruh djeci i baciti ga psićima.« A ona će: »Da, Gospodine! Ali psići jedu od mrvica što padaju sa stola njihovih gospodara!« Tada joj Isus reče: »O ženo! Velika je vjera tvoja! Neka ti bude kako želiš.« I ozdravi joj kći toga časa.
Razmišljanje
Neposredno prije današnje evanđeoske perikope možemo pročitati odlomak o sporu između farizeja i Isusa. Isus im spočitava licemjerje, nedostatak vjere, površnost njihovih vjerskih praksi. Nakon ovog spora Isus napušta njihove krajeve i odlazi u okolicu Tira i Sidona, u pogranični, poganski kraj. Evanđelist na neki način želi pokazati da Isus ostavlja one koji Ga odbacuju, one koji nemaju vjere, koji su zatvoreni i umišljeni u vlastitu pravednost. I eto, tu, u toj poganskoj zemlji susreće ženu, poganku, prezrenu od strane onih „pravednih i pobožnih“ Izraelaca, koja pokazuje potpuno oprečan stav od ovih farizeja. Stav vjere, molitve, pune ufanja i poniznosti. Ona ispovijeda svoju vjeru u Isusa kao Mesiju, Davidova potomka. Ona, poganka, u stanju je prepoznati u Njemu nešto više od učitelja, proroka… Vođe naroda, unatoč svome znanju, činjenici da su bili odabrani, unatoč savezništvu s Bogom, boravljenju u blizini i pod okriljem Jahvina Hrama, nisu u Isusu prepoznali Spasitelja. Nepokolebivost molbi ove žene evocira u nama sliku ustrajne molitve. Farizeji nisu znali ništa drugo doli sporiti se s Isusom, protiviti se Njegovim djelima, biti stalno sumnjičavi. Na kraju, jedna poganka iskazuje autentičnu poniznost. Pismoznanci u Izraelu uznosili su se u svojoj oholosti te tako nisu bili u stanju prepoznati Boga i Njegovo djelovanje u Isusovoj poniznosti, u jednostavnosti Njegova nauka, u Njegovu siromaštvu… Stav ove očajne, ali odlučne žene zadivljuje, nju ne obeshrabruju početničke poteškoće. Unatoč svemu čega je svjesna: da potječe iz poganske zemlje i naroda, da Izraelci ne dolaze u dodir s njihovim ljudima, da ih čak prijeziru, ona ipak odlazi k Isusu. Apostoli joj također nisu od pomoći, ali ona se ne da obeshrabriti. U početku se čini kao da i Isus odbija njezinu molbu, ali njezina vjera i poniznost pobjeđuju sve te preprjeke. Učitelj iz Nazareta čak hvali njezinu vjeru i poniznost. Primjer ove žene može nas potaknuti da prilazimo Isusu s vjerom i poniznošću, da nas ne obeshrabruju razne vanjske i unutarnje preprjeke, da ne dopustimo da nas poljulja prividni izostanak Božjeg odgovora na naše molitve. Ponekad Bog isprva šuti kako bi naša vjera i poniznost ojačali, kako bi naša vjera i poniznost mogli biti u stanju pobjeđivati sve poteškoće. D. M.
(preuzeto iz knjige Živa Riječ 2022. u izdanju Misionara Krvi Kristove)
