U nedjelju, 7. kolovoza biskup Antun Škvorčević predvodio je u župnoj crkvi sv. Antuna Padovanskog u Našicama svetu misu i uveo u službu novoimenovanog župnika fra Tomislava Faletara.
Polazeći od naviještene Božje riječi u misnim čitanjima, biskup je u homiliji ustvrdio kako je dobro što Gospodin Isus Krist stalno od nas nešto traži, jer naš život nije do kraja jasan i nema recepta po kojem bismo ga mogli ostvarivati. Upitao je sudionike slavlja koji je to model po kojem nastoje živjeti? Dok nam mediji i drugi govornici u Hrvatskoj i po svijetu predlažu što trebamo činiti po njihovim ljudskim modelima, Gospodin nam naš Isus s Božjih polazišta obznanjuje tko smo i kako trebamo živjeti da bismo stigli k cilju na koji smo pozvani. Današnja sveta čitanja, napose evanđelje, predstavljaju nam naš život kao hod, putovanje koje je od nekuda krenulo i želi nekamo stići, za koji je potreban vođa, netko tko poznaje smisao našeg postojanja i kome stoga možemo povjeriti svoju sudbinu, ustvrdio je biskup. Upitao je sudionike slavlje je li njihov vođa Isus Krist, s kojim su započeli hoditi u svetom krštenju, koji ih želi i može dovesti do punine, smisla i vječnosti, koju on naziva „kraljevstvo nebesko“, ili samo do nekih kratkoročnih zemaljskih ciljeva o kojima govori politika, gospodarstvo i druge organizacijske razine našega života. Pozvao ih je da danas obnove sliku svijeta, model po kojemu trebamo živjeti, kako nam ga je predstavila naviještena Božja riječ.
Polazeći od prvog čitanja, biskup je kazao kako nas pisac Knjige mudrosti uvjerava da postoji Bog koji ima svoj naum s čovjekom, i da se on odnosi na stanje naše ranjenosti zlom, prolaznošću, nemoću, bolešću i smrću, iz kojeg nas želi izvesti i uvesti u stanje životne punine. Biskup je ustvrdio da je Bog u povijesti posvjedočio kako to nije tek lijepa priča, nego da je on moćan ostvariti svoj naum. Sveti pisac Knjige mudrosti pamti kako je Bog posvjedočio svoj naum i njegovo ostvarenje kad je po sluzi svome Mojsiju pozvao Židove da iz egipatskog ropstva krenu na put slobode i stignu u zemlju koju im je on pripravio, što je samo znak onog izlaska koji je Bog ostvario u Isusovoj smrti i uskrsnuću, iz smrti u život, iz prolaznosti u vječnost. Biskup je podsjetio kako je Božji narod na tom putu prolazio kroz pustinju, da je ona bila mjesto kušnje kojima je Bog provjeravao vjeruje li njegov narod njemu ili nekom drugom, želi li s njime ili s nekim drugim nekamo stići.
Ustvrdio je da o vjeri kao najvažnijoj sastavnici našega životnog hoda s Bogom govori i pisac Poslanice Hebrejima, koji u drugom čitanju stavlja praoca Abrahama za uzor vjere. On se u velikim nesigurnostima života pokazao čovjekom velike poslušnosti Bogu i dubokog povjerenja u njega do te mjere, da je bio spreman izvršiti Božju zapovijed te mu žrtvovati svoga sina jedinca Izaka, znajući da ga Bog neće iznevjeriti, i da će uvijek ostati vjeran svojim obećanjima, ali ne na ljudski, nego na svoj božanski način. Biskup je ustvrdio da vjera nije teorija, nego sasvim konkretni model po kojem živimo. Vjera je trajno svjedočenje kako nismo dostatni samima sebi, čin je našeg izlaženja – ne iz zemljopisnog okruženja – nego iz naše vlastite sigurnosti i samodostatnosti, okrenutost prema drugome. Vjera je najdublja povezanost s drugim i ukorijenjenost u drugoga, ustvrdio je biskup. Podsjetivši sudionike slavlja da su svojim krštenjem ugrađeni u Isusa Krista, u kojem im je Bog dao sve ono što im po njegovu naumu pripada, biskup je poručio da je život povjerenja u Isusa Krista kao gospodara svijeta čiji povratak željno iščekujemo, onaj model po kojem njihov životni put zadobiva konačni smisao. Pozvao je sudionike slavlja da obnove danas svoje povjerenje u Isusa Krista, da mu kažu kako je on njihova sudbina, i da svjedoče kako su sva njihova iščekivanja u njemu, čije će očitovanje na kraju biti pobjeda života u njihovoj smrti, vječnost u prolaznosti, kojoj se nadaju i za kojom čeznu.
Govoreći o zadaćama njihova novog župnika, biskup je spomenuo kako naš govor o njegovoj službi nije najsretniji jer sugerira da je ona djelovanje neke osobe neovisno o bilo kome. Budući da je svećenička služba posvema ovisna o Isusu Kristu, o njegovoj Crkvi i o vjernicima koji su mu povjereni, ona je „poslanje“ u neraskidivoj povezanosti s Isusom Kristom koje mu je povjerio po služenju Crkve. Poručio je sudionicima slavlja da im je Isus Krist poslao novog župnika da bude s njima ponajprije vjernik, da uskrsli Gospodin bude središte i njegova i njihova života, te da trajno zagledani u njega prepoznaju veličinu i smisao svoga postojanja, osobito u poteškoćama i nemoćima, u uvjerenju kako bez njega koji je jači od smrti ostaju izgubljeni na životnom putu.
Svećeničko poslanje je naviještati Isusa Krista kao smisao ljudskog postojanja, svjedočiti ga svojim životom i slaviti otajstvo njegove smrti i uskrsnuća u svetoj misi i u drugim sakramentima, te na taj način omogućavati vjernicima da budu dionici bogatstva božanskog života, njegove ljubavi jače od smrti i konačne pobjede i punine života koja nam je u njem darovana. Naglasio je kako ne postoji bolji model po kojem možemo ostvariti puniji i smisleniji život od Isusova modela, te da nam povijest svjedoči, kako čovječanstvo kad odbaci put vjere, tone u besmislu i nemoći naših ljudskih pokušaja. Kazao je kako nam o tom svjedoči i rat u Ukrajini, gdje napadači ne vide u drugom čovjeku Božje stvorenje, nego puko sredstvo postignuća nekog svog sebičnog kratkoročnog i kratkovidnog cilja. Poželio je sudionicima slavlja da u suradnji sa svojim novim župnikom budu blagoslovljeni na Isusovu putu, otkrivajući svakodnevno kolike li radosti biti njegovi u njegovoj Crkvi, u zajedništvu vjere, nade i ljubavi koje ostvaruju u našičkoj Župi i svojoj Požeškoj biskupiji.
