Na svršetku duhovnih vježbi, a pred početak nove školske godine vjeroučitelji i odgojiteljice u vjeri Požeške biskupije okupili su se u crkvi sv. Lovre u Požegi na euharistijsko slavlje koje je predvodio biskup Antun Škvorčević.
U homiliji biskup je ispričao kako mu je nedavno prišla jedna dama zanimajući se za određena pitanja požeške Biskupijske knjižnice, i pritom naglasila da radi u jednoj važnoj državnoj ustanovi i da je na visokom položaju, želeći tako istaknuti svoje značenje. Kazao je kako je pritom ostao pod dojmom činjenice da spomenuta osoba osjeća svoju veličinu po ustanovi u kojoj radi. Upitao je sudionike slavlja jesu li svjesni koje je njihovo dostojanstvo jer djeluju u ustanovi koja se zove Crkva. Istaknuo je da se o 25. obljetnici utemeljenja Požeške biskupije raduje što zajedno s vjeroučiteljima može – ne raditi – nego vršiti poslanje u ustanovi koju nisu osnovali ljudi, u Crkvi koja je Božje djelo. Pošavši od naviještenih misnih čitanja biskup je sudionike slavlja poveo u dublje razumijevanje otajstva Crkve. Na temelju prvog čitanja iz Knjige otkrivenja u kojem apostol Ivan naziva Crkvu zaručnicom Janjetovom, novim Jeruzalemom koji silazi od Boga, ustvrdio je da Crkva nije prvenstveno izvanjska stvarnost, nego intimno zaručničko povjerenje između nas i Isusa Krista. Kazao je kako nam to u naviještenom evanđeoskom ulomku potvrđuje primjer Natanaela iz Kane Galilejske, odnosno Bartola, jednog od dvanaestorice Isusovih učenika, čiji blagdan danas slavimo, a kojega je Isusu doveo njegov prijatelj Filip, također apostol. Najbolje što prijatelj može učiniti za prijatelja jest da ga dovede što bliže Bogu, jer se u njemu krije naš istinski identitet, ustvrdio je biskup. Rekao je da je u riječima upućenima Natanaelu: »Našli smo onoga o komu je pisano u Mojsiju, Zakonu i Prorocima – Isusa sina Josipova, iz Nazareta«, apostol Filip ispovjedio vjeru u Isusa Krista, i na uvjerljiv način povezao Isusovo božanstvo i čovještvo. Natanael ne prihvaća olako tu tvrdnju svoga prijatelja Filipa, nego inteligentno izražava svoju sumnju: »Zar iz Nazareta može biti što dobro?« No, Filip se nije zbunio tim pitanjem, već je na nj dao pravi odgovor: »Dođi i vidi!«, ustvrdio je biskup. Napomenuvši kako se u ovom kratkom evanđeoskom ulomku čak četiri puta pojavljuje glagol „vidjeti“ , naglasio je da ovdje nije riječ o gledanju fizičkim očima, nego o gledanju srcem. Baš onako kako nas uvjerava i „Mali princ“ iz glasovite pripovijetke: srcem se najbolje vidi. Natanael je poslušao prijatelja Filipa i došao k Isusu, koji je svojim božanskim pogledom ljubavi prodro u njegovo srce, prepoznao da nije prijetvorno biće koje izvana pokazuje jedno a u nutrini misli drugo, te ga je pohvalio riječima: »Evo istinitog Izraelca u kome nema prijevare«. Iznenađen Isusovom pohvalom, Natanael pita Isusa odakle ga poznaje, i nakon što je Isus posvjedočio da ga istinski poznaje jer zna što je radio pod smokvom, i on poput Filipa ispovijeda vjeru riječima: »Učitelju, ti si Sin Božji, ti kralj si Izraelov!«, ustvrdio je biskup. Još je rekao kako Isusov susret s Natanaelom završava Isusovim obećanjem Natanaelu da će, zahvaljujući vjeri koja je rođena u njegovu srcu, još puno toga drugoga i većega vidjeti.
O tome pak na svoj način govori apostol Ivan u spomenutom ulomku prvog čitanja, kad u svom viđenju opisuje Crkvu kao „zaručnicu i ženu Jaganjčevu“ koja silazi od Boga. Biskup je naglasio kako spominjanjem Jaganjca sv. Ivan upućuje na Isusovo vazmeno otajstvo muke, smrti i uskrsnuća. „Novi Jeruzalem“ koji s neba silazi na zemlju kao prekrasni grad ima zidine s dvanaest temelja i u njega se ulazi kroz troja vrata sa svake strane svijeta, dakle ukupno kroz dvanaest vrata, sva otvorena, a ona su simbol dvanestorice Isusovih poslanika – apostola, ustvrdio je biskup. Njih sveti pisac naziva Jaganjčevim apostolima, podsjećajući na njihovu najdublju povezanost s Isusovim vazmenim otajstvom, čiji će svi biti dionici svojim mučeništvom.
Biskup je poručio vjeroučiteljima da u njihovu poslanju nije najvažnije puno pričati o Isusu Kristu, nego poput Filipa biti prijatelji djeci i mladima na taj način da im pomognu kako bi Isusa Krista „vidjeli srcem“, a to znači vjerom, odnosno pomoći im da se djelovanjem Božjim u njihovim srcima rodi vjera u Isusa Krista i ljubav prema njegovoj Crkvi. Još im je poručio da i oni poput sv. Bartola, koji je kao i drugi apostoli svoju ljubav prema Isusu Kristu zapečatio mučeničkom smrću – po predaji mučitelji su mu u Perziji, kamo je dospio u svojoj revnosti navješćivanja evanđelje, oderali kožu – budu dionici Isusove muke, smrti i uskrsnuća, te na taj način posvjedoče da pripadaju najvažnijoj ustanovi i najvećem Božjem djelu koje postoji na zemlji, Crkvi Isusovoj, u kojoj imaju vjeroučiteljsko poslanje. Upozorio ih je kako to svoje poslanje neće izvršiti dobro ako im ideal bude živjeti što lagodnije i ugodnije, nego na evanđeoski način, a to znači cjelovitim predanjem svoga bića za Isusa Krista koje uključuje spremnost na trpljenje, znajući da se kroz nemoć našeg trpljenja ostvaruje moć Božje ljubavi koja je na Isusovu križu bila jača od zla i smrti. Patnja i trpljenje su okvir u kojem je Bog smislio ostvarenje čovjekove punine života, njegova konačnog dostojanstva i proslave, ustvrdio je biskup. Pozvao je sudionike slavlja da s takvim opredjeljenjem vjere budu istinski Božji poslanici i na vjeronauku u školi i na drugim mjestima svoga poslanja. Zahvalio im je što većina od njih ne prihvaća patnju i trpljenje kao kaznu ili teret našeg postojanja, nego kao Božju šansu da se kroz to stanje u nama ostvari ono što je on naumio s nama, a to je konačna pobjeda i vječna slava na nebesima. Zamolio je sv. Bartola i sv. Lovru da im svojim zagovorom pomognu da njihovo trpljenje ne bude besplodno, nego se i u njima ostvari Božja pobjeda života.
