LECTIO
Prvo čitanje: Druga knjiga o kraljevima, 5, 14-17
¹⁴ U one dane: Naaman Sirac siđe i opra se sedam puta u Jordanu, prema riječi Elizeja, čovjeka Božjega; i tijelo mu posta opet kao u malog djeteta – očistio se od svoje gube.
¹⁵ Vrati se on čovjeku Božjemu sa svom svojom pratnjom, uđe, stade preda nj i reče mu: »Evo, sad znam da nema Boga na svoj zemlji, osim u Izraelu. Zato te molim, primi dar od svoga sluge.« ¹⁶ Ali Elizej odgovori: »Živoga mi Gospodina komu služim, ne primam!« Naaman navaljivaše da primi, ali on ne htjede.
¹⁷ Tada Naaman reče: »Dobro, kad nećeš. Ali barem dopusti da meni, tvome sluzi, dadu ove zemlje koliko mogu ponijeti dvije mazge. Jer sluga tvoj neće više prinositi pomirnica ni klanica drugim bogovima nego samo Gospodinu.
Riječ Gospodnja.
Naaman, vojskovođa aramskog kralja, neprijatelja Izraela, slijedeći upute jedne židovske djevojke, svoje ropkinje, polazi u Samariju gdje mu prorok Elizej naređuje – ako želi ozdraviti od kuge kojom je zaražen – da se okupa sedam puta u rijeci Jordanu. Isprva suzdržan, Naaman je kasnije poslušao savjet slugu i izvršio zapovijed čovjeka Božjeg. Na taj način nije samo dobio da mu bolest nestane, već mu se koža na tijelu pomladila i postal kao u malog djeteta. On se tada vraća Elizeju govoreći: »Evo, sad znam da nema Boga na svoj zemlji, osim u Izraelu« (15. r.). To je vrhunac ove pripovijesti. Čudo je imalo za cilj dobiti ovu vjeroispovjest. Ponosni protivnik neprijateljske vojske je prisiljen priznati da postoji jedan jedini Bog id a je to onaj Elizejev. Prorok ne prihvaća nagrade jer su Božji darovi besplatni i besplatno se dijele. Ipak pristaje da Naaman sa sobom ponese malo izraelske zemlje kako bi nastavio priznavati, i onda kad se vrati u domovinu, Boga Izraelova kao jedinog Boga. On, naime, ne želi više prinositi paljenice ili druge žrtve na tlu na kojem su vrši idolopoklonički kult: zbog toga sa sobom nosi nešto čiste zemlje da na njoj časti pravoga Boga kojeg je upoznao u Izraelu i kojemu od sada kani ostati vjeran.
Pripovijest o Naamanovu ozdravljenju lako se može čitati kao pralik krštenja koje čovjeku vraća potpunu cjelovitost nakon razaranja koje je učinio grijeh. Važno je, dakle, da se zahvalnost prema onome koji ima moć obnoviti nas u našoj intimi konkretizira kao priznanje da nema drugoga Boga osim njega kojeg treba ljubiti svim srcem i svom dušom.
Drugo čitanje: Druga poslanica Timoteju 2, 8-13
Predragi !
⁸ Spominji se Isusa Krista, uskrsla od mrtvih, od potomstva Davidova – po mojem evanđelju. ⁹ Za nj se ja zlopatim sve do okova, kao zločinac. Ali riječ Božja nije okovana! ¹⁰ Stoga sve podnosim radi izabranih, da i oni postignu spasenje, spasenje u Kristu Isusu, zajedno s vječnom slavom. ¹¹ Vjerodostojna je riječ: Ako s njime umrijesmo, s njime ćemo i živjeti. ¹² Ako ustrajemo, s njime ćemo i kraljevati. Ako ga zaniječemo, i on će zanijekati nas. ¹³ Ako ne budemo vjerni, on vjeran ostaje. Ta ne može sebe zanijekati!
Riječ Gospodnja.
Apostol Pavao se nalazi u Rimu, okovan »kao zločinac« zbog evanđelja. Piše vjernom učeniku Timoteju potičući ga da ustraje u vjere bez obzira na bilo kakvo trpljenje. Da to učini Timoteju od usporedbe s dobrim vojnikom, atletom ili zemljoradnikom mora biti važnije spominjanje Isusa Krista »od potomstva Davidova« koji je »uskrsnuo od mrtvih« (8. r.). Pozivanje na dom Davidov govori o Isusovoj pripadnosti izabranom narodu, ali još više o njegovoj pripadnosti ljudskom rodu, što je pretpostavka njegovoj kénosis, to jest oplijenjivanju samoga sebe. Zbog naviještanja tog otajstva spasenja, koje je ovdje sažeto na lapidaran način, Pavao trpi a da zbog toga Riječ ne može biti okovana. Slijedi po svemu sudeći navođenje drevnoga kršćanskog hvalospjeva u kojem se učinkovitom upotrebom semitskog paralelizma potvrđuje da Isus »ostaje vjeran« (13. r.). Naša nevjernost, naša izdaja se lome na vjernosti i ljubavi Krista, koji se nikad ne umara opraštati i ići u potragu za grješnikom (usp. Lk 15, 4-6).
Evanđelje: Luka 17, 11-19
¹¹ Dok je tako putovao u Jeruzalem, prolazio je između Samarije i Galileje. ¹² Kad je ulazio u neko selo, eto mu u susret deset gubavaca. Zaustave se podaleko ¹³ i zavape: »Isuse, Učitelju, smiluj nam se!« ¹⁴ Kad ih Isus ugleda, reče im: “Idite, pokažite se svećenicima!” I dok su išli, očistiše se. ¹⁵ Jedan od njih vidjevši da je ozdravio, vrati se slaveći Boga u sav glas. ¹⁶ Baci se ničice k Isusovim nogama zahvaljujući mu. A to bijaše neki Samarijanac. ¹⁷ Nato Isus primijeti: »Zar se ne očistiše desetorica? ¹⁸ A gdje su ona devetorica? Ne nađe li se nijedan koji bi se vratio i podao slavu Bogu, osim ovoga tuđinca?« ¹⁹ A njemu reče: »Ustani! Idi! Tvoja te vjera spasila!«
Riječ Gospodnja.
Ovu zgodu donosi jedino Luka i smješta je u vrijeme Isusova putovanja u Jeruzalem. Deset gubavaca mu dolazi ususret, međutim ostajući na zakonom propisanom odstojanju jer ih je zakon smatrao obredno nečistima i isključenima iz društvene zajednice. I Bog za njih ostaje udaljen jer se bolest smatrala njihovom kaznom.
Gubavci, osuđeni od Boga i od ljudi da budu na rubu društva, obraćaju se sada Isusu, čije ime znači ‘Bog spašava’, vapeći: »Smiluj nam se!« (13. r.). To je molitva koju pobožni Izraelac upućuje Jahvi da se spomene siromaha i potrebitoga. Njihov zahtjev je smion i pun pouzdanja; zazivajući Učitaelja, zazivaju Život. Čim ih Isusu ugleda, šalje ih svećeniku koji po zakonu utvrđuje nestanak bolesti i vrši obrede čišćenja koji omogućuju njihov povratak u krilo zajednice. I gle, oni tijekom puta ozdravljaju. Isus, dakle, pokazuje da je iščekivani Mesija koji će upravo uništiti tu bolest. Međutim, samo jedan od njih, samaritanac, »vrati se slaveći Boga u sav glas« (15. r.) i zahvaljuje Isusu za ozdravljenje. On, krivovjernik, nežidov, priznaje u Učitelju moć Božju i u Isusu iščekivanog Mesiju, koji pobjeđuje i gubu, najgoru nečistu bolest.
U tom trenutku Luka naglašava Isusovo razočarenje koje se očituje u neugodnim pitanjima koja nemaju odgovora u evanđeoskom tekstu. Ta su pitanja upućena nama i traže, dakle, naš odgovor. » Zar se ne …? A gdje su …? Ne nađe li se…?« (rr. 17s.). Isus je razočaran jer jedini koji je zahvalan nije židov; čini se da ostali ozdravljenje ‘zahtijevaju kao svoje pravo’ budući da su članovi izabranog naroda i, shodno tome, ne otvaraju se daru Boga koji se u Isusu približava svakom čovjeku da ga učini potpuno ‘živim’ na slavu Božju. »Ustani! Idi! Tvoja te vjera spasila!« (19. r.), Isus veli ozdravljenom gubavcu. »Ustani, uskrsni!«, govori Isus svakome koji mu se približi vjerom priznajući da je on Emanuel, s-nama-Bog.
MEDITACIJA
Današnja čitanja odmah nas upućuju na temu zahvalnosti. Ipak, ona nas pozivaju na nešto više nego što je dužnost zahvaljivanja. Ako Bog čini čudi na Naamanu Sircu, dakle strancu, ako nam evanđelje pokazuje jednoga raskolničkog samaritanca kako se vraća hvaleći Boga Izraelova »u sav glas«, možda se nalazimo se pred upozorenjem da ne uzimamo zdravo za gotovo poznavanje Boga, mi koji se u crkvi osjećamo kod kuće. Gospodin nas poziva da ponovno otkrijemo da je on i samo on naš Bog. On čini čudesa i trajno daje prelaziti iz gube grijeha u novi život, no nas to nas podsjeća služeći se tuđincima koji prolaze putem poniznosti i stižu do vjere koja je oslobođena svake oholosti i sposobna za zahvaljivanje. Živimo u vremenu velike vjerske ravnodušnosti u kojem svima postaje lako, u ime krivo shvaćene snošljivosti (tolerancije), misliti – onako potiho – da naš Bog i nije baš tako jedinstven. On pak želi da iznova potvrđujemo s svim drhtajima našeg srca našu vjeroispovijest u njega. Pavao nas poziva da ‘se spominjemo’ Isusa Krista, koji je za nas umro i uskrsnuo. Nema drugog posrednika između Boga i ljudi.
Kako se, međutim, događa to priznavanje? Ozbiljni način da priznamo Kristovo gospodstvo jest da izbacimo iz našeg srca svaki idol od kojih je prvi i najpogubniji onaj kojeg predstavlja naše ja. Neka nas Gospodin učini sposobnima da od našeg života možemo učiniti čistu i potpunu euharistiju, neprekidno zahvaljivanje.
MOLITVA
Gospodine Bože naš ti si jedan jedini. Ti si odgojio svoj narod da prizna da samo ti apsolutno jesi i da izvan tebe život nije moguć. Učini da slušamo tvoj glas i ponizno prihvatimo učiniti ono što može koristiti našem istinskom dobru. Daruj nam oči da otkrijemo čudesa koja činiš u nama da nas ozdraviš od bolesti našeg grijeha. Pobudi u nama živu i duboku zahvalnost za tvoju snažnu i lijepu ljubav, koja se očitovala u Isusu Kristu. Spomen na tvoga Sina, koji je poslan k nama da imamo život u izobilju, neka ispuni naše srce nepogrješivom nadom koju ništa nikad neće moći ugasiti, sve dok se zauvijek ne zaori naš zahvalni hvalospjev u sjaju vječnoga života.
KONTEMPLACIJA
Jaka je smrt, koja nas može lišiti nas dara života. Snažna je ljubav, koja nas može povesti prema boljem smislu života. Jaka je smrt, koja nam može oduzeti ovo tijelo. Snažna je ljubav, koja nam tijelo može ugrabiti smrti i vratiti nam ga. Jaka je smrt, kojoj se nijedan čovjek ne može oduprijeti. Snažna je ljubav, do te mjere da izvojuje pobjedu nad njom. »Ljubav je jaka kao smrt« (Pj 8, 6), jer ljubav Kristova je kraj smrti. Ljubav koju donosimo Kristu, i ona je jaka kao smrt, budući da je razorenje staroga života, uklanjanje poroka i napuštanje djela smrti. Bila ta ljubav neka vrst uzvraćanja Kristu, premda moramo priznati da nikada neće biti jednaka njegovoj ljubavi za nas već kao njezina blijeda slika »jer on je nas ljubio prije« (1 Iv 4, 19) e primjerom svoje ljubavi za nas je postao podsjećanje da se suobličimo njegovoj slici, da svučemo sa sebe zemaljskog čovjeka i zaodjenemo nebeskog čovjeka. Kao što je on nas ljubio, tako i mi moramo ljubiti njega. Zbog toga kaže: »Stavi me kao znak na svoje srce« (Pj 8, 6). Kao da veli: »Ljubi me kao što ja tebe ljubim. Imaj me u svom umu, u svojim sjećanjima, u svojim željama. Nemoj zaboraviti, o čovječe, da od mene dolazi sve što ti jesi. Spomeni se kako sam te više volio od svih drugih stvorenja. Tko te je stvorio, ako nisam ja? Tko te je otkupio, ako nisam ja?«. Izvadi iz mene, Gospodine, ovo kameno srce. Daj mi novo srce, srce od mesa, srce čisto! Ti koji čistiš srca, nastani se u njemu. Ti, uzore svake ljepote i modelu svake svetosti, i načini srce moje po slici svojoj; iskuj ga čekićem svog milosrđa, Bože mog srca i baštino moja, Bože, ti koji si moja vječna sreća. Amen (usp. Ps 73, 26) (BALDOVINO DI CANTERBURY, Trattati 10, u: PL 204, 513-516, passim).
AKCIJA
Često ponavljaj i živi danas Riječ:
»Zahvaljujem imenu tvojem za tvoju dobrotu i vjernost« (Ps 138, 2a).
ZA DUHOVNO ČITANJE
Postojim kao sitni ulomak u beskrajnoj stvarnosti svijeta. Pa ipak sam veći od svijeta, jer moja misao može doprijeti do svih stvari i nadići ih; štoviše ona može tragati za onim što se ne nalazi u svemiru, a to je smisao svemira. Dano mi je nešto malo godina života: rodio sam se, umrijet ću. Pa ipak moja misao znade nadići te uske granice, i postavlja si pitanje što je bilo prije toga i što će biti nakon toga. Uvjetovan sam tisućama nutarnjih nagona i sa mnom upravljaju tisuće vanjskih briga. Pa ipak ja mogu slobodno odlučiti između jednog i drugog čina, jedne i druge osobe, jedne i druge želje. U jednom jedinom mom postojanju ima dakle nešto što me čini malenim, prolaznim, robom, i nešto što me čini velikim, trajnim, slobodnim.
Postojim kao netko tko traži da bude spašen. Žedan sam istine o mom podrijetlu, o mojoj naravi, o mojoj konačnoj sudbini; no, znam da sam izložen opasnosti da ne ljubim. Žedan sam sreće koja nema kraja; no, znam da me svaki dan koji prolazi približava patnji i smrti, i to me saznanje već sada čini žalosnim. Žeđam da živim u pravednosti; no, znam da sam, više ili manje, uvijek iznova nepravedan. Spasenje koje trebam je, dakle, spasenje od pogrješke, od smrti, od grijeha.
To spasenje mi je dano po dobroti Boga, koji je na svijet poslao mog Spasitelja: Isusa iz Nazareta, raspetog i uskrslog, koji je danas živ i koji je Gospodin. Gospodin Isus me spašava dopirući do mene ondje gdje ja jesam, milosnim i neočekivanim milosrđem. No, ne spašava me kao da sam nekakav nepomični predmet: naprotiv, daruje mi da prihvatim slobodno Očevu ponudu, u činu vjere; da se u svom ponašanju slobodno suobličim njegovu zakonu ljubavi, slobodnom odlukom posvetiti se klicanju, zahvaljivanju, zazivanju u molitvi (G. BIFFI, Io credo [Vjerujem], Milano, 1980, str. 55s.).
