Iz vlastitog liturgijskog kalendara Požeške biskupije
Ponedjeljak
Svagdan
Čitanja: Gal 4, 22-24. 26-27. 31 – 5,1; Ps 112, 1-2. 3-4. 5a i 6-7; Lk 11, 29-32.
Evanđelje dana (Lk 11, 29-32)
“Ovom se naraštaju znak neće dati doli znak Jonin.”
U ono vrijeme: Kad je nagrnulo mnoštvo, poče im Isus govoriti: »Naraštaj ovaj naraštaj je opak. Znak traži, ali mu se znak neće dati doli znak Jonin. Doista, kao što je Jona bio znak Ninivljanima, tako će biti i Sin Čovječji ovomu naraštaju.«
»Kraljica će Juga ustati na Sudu s ljudima ovog naraštaja i osuditi ih jer je s krajeva zemlje došla čuti mudrost Salomonovu, a evo ovdje i više od Salomona. Ninivljani će ustati na Sudu s ovim naraštajem i osuditi ga jer se obratiše na propovijed Joninu, a evo ovdje i više od Jone!«
Razmišljanje
U posljednjem smo stoljeću doživjeli veliki napredak znanosti i tehnike. Arheološka istraživanja doprinose tome da sve više znamo o Isusovu životu i svemu antičkomu svijetu opisanom u Bibliji. Litanije Svih Svetih se iz godine u godine produljuju. Pritječu novi istinski svjedoci vjere. Kako je to moguće da toliko često sumnjamo u Božju prisutnost u našim životima, a imamo toliko razloga vjerovati? Usudio bih se reći da je, s obzirom na toliko mnoštvo svjedočanstava, teže biti ateista, nego vjernik. Često se ponašamo kao ovaj naraštaj opaki. Otuđeni, živeći u duhovnoj pustinji velikih gradova poput nomada smo – selimo se iz mjesta u mjesto. Gladni znakova Božje prisutnosti, tragamo za njima na slijepo, hodočastimo u različita sveta mjesta. Tražimo znakove koji će odgovoriti na naša očekivanja. Bog je puno veći i velikodušniji od uskih okvira naše predodžbe. Kada razmišljamo samo onako, po ljudski, tada naša srca postaju sve okorjelija, slijepa. Farizeji su, budući da su imali drugačiju predodžbu Mesijina dolaska i Njegove vladavine, odbacili Isusa. Može li biti što gore od duhovne sljepoće? Ona se najčešće očituje kroz tvrdoglavost, zlobu, suhoću, racionalizaciju svakoga znaka Božje prisutnosti. Čovjek okorjela srca ometa Božje zahvate, ne da Mu da ga spasi. No, Isus ne gubi nadu da će uspjeti doći do ljudskih srdaca i daje nam još jedan znak: MUKU – SMRT – USKRSNUĆE. Ako nas razmatranje Kristove muke ne dotiče, ne dira i ne omekšava naša srca, onda se sami isključujemo iz djela spasenja. Potrebno je da se otvorimo pokori, kao Ninivljani, te da se kasnije hranimo mudrošću Evanđelja kao što se Kraljica s Juga hranila Salomonovom mudrošću. Što me blokira da se potpuno predam Isusu? A možda više trčim za znakovima, čudesima ili drugim karizmatičnim osobama, nego za prisnim osobnim odnosom s Isusom? A. S.
(preuzeto iz knjige Živa Riječ 2022. u izdanju Misionara Krvi Kristove)
