LECTIO
Prvo čitanje: Knjiga proroka Malahije 3, 19-20a
¹⁹ Evo Dan dolazi poput peći užaren; oholi i zlikovci bit će kao strnjika: Dan koji se bliži spalit će ih – govori Gospodin nad Vojskama – neće im ostati ni korijena ni grančice.
²⁰ A vama koji se Imena moga bojite sunce će pravde ogranuti sa zdravljem u rukama.
Riječ Gospodnja.
Ovaj ulomak, uzet iz šestog odjeljka knjige (3, 13-21), osvijetljen je pojavom jednog dana čiji će plamen spaliti do korijena drveća koje rađaju otrovnim plodovima, tako da više nikad neće moći procvjetati. Naprotiv, »sunce pravde« svojim će zrakama kao krilima obasjati i zaštititi one koji su još uvijek uznemireni zbog zločina i zlodjela. U onaj dan, kad jednom ubojice budu uklonjene, konačno će se moći izići iz kuće i živjeti u radosti, poput teladi kad izađe iz obora. Taj dakle dan omogućuje da se onima koji žele biti ljudi pravedni pred Bogom povrati kvaliteta života, a bit će pak propast za onoga koji se nastoji obogatiti na grbači članova svog naroda, udružujući se zajedno sa zločincima koje susreće. I u drugim se knjigama Biblije također govori o »Danu Gospodnjem« kao o danu spasenja i osude (Mal 3, 2; Iz 2, 6-22; Am 5, 18-20; Sof 1, 15-18). Malahija o njemu govori jer želi da narod, nakon što se vratio iz progonstva, povrati svoju najčišću kvalitetu: u bogoslužju, u životu, u svojim najuzvišenijim vrijednostima. Ne zadovoljava se osrednjošću, nije mu dovoljno, primjerice, da hram bude obnovljen, on želi da, počevši od hrama, svaka stvar bude učinjena dobro, u poštivanju Boga. Želi da čitav narod bude spreman gledati u sunce njegove pravednosti, i ne sumnja da ono može opstati premda se, u pravoj oluji, nakupljaju oblaci (usp. 2, 178).
Drugo čitanje: Druga poslanica Solunjanima 3, 7 – 12
Braćo!
⁷ Tȁ sami znate kako nas treba nasljedovati. Jer dok bijasmo među vama, nismo živjeli neuredno: ⁸ ničiji kruh nismo badava jeli, nego smo u trudu i naporu noću i danju radili da ne bismo opteretili koga od vas. ⁹ Ne što ne bismo imali prava, nego da vam sebe damo za uzor koji ćete nasljedovati. ¹⁰ Doista, dok bijasmo u vas, ovo vam zapovijedasmo: Tko neće da radi, neka i ne jede! ¹¹ A čujemo da neki od vas žive neuredno: ništa ne rade, nego dangube. ¹² Takvima zapovijedamo i zaklinjemo ih u Gospodinu Isusu Kristu: neka s mirom rade i svoj kruh jedu.
Riječ Gospodnja.
Nakon pravog vjerovanja (ortodoksija), u posljednjem dijelu Druge poslanice Solunjanima biva preporučeno pravo djelovanje (ortopraksa). Takav ulomak je uvjetovalo neobično ponašanje nekih članova zajednice koji su bili napustili radno mjesto u ime evanđelja, možda zbog vjere u neposredno očitovanje Gospodina. Takvo kršćanstvo življeno među oblacima nije doprinosilo rastu zajednice niti pak njezinoj vjerodostojnosti u gradu Solunu. Lutalice koji uzrokuju probleme bližnjemu, Pavao je već mnoge susreo, i morao je radom pokazati da on nije poput njih. Nije dakle bilo potrebe za nekim drugima te vrste u zajednici.
Apostol, premda je bio ovlašten biti vođom, bio ‘se prerušio u Solunu u radnike i nije ga bilo stid zarađivati kruh poput njih, ne želi da netko prestane raditi i živi besposlen, već predlaže mímesis, to jest nasljedovanje njega samoga. On, zapravo, pruža najočitiji dokaz ostvarivosti kršćanske poruke u svakom životnom okruženju. Riječi poslanice dozivaju u sjećanje evanđeoski govor o vjernom i mudrom sluzi kojega gospodar nalazi budnog. On će primiti svoju nagradu upravo zato što nije napustio svoj posao, nego, siguran u Gospodarev povratak, potrudio se da on sve zatekne u redu a njega spremnog (usp. Lk 12, 35-48).
Evanđelje: Luka 21, 5-19
U ono vrijeme: ⁵ I dok su neki razgovarali o Hramu, kako ga resi divno kamenje i zavjetni darovi, reče: ⁶ »Doći će dani u kojima se od ovoga što motrite neće ostaviti ni kamen na kamenu nerazvaljen.«
⁷ Upitaše ga: »Učitelju, a kada će to biti? I na koji se znak to ima dogoditi?« ⁸ A on reče: »Pazite, ne dajte se zavesti. Mnogi će doista doći u moje ime i govoriti: ‘Ja sam’ i: ‘Vrijeme se približilo!’ Ne idite za njima. ⁹ A kad čujete za ratove i pobune, ne prestrašite se. Doista treba da se to prije dogodi, ali to još nije odmah svršetak.” ¹⁰ Tada im kaza: “Narod će ustati protiv naroda i kraljevstvo protiv kraljevstva. ¹¹ I bit će velikih potresa i po raznim mjestima gladi i pošasti; bit će strahota i velikih znakova s neba.« ¹² »No prije svega toga podignut će na vas ruke i progoniti vas, predavati vas u sinagoge i tamnice. Vući će vas pred kraljeve i upravitelje zbog imena mojega. ¹³ Zadesit će vas to radi svjedočenja.” ¹⁴ »Stoga uzmite k srcu: nemojte unaprijed smišljati obranu! ¹⁵ Ta ja ću vam dati usta i mudrost kojoj se neće moći suprotstaviti niti oduprijeti nijedan vaš protivnik. ¹⁶ a predavat će vas čak i vaši roditelji i braća, rođaci i prijatelji. Neke će od vas i ubiti.” ¹⁷ »Svi će vas zamrziti zbog imena mojega. ¹⁸ Ali ni vlas vam s glave neće propasti. ¹⁹ Svojom ćete se postojanošću spasiti.«
Riječ Gospodnja.
Kamenje hrama sve će se srušiti pod udarcima rimskih legija 70. godine, nakon što se vatra tuđinskih porobljivača proširi da spali svete predmete. Prvotna kršćanska zajednica, potpomognuta Riječju svog Gospodina, razmišlja o tim događajima i potvrđuje svoju sposobnost da se održi u tom osjetljivom razdoblju povijesti.
Isusovo naučavanje dovodi do shvaćanja da se kraj hrama ne podudara s koncem vremena niti s paruzijom (drugim Kristovim dolaskom). Ako su se u tom smislu s tolikih strana dizali glasovi od strane osoba koje su se predstavljale s mesijanskim obilježjima, u kršćanskoj zajednici snažno odjekuje glas onoga koji govori »Ja jesam« u spasonosnoj današnjici povijesti, premda u pomutnju koju su prouzročila politička i ratna previranja. S obzirom na učenike, dakle, riječ je o tome da posred tolikih lažnih i zlogukih proroka budu svjedoci pravog Gospodara povijesti, njegove vjerne sluge koji znaju čekati, podnositi, ustrajati u poniznom i jednostavnom svakodnevnom poslu (Lk 17, 10). Kao sluge izreći će tako istinite riječi pred glavarima sinagogâ, vladarima i kraljevima, da ovi neće znati što odgovoriti. Mudrosti će dakle biti učinjena pravda bilo u vrijeme slavlja bilo u vrijeme plača i tugovanja (7, 35). Blagoslovljen, dakle, bio Otac nebeski koji je otajstvo svog kraljevstva objavio malenima (usp. 10, 21). To i sada čini, s Isusovom riječju, to će vazda činiti tijekom povijesti, s Riječju koju iznova izgovaraju i propovijedaju apostoli i učenici.
To je Riječ ohrabrenja: »Ali ni vlas vam s glave neće propasti« (21, 18; usp. 12, 7). Sposobnost podnošenja treba, dakle, shvatiti ne kao bivanje žrtvom, već kao radost mučeništva (usp. Stjepan u Dj ap 7, 59), mir u trenutku kućne nesloge, želja položiti život za Gospodina. Iako je hram razoren, Bog ne prestaje izgrađivati svoje Kraljevstvo, ne dopušta da njegov narod, kojeg je Krist sabrao, bude obuzet panikom.
MEDITACIJA
Mogućnost činiti, graditi, raditi na nekom projektu riječ Božja prikazuje kao nešto stvarno u svakom trenutku povijesti, pa i u onom najmračnijem. Pred raspadanjem određenog načina života i pred propašću tradicijskih vrednota, bio bi čin beznađa reći: »ja tu ništa ne mogu učiniti«. Osim toga značilo bi živjeti izvan vremena kad bismo nastojali osoviti na noge stare institucije, nostalgično plačući za negdašnjim životom, nesposobni ući u dijalog sa sadašnjim svijetom. Zalaganje je ovo, da izgrađujemo Kraljevstvo u današnjem vremenu, prepoznavajući u njemu vrijeme spasenja u kojem nas Bog poziva da djelujemo u njegovo ime.
Pavao, u jednom ulomku prve poslanice Korinćanima, govori o djelu izgrađivanja zajednice, koje treba vršiti s najboljim materijalom, koji će biti vrednovan na koncu (1 Kor 3, 12-17). Kao što, u slučaju neke kataklizme, građevine bivaju stavljene na kušnju, tako povijesna previranja stavljaju na kušnju postojanost neke kršćanske zajednice, čvrstoću naše vjere. U određenim trenucima na vidjelo izlazi kako je netko gradio, kojim se materijalima služio, po kakvim projektima. Je li naša kuća utemeljena na stijeni koja je Krist (usp. Mt 7, 24-27)?
Sigurnost da će biti jedan kraj ne treba nas dovesti do toga da »povučemo vesla u čamac« , već zajamčiti budućnost našoj braći, treba nas dovesti do toga da se svi ogrijemo i razveselimo izlaskom »sunca pravde«. Otuda nemogućnost da pobjegnemo iz ovog vremena. Svakodnevni posao, kakav god on bio, je mjesto na kojem čovjek vjerno iščekuje konačni Božji zahvat, mjesto na kojem smo kao kršćani pozvani davati dobro svjedočanstvo za Krista. Svakodnevica, tišina, jednostavnost, putovi su koje valja izabrati i slijediti u ovom vremenu, kako bismo govorili o mudrosti pred svjetskim moćnicima.
MOLITVA
Gospodine Isuse, daruj mi danas tvoga duha ustrajnosti da sve više ostvarujem zadaće koje su mi povjerene.
Daj da mogu ljubiti one koji me progone, a kad se vratiš, učini da me možeš zateći spremnog.
Da mogu blistati tvojom pravednošću pred ljudima kako bi me ti prosvijetlio u trenutku svog povratka.
Molim te također za moje drugove na poslu i za one koji su zbog ispovijedanja vjere daleko od svojih milih i dragih.
Ispuni hrabrošću njihovo srce i nagradi ih za njihove napore.
KONTEMPLACIJA
Vidimo uzburkane morske dubine, mornare koji mrtvi plutaju na valovima i one koji su već potopljeni, dijelove broda razbijene, razderana jedra, polomljene jarbole, vesla koja su ispala iz ruku veslačâ, kormilare koji se ne nalaze za kormilom, već na mostu, s rukama među koljenima: plaču zbog svoje nemoći pred onim što se zbiva, viču, žale se, bolno uzdišu; ne vide se ni nebo ni more, već samo duboke i strašne tmine, tako da se ne može vidjeti ni čovjeka pored sebe, a sa svih strana morska čudovišta navaljuju na mornare.
Ali zašto se trudim opisati ono što se ne može? Kakve god ja snažne slike sadašnjih zala tražio, moj govor ostaje nedostatan i neprimjeren. No, u mjeri u kojoj dobro vidim, ne odričem se dobre nade, misleći na kormilara cijelog svemira, koji ne prevladava oluju svojim umijećem, već jednim potezom stišava uragan. Ne čini to na prvu i odmah, no to je njegov običaj: ne uništava zla na početku, već onda kad ona narastu, kad dosegnu svoj vrhunac, kad već mnogi očajavaju: tada on čini svoja čudesna djela, pokazujući tako svoju moć i vježbajući u strpljivosti one nad koje su se zla oborila.
Ne daj se, dakle, oboriti. Samo se jedne stvari, Olimpijo, treba bojati, jedna stvar je istinska napast: grijeh. Nikad to nisam prestao ponavljati tvojim ušima: sve ostalo su bajke, pa i da govoriš o zasjedama, neprijateljstvima, prijevarama, klevetama, uvredama, optužba, otimanjima, progonstvu, oštrim mačevima, moru, ratu, na cijelom svijetu. Kako god velike bile te nevolje, one su privremene, ograničene, postoje samo u smrtnom tijelu i ne nanose štetu budnoj duši. Zbog toga sveti Pavao, želeći nam pokazati bijedu onoga što je korisno i onoga što je bolno u sadašnjem životu, jednom jedinom riječju sažima sve kad kaže: »Ono što je vidljivo je privremeno« (2 Kor 4, 18). Zašto se, dakle, bojiš onoga što je privremeno i protječe kao riječni tok? Takve su, dosita, sadašnje stvarnosti, bile one povoljne ili nepovoljne (IVAN ZLATOUSTI, Pismo Olimpiji, 1, 1).
AKCIJA
Često ponavljaj i živi danas Riječ:
»Pohodit će nas mlado sunce s visine« (Lk 1, 78).
ZA DUHOVNO ČITANJE
Bili smo nijemi svjedoci zlih djela, od njih poznajemo jedno više od đavla, naučili smo umijeće pretvaranja i dvosmislenog govora, iskustvo nas je učinilo nepovjerljivima prema ljudima i često smo im ostali dužni istinu i slobodnu riječ, nepodnošljivi sukobi su nas nagnali na predaju ili čak možda na cinizam: možemo li još uvijek biti od koristi? Ne trebaju nam genijalci, cinici, oni koji preziru ljude, sitničavi stratezi, već jednostavni i ispravni ljudi. Hoće li snaga našega nutarnjeg otpora protiv onoga što nam biva nametano ostati dosta velika, a iskrenost prema nama samima dosta neumoljiva, da učini da pronađemo put pravednosti? (D. BONHOEFFER , Resistenza e resa [Otpor i predanje], Cinisello B. 1988², str. 73s).
