Iz vlastitog liturgijskog kalendara Požeške biskupije
Utorak
Svagdan
Čitanja: Post 1, 20 – 2, 4a; Ps 8, 4-5. 6-7. 8-9; Mk 7, 1-13.
Evanđelje dana (Mk 7, 1-13)
„Napustili ste zapovijed Božju, a držite se predaje ljudske.“
U ono vrijeme: Skupe se oko Isusa farizeji i neki od pismoznanaca koji dođoše iz Jeruzalema. I opaze da neki njegovi učenici jedu kruh nečistih, to jest neopranih ruku.
A farizeji i svi Židovi ne jedu ako prije temeljito ne operu ruke; drže se predaje starih. Niti s trga što jedu ako prije ne operu. Mnogo toga još ima što zbog predaje drže: pranje čaša, vrčeva i lonaca.
Zato farizeji i pismoznanci upitaju Isusa: »Zašto tvoji učenici ne postupaju po predaji starih, nego nečistih ruku blaguju?«
A on im reče: »Dobro prorokova Izaija o vama, licemjeri, kad napisa:
Ovaj me narod usnama časti,
a srce mu je daleko od mene.
Uzalud me štuju
naučavajući nauke — uredbe ljudske.
Napustili ste zapovijed Božju, a držite se predaje ljudske.« Još im govoraše: »Lijepo! Dokidate Božju zapovijed da biste sačuvali svoju predaju. Mojsije doista reče: Poštuj oca svoga i majku svoju: I: Tko prokune oca ili majku, smrću neka se kazni. A vi velite: ‘Rekne li tko ocu ili majci: Pomoć koja te od mene ide neka bude ‘korban’, to jest sveti dar, takvome više ne dopuštate ništa učiniti za oca ili majku. Tako dokidate riječ Božju svojom predajom, koju sami sebi predadoste. I još štošta tomu slično činite.«
Razmišljanje
Farizeje i pismoznance ne zanima odnos sa Živim Bogom. Vjerovati za njih znači obdržavati predaju starih i, tko god to besprijekorno čini, taj je ispunio svoju obvezu kada je u pitanju vjera. Možemo reći kako su oni vjeru shvaćali poput odlaska na posao gdje je važno ostvariti propisanu normu. Isus u »i današnjem evanđeoskom odlomku ukazuje ona jednu paradoksalnu situaciju u koju su se zapetljali farizeji i pismoznanci. Naime, Isus pred njih stavlja Božju zapovijed koja se odnosi na poštovanje prema ocu i majci, iva koju su oni »gurnuli sa strane«, te puno veću važnost daju korbanu – svetom daru. Dakle, roditelji su mogli biti u potpunosti zanemareni, a ta zanemarenost bi se na neki način potkupila ovim prinošenim svetim darom u hramu. Farizeji su naučavali da onaj koji svoja dobra daruje hramu, nije dužan potpomagati svoje roditelje. Na taj su način izigrali jasnu Božju zapovijed o ljubavi prema roditeljima. Ako ovo prenesemo u našu stvarnost, to bi značilo da je sasvim dovoljno otići u crkvu i darovati prilog s nakanom da se slavi sv. Misa za roditelje, a da nakon toga više nemamo nikakvih dužnosti prema svojim roditeljima. Isus ovdje ne kritizira sveti dar koji se prinosi u hram, nego to što farizeji preko njega žele ‘oprati ruke’ kada je Božja zapovijed u pitanju. Koji su to „sveti darovi“ u mome životu kojima želim potkupiti Boga? Često zaboravljamo kako ljubav nema cijenu i kako je ponekad lijepa riječ ili gesta mnogo vrjednija od naših materijalnih poklona. Koliko samo roditelja danas vlastitu djecu potkupljuje materijalnim stvarima kako bi nadomjestili svo ono vrijeme u kojima im je karijera bila daleko ispred djece. Neka ovaj evanđeoski odlomak koji danas razmatramo pomogne tebi i meni kako bismo jasno prepoznali svoje dvolične postupke te zamolili Gospodina da nam očisti srce od svakog oblika trgovanja ljubavlju. Zagledajmo se u Krista! I. R.
(preuzeto iz knjige Živa Riječ 2023. u izdanju Misionara Krvi Kristove)
