Treća korizmena nedjelja (12.03.2023.)

LECTIO

1. čitanje: Knjiga Izlaska 17, 3-7
U one dane:
³ Narod je žeđao za vodom, pa je mrmljao protiv Mojsija i govorio: »Zašto si nas iz Egipta izveo? Zar da žeđom pomoriš nas, našu djecu i našu stoku?«
⁴ Mojsije nato zazva Gospodina: »Što ću s ovim narodom? Još malo pa će me kamenovati.« ⁵ Gospodin odgovori Mojsiju: »Istupi pred narod! Uzmi sa sobom nekoliko izraelskih starješina; uzmi u ruku štap kojim si udario Rijeku i pođi. ⁶ A ja ću stajati pred tobom ondje, na pećini na Horebu. Udari po pećini: iz nje će poteći voda pa neka se narod napije.«
Mojsije učini tako naočigled izraelskih starješina. ⁷ Mjesto prozovu Masa i Meriba, zbog toga što su se Izraelci prepirali i kušali Gospodina, Boga govoreći: »Je li Gospodin među nama ili nije?«

Riječ Gospodnja.

Na svom putu prema obećanoj zemlji narod često trpi glad i žeđ. Glad i žeđ su dvije nepromjenljive stvarnosti na putovanju kroz pustinju, tlo kušnje i pročišćavanja, gdje se samo po vjeri može ići naprijed. Događaj u Masi i Meribi je znakovit. Nadasve je očito značenje imena: Masa (napast, kušnja) i Meriba (mrmljanje, prigovaranje). Nakon prve dionice puta narod je već iscrpljen žeđu. Kako se ponaša? Uočimo glagole: »prigovara«, »mrmlja« »iskušava«. Ne pouzdaje se u Boga i nije siguran je li Mojsije taj koga je on poslao da ga spasi; otud pitanje koje pokazuje njegov skepticizam: »Je li Gospodin među nama ili nije?« (r. 7).
Otvara se tako druga strana priče. Mojsije, u ulozi zagovornika, poziva u pomoć Boga koji spremno odgovara, naredivši mu da udari po pećini onim istim štapom kojim je udario vode Nila. Na taj je način nevjerni narod jasno mogao vidjeti trajnu Božju prisutnost, koja će se u punini vremenâ očitovati upravo kao Emanuel, s-nama-Bog. Mojsije posluša i, gle, poteče izvor vode. Zgoda je po svemu sudeći završena. Pa ipak ona će – kao i svaki događaj, koliko god mogla izgledati beznačajnom – imati široki odjek kako u izabranom narodu (usp. Ps 78, 15s; 95, 8; 105, 41; Mudr 11, 4), tako i u Mojsijevom životu, koji će trajno biti opterećen nevjerom naroda, i koji će umjesto zbog toga morati umrijeti izvan obećane zemlje, gledajući je tek izdaleka (usp. Pnz 34), ali postajući tako sličan Kristu koji na sebe uzima grijehe svijeta.

2. čitanje: Poslanica Sv. Pavla apostola Rimljanima 5, 1-2.5-8

Braćo!
¹ Opravdani vjerom, u miru smo s Bogom po Gospodinu našem Isusu Kristu. ² Po njemu, u vjeri, imamo i pristup u ovu milost u kojoj stojimo i dičimo se nadom slave Božje.
⁵ Nada pak ne postiđuje. Tȁ ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan! ⁶ Doista, dok mi još bijasmo nemoćni, Krist je, već u to vrijeme, za nas bezbožnike umro. ⁷ Zbilja, jedva bi tko za pravedna umro – možda bi se za dobra tko i odvažio umrijeti – ⁸ a Bog pokaza ljubav svoju prema nama ovako: dok još bijasmo grešnici, Krist za nas umrije.

Riječ Gospodnja

Sažimajući u jedan jedini redak (5, 1) izlaganje prvih četiriju poglavlja poslanice Rimljanima, Pavao opisuje stanje kršćanina u sadašnjem vremenu: on je svojim povjerenjem u »navještaj spasenja« (kérygma) doveden u sklad s Božjim naumom. To mu daje da doživi mir s Bogom jer je siguran da ga Krist ljubi. Jedino nam on, koji je svojom smrću posrednik našeg opravdanja/pomirenja (r. 10), već sada može omogućiti pristup milosti, zajedništvu života s Bogom (r. 2a). To budi novo veselje, zalog buduće slave (r. 2b).
Nevolje će u nama samo još dublje ukorijeniti nadu (rr. 3s). Ona doista ne iznevjerava, budući da je Duh Božji razliven u srcima našim kao božanska moć novog života (r. 5) i milosni zalog naše baštine (Ef 1, 14). Duh svjedoči našem duhu da nas Bog ljubi silnom ljubavlju u Isus Kristu: on nam je donio spasenje koje nas opravdava time što nas dosiže na krajnjoj udaljenosti od grijeha i neprijateljstva (rr. 8-10); tko će nas dakle u vremenu i u vječnosti rastaviti od njegove ljubavi (Rim 8, 38s.)?

Evanđelje po Ivanu 4, 5-42

U ono vrijeme.
⁵ Dođe Isus u samarijski grad koji se zove Sihar, blizu imanja što ga Jakov dade svojemu sinu Josipu. ⁶ Ondje bijaše zdenac Jakovljev.
Isus je umoran od puta sjedio na zdencu. Bila je otprilike šesta ura. ⁷ Dođe neka žena Samarijanka zahvatiti vode. Kaže joj Isus: »Daj mi piti!« ⁸ Njegovi učenici bijahu otišli u grad kupiti hrane. ⁹ Kaže mu na to Samarijanka: »Kako ti, Židov, išteš piti od mene, Samarijanke?« Jer Židovi se ne druže sa Samarijancima. ¹⁰ Isus joj odgovori:

»Kad bi znala dar Božji
i tko je onaj koji ti veli:
‘Daj mi piti’,
ti bi u njega zaiskala
i on bi ti dao vode žive.«

¹¹ Odvrati mu žena: »Gospodine, tȁ nemaš ni čime bi zahvatio, a zdenac je dubok. Otkuda ti dakle voda živa? ¹² Zar si ti možda veći od oca našeg Jakova koji nam dade ovaj zdenac i sâm je iz njega pio, a i sinovi njegovi i stada njegova?« ¹³ Odgovori joj Isus:

»Tko god pije ove vode,
opet će ožednjeti.
¹⁴ A tko bude pio vode koju ću mu ja dati,
ne, neće ožednjeti nikada:
voda koju ću mu ja dati
ostat će u njemu izvorom vode
koja struji u život vječni.«

¹⁵ Kaže mu žena: »Gospodine, daj mi te vode da ne žeđam i da ne moram dolaziti ovamo zahvaćati.« ¹⁶ Nato joj on reče: »Idi i zovni svoga muža pa se vrati ovamo.« ¹⁷ Odgovori mu žena: »Nemam muža.« Kaže joj Isus: »Dobro si rekla: ‘Nemam muža!’ ¹⁸ Pet si doista muževa imala, a ni ovaj koga sada imaš nije ti muž. To si po istini rekla.« ¹⁹ Kaže mu žena: »Gospodine, vidim da si prorok. ²⁰ Naši su se očevi klanjali na ovome brdu, a vi kažete da je u Jeruzalemu mjesto gdje se treba klanjati.« ²¹ A Isus joj reče:

»Vjeruj mi, ženo, dolazi čas
kad se nećete klanjati Ocu.
ni na ovoj gori ni u Jeruzalemu.
²² Vi se klanjate onome što ne poznate,
a mi se klanjamo onome što poznamo
jer spasenje dolazi od Židova.
²³ Ali dolazi čas – sada je! –
kad će se istinski klanjaoci klanjati Ocu
u duhu i istini
jer takve upravo klanjaoce traži Otac.
²⁴ Bog je duh
i koji se njemu klanjaju,
u duhu i istini treba da se klanjaju.«

²⁵ Kaže mu žena: »Znam da ima doći Mesija zvani Krist – Pomazanik. Kad on dođe objavit će nam sve.« ²⁶ Kaže joj Isus: »Ja sam, ja koji s tobom govorim!«
²⁷ Uto dođu njegovi učenici pa se začude što razgovara sa ženom. Nitko ga ipak ne zapita: »Što tražiš?« ili: »Što razgovaraš s njom?«
²⁸ Žena ostavi svoj krčag pa ode u grad i reče ljudima: ²⁹ »Dođite da vidite čovjeka koji mi je kazao sve što sam počinila. Da to nije Krist?« ³⁰ Oni iziđu iz grada te se upute k njemu. ³¹ Učenici ga dotle nudili: »Učitelju, jedi!« ³² A on im reče: »Hraniti mi se valja jelom koje vi ne poznajete.« ³³ Učenici se nato zapitkivahu: »Da mu nije tko donio jesti?« ³⁴ Kaže im Isus:

»Jelo je moje
vršiti volju onoga koji me posla
i dovršiti djelo njegovo.
³⁵ Ne govorite li vi:
‘Još četiri mjeseca i evo žetve’?
Gle, kažem vam,
podignite oči svoje i pogledajte polja:
već se bjelasaju za žetvu.
³⁶ Žetelac već prima plaću,
sabire plod za vječni život
da se sijač i žetelac zajedno raduju.
³⁷ Tu se obistinjuje izreka:
‘Jedan sije, drugi žanje.’
³⁸ Ja vas poslah žeti
ono oko čega se niste trudili;
drugi su se trudili,
a vi ste ušli u trud njihov.«

³⁹ Mnogi Samarijanci iz onoga grada povjerovaše u njega zbog riječi žene koja je svjedočila: »Kazao mi je sve što sam počinila.« ⁴⁰ Kad su dakle Samarijanci došli k njemu, moljahu da ostane u njih. I ostade ondje dva dana. ⁴¹ Tada ih je još mnogo više povjerovalo zbog njegove riječi ⁴² pa govorahu ženi: »Sada više ne vjerujemo zbog tvoga kazivanja; tȁ sami smo čuli i znamo: ovo je uistinu Spasitelj svijeta.«

Riječ Gospodnja.

Evanđelist u svakodnevnim događajima otkriva objavu velikog otajstva Isusove osobe. Podne je, pokraj zdenca u Siharu (r. 5; usp. Post 48, 22) događa se susret i odvija neobičan razgovor (r. 8) žene Samarijanke i Židova (r. 9), koji je »prorok« (r. 19), veći od Jakova (r. 12), štoviše »Krist« (r. 29). Kasnije dolaze učenici (r. 27-38), na koncu drugi Samarijanci, ženini sugrađani (rr. 40-42): uski tradicionalni obzori širom se otvaraju univerzalnosti.
Tko je dakle taj Učitelj koji se usuđuje razgovarati sa ženom (r. 27), k tome još i Samarijankom, tj. krivovjernicom, štovateljicom idolâ (rr. 17-24; usp. 2 Kr 17, 29-32) i grješnicom (r. 18)? Same osobe koje su ga susrele proglašavaju ga »Spasiteljem svijeta« (r. 42): to je vrhunac pripovijesti i njezina teološkog sadržaja. Pa ipak Isus se pojavio kao obični putnik koji ne oklijeva zaprositi malo vode. Ni ta činjenica nije bez značenja. Njegova žeđ – a to je žeđ spasiti čitavo čovječanstvo – upućuje na brojne odlomke Starog zavjeta. Kod gorućeg grma, Mojsije, određen da bude vođe izabranog naroda u izlasku, pitao je Boga da mu objavi ime; to pitanje napokon dobiva odgovor: »Ja sam, ja koji s tobom govorim« (r. 26; usp. Izl 3, 14). Na sjenu grijeha Mesija baca svjetlo nade: obraćenje otvara put za klanjanje Ocu »u duhu i istini« (r. 23; usp. Hoš 1, 2; 4, 1). Sada se dovršava duga povijest želje i napora, vjere i bezvjerja. Punina je u susretu s Kristom, čije riječi su djela: na Kalvariji će poteći izvor žive vode, u muci će potpuno biti utažena njegova glad i žeđ za voljom Očevom (r. 28; Iv 19, 28). Iz njegove smrti rađa se život za sve –svaki čovjek se već sada može smatrati »izabranim«, ljubljenim -, trud njegova sijanja (r. 6.36-38) donosi učenicima radost žetve (r. 38) i svjedočanstva, kako to žena Samarijanka daje naslutiti u svom zanosu prave misionarke (r. 28).

MEDITACIJA

Na tegobnom putu života uvijek možemo reći: »Ovih dana narod žeđa za vodom«. Čovjeka, koji je stvoren za vječno, muči štura konačnost onoga što ga okružuje a ne ispunjava ga, i on, žegom pogođen, uviđa potrebu za živom vodom da ga obnovi i preporodi, da oživi i ispuni smislom njegove dane. Isus, božanski putnik na stazama čovječanstva, htio je s nama podijeliti našu žeđ kako bismo je postali svjesni: žeđ za vječnom i neizmjernom ljubavlju boravi u nama i uznemiruje nas, i uzaludno je nastojanje da je zanemarimo ili ublažimo s mnogim ljudskim ljubavima. Samo on u naša srca može uliti izvor koji struji u život vječni, Duha Svetoga, neiscrpnu Božju razdraganost. No, prije toga Isus se mora namučiti, i to mnogo, da razotkrije ona naša lažna žeđanja zbog kojih smo svakoga dana spremni daleko hodati i na leđima nositi teške posude. Kolike dane i godine izgara tako ovo siroto čovječanstvo, uvijek pomalo »samarijanka petorice muževa«. Pa ipak Gospodin i to okreće prema dobrom cilju: svanut će, sigurno će svakome osvanuti nezaboravno sunčano podne, u kojem će se naša krivudava putanja križati s njegovom, tamo gdje nas on oduvijek očekuje, u šestoj uri, obješen na križ svoje trajne Žeđi: »Žedan sam«, žedan tebe, tvog spasenja, tvoje ljubavi.

MOLITVA

Čekaj nas, Gospodine, na zdencu susreta, u providnosni čas koji će kucnuti svakome. Pojavi se i progovori prvi, ti bogati prosjače jedine žive vode. Otklanjaj od nas, malo pomalo, tolike želje, tolike kratkotrajne ljubavi koje nas još uvijek zadržavaju. Rasprši ravnodušnost, predrasude, sumnje i strahove, oslobodi vjeru. Produbi u nama prazninu, ispuni je željom. Učini da ožednimo, privuci nas svojim darom. Proširi naše srce, zapali u njemu iščekivanje. Podaj ime onoj žeđi koja nas u nama mori, a da je mi ne znamo nazvati njezinim pravim imenom. Dovedi nas u nas same, u najtajanstvenije središte do kojeg nitko drugi ne dopire. Između tvrdih stijena ponosa, blata ustupaka, pijeska odgodâ, ti sâm izdubi prolaz svom Svetom Duhu.

KONTEMPLACIJA

Udostoj se, milosrdni Bože i milostivi Gospodine, pozvati me na taj izvor, kako bih se i ja, zajedno sa svima koji su žedni tebe, mogao napiti žive vode koja izvire iz tebe, živog izvora! O da se mogu napojiti tvoje neizrecive slatkoće i nikad se više ne odijelim od tebe, i reći: Kako je sladak izvor žive vode; njegova voda koja struji u vječni život nikad se neće iscrpsti!
O, Gospodine, upravo si ti taj vječno željeni izvor na kojem se stalno trebamo napajati i za kojim ćemo uvijek žeđati. Kriste Gospodine, daj nam uvijek te vode, da se ona i u nama preobrazi u izvor žive vode koja struji u vječni život! Tražim jamačno nešto veliko, zar ne? No ti, Kralju slave, znadeš darivati velike stvari i obećao si velike stvari.
Ništa nije veće od tebe. Ti si se nama dao i ti si nama darovan. Zbog toga te molimo da nam dadeš da upoznamo ono što volimo, jer ne želimo imati ništa izvan tebe. Ti si nama sve: naš život, naše svjetlo, naše spasenje, naše jelo, naše piće, naš Bog (KOLUMBAN, Istruzione XII; talijanski prijevod, Istruzioni e regola dei monaci, Seregno 1997, 95ss).

AKCIJA

Često ponavljaj i danas živi Riječ: »Tebe žeđa duša moja, Gospodine, Bože moj« (Ps 63, 2).

ZA DUHOVNO ČITANJE

Utjelovljenje i muka su ludost Božje ljubavi da bi je čovjek grješnik prihvatio. Nakon takve ludosti razumljivo je kako je najveći grijeh ne vjerovati u Božju ljubav prema nama. Mi možemo zaboraviti Boga: on nas ne zaboravlja; mi se možemo udaljiti od njega: Bog se ne udaljava.
Ona nas čeka na svakoj stazi progonstva, na bilo kojoj ogradi ne znam kojeg zdenca ovdje na zemlji, podno bilo kojeg smokvina stabla [… ]. Čeka nas ne da nas prekori niti da nam kaže: »Jesam li ti rekao«, već da nas prekrije svojom dobrotom, da nas spasi čak i od gledanja unatrag s prevelikim žaljenjem. Dostojevski je grješnoj ženi rekao: »Bog te ljubi zbog tvojih grijeha«. To nije točno. Bog nas ljubi onakve kakvi jesmo, da nas učini onakvima kakve nas želi.
Gospodine, hvala ti! Da sam se bio zadovoljio željom za tobom, koja me nosila da te tražim ne znajući gdje bih te mogao naći, još uvijek bih bio na putovima, tjeskoban zbog moje neostvarene želje i zavaran mišlju da sam te pronašao. Uistinu sam te pronašao jer si mi ti na mojim grješnim stazama došao ususret: čovjek između ljudi, blagoslovljeno tijelo koje sam ja pomogao svući, bičevati; sveti obraz koji sam poput Jude poljubio svojim usnama; srce koje sam probo…
Nikada nijedna žeđ nije stvorila izvor, niti je učinila da iz pijeska poteče voda. Međutim, tvoja žeđ me je napojila, jer da ti nisi slijedio moje tragove, da se nisi zbog mene dao razapeti, ja bih te možda bio tražio ali te ne bih nikad pronašao. Hvala ti, Gospodine, što si dopustio da te pribiju na križ, da tako onome tko te razapinje omogućiš da te pronađe! Amen (P. MAZZOLARI, La più bella avventura, Brescia 1974, 218.223).