Na Veliki četvrtak, 6. travnja u zajedništvu sa svećenicima iz Župe sv. Terezije i središnjih biskupijskih ustanova, požeški biskup Antun Škvorčević predvodio je u požeškoj Katedrali Misu večere Gospodnje. Pozdravljajući na početku slavlja, kazao je da je ova euharistija spomen na ono zajedništvo iz Dvorane posljednje večere za koje je Isus rekao: „Željno sam želio s vama blagovati ovu Pashu“. Izrazio je uvjerenje da Isus tu želju večeras progovara i u našoj Katedrali, i da sudionici slavlja na nju odgovaraju svojim sabranim srcem koje osluškuje sve ono što je prisutnost njegove ljubavi „za nas“ ostvarila kad je Gospodin Isus ustanovio euharistijsko otajstvo. Posebni 
pak pozdrav uputio je nazočnoj djeci, osobito ovogodišnjim kandidatima za prvu svetu pričest i njihovim roditeljima, jer će euharistijsko otajstvo, koje je Gospodin Isus ustanovio na Posljednjoj večeri, postati sastavni dio njihova duhovnog života, njihova radost i snaga. Pozdravio je i dvanaestoricu muževa, predstavnike četiriju požeških župa, koji će uprizoriti Isusov čin poniznosti koja je išla na križu do kraja, do u smrt. Također je pozdravio i sve one koje su se ovom slavlju pridružili posredstvom Hrvatskoga katoličkog radija. Svima njima poželio je da Gospodin Isus osjeti svu toplinu, zahvalnost i odanost njihova srca te poklon njegovoj prisutnosti među nama u otajstvu Presvete euharistije koje večeras slavimo.
Zapodjenuvši u homiliji dijalog s nazočnom djecom o značenju Isusove posljednje večeri za nas, biskup Antun je najprije podsjetio na naše ljudsko iskustvo blagovanja. Kazao je kako mi pri blagovanju vodimo računa o nekim važnim činjenicama, pazeći da ne jedemo otrovnu, pokvarenu, ili na neki drugi način štetnu hranu, nego samo onu koja je dobra za zdravlje našega tijela. Upozorio je na pitanje hranjivosti nekog jela, što nadilazi njegovu fizičku stvarnost, a povezano je s moći koju ljudski organizam prima od hrane kad je pojedemo, po kojoj je on živa stvarnost. U blagovanju se susrećemo s nekim dimenzijama našeg života koje nismo u stanju dokraja dohvatiti. To nam pomaže pristupiti otajstvu euharistije koje večeras slavimo, ustvrdio je biskup. Objašnjavajući razliku između „otajstva“ i „tajne“, kazao je da je tajna nedostatak znanja o nekoj stvarnosti, podsjetivši djecu da je jedan od razloga zašto idu u školu upravo taj da stjecanjem znanja bude što manje tajni u njihovu životu. Otajstvo nas upućuje na dubinu stvarnosti koju nikada ne možemo do kraja dohvatiti našim ljudskim moćima, ali iskustvom 
smo u nju uronjeni i doživljavamo kao nešto što nije fikcija, nego uistinu postoji. Kao primjer otajstvene stvarnosti naveo je ljubav, stvarno prisutnu među nama kao svojevrsno bogatstvo i punina našeg postojanja, ali joj ne možemo doći do kraja, ne možemo je izvagati, ni metrom izmjeriti, niti kupiti u trgovini, jer je ona dimenzija našega duha, ustvrdio je biskup. Dodao je kako se čovjek ne miri s time da živi samo od nečega što je plitko, površno, svedeno na vidljivo i opipljivo, nego prije svega i nadasve od onoga što je prisutno u našem srcu, što je dubina našeg postojanja, otajstvo.
Produbljujući govor o otajstvenoj dimenziji ljudskog blagovanja, hrane, biskup je rekao kako ga uvijek ispunjava čuđenjem činjenica da je jedno jelo „hranjivo“ i ima moć nasititi nas, a da neka druga hrana nema tu sposobnost. „Hranjivost“ nekog jela je više od onoga što mi izvanjski doživljavamo ili u želudcu osjećamo kao sitost, ono nadilazi naše mogućnosti i sposobnosti. Kad pojedemo kruh, on fizički nestaje u našem želudcu, pretvarajući se u snagu koja je iz njega ušla u naše biće, i mi od nje živimo. To nam govori da u ljudskoj hrani ima nešto otajstveno, što nije naše, nego Božje, ustvrdio je biskup. Napomenuo je kako je zacijelo to razlog što mnogi ljudi poštuju kruh poput neke svetinje, pazeći da ništa od njega ne propadne ili bude bačeno.
Kazao je da nas na tu otajstvenu razinu blagovanja uvode i naviještena sveta čitanja. Spomenuo je da u ulomku prvog čitanja iz Knjige izlaska sveti pisac opisuje kako su Židovi prigodom svoga oslobođenja iz egipatskog ropstva blagovali jelo nazvano „pashalna večera“. Hebrejska riječ „pesah“ znači „prijelaz“ i njome se označuje događaj njihova prijelaza iz ropstva u slobodu, iz neke vrste smrti u život. Hrana koju su na toj večeri blagovali na svoj je način u sebe uključila Božju moć kojom su članovi njegova izabranog naroda postali slobodni. Stoga je svako blagovanje te večere iz naraštaja u naraštaj postalo obredni spomen na moćno Božje djelo oslobođenja iz ropstva, a oni po toj večeri postajali dionici slobode u koju ih je Bog uveo, ustvrdio je biskup. Istaknuo je da je Isus neposredno prije svoje smrti, slavio pashalnu večeru sa svojim učenicima, na kojoj je blagovanje kruha i pijenje vina pretvorio u blagovanje svoga tijela položenog za nas i krvi prolivene za nas, i da su se kršćani nakon njegova uskrsnuća od mrtvih počeli okupljati na obredno spomen slavlje te večere, kako nam svjedoči apostol Pavao u ulomku drugog čitanja iz Prve poslanice Korinćanima. Isus je, naime, na 
posljednjoj večeri utisnuo u kruh i vino svoj „za nas“, te kad mi u euharistijskom slavlju blagujemo kruh i pijemo vino nad kojim je opunomoćeni službenik proglasio Isusove riječi „ovo je tijelo moje za vas“ i „ovo je krv moja koja se prolijeva za vas“, postajemo dionici njegova predanja „za nas“ kojim je pobijedio smrt. Biskup je kazao kako je Isusov kruh u svetoj pričesti hrana života vječnoga, besmrtnosti, jer je u njem prisutna njegova moćna ljubav. Onaj, naime, koji je dao da kruh svojom hranjivošću ima moć održati naš zemaljski život, dao mu je u euharistiji moć da nas hrani za život vječni, kazao je biskup. Izrazio je uvjerenje da sudionici slavlja osjećaju koliko su sveta misa i sveta pričest velike stvarnosti, te se s pravom pitamo zašto neki ljudi koji za sebe tvrde da su vjernici ne dolaze na euharistijska slavlja, ili ako sudjeluju na njima zašto se ne pričešćuju? Zašto ne bismo u svetoj pričesti bili liječeni lijekom besmrtnosti i ishranjeni hranom za vječni život? Pozvao je nazočne da večeras Isusu zahvale za euharistijsku prisutnost njegove ljubavi među nama, a Gospodina Isusa je 
zamolio da im pomogne cijeniti je i poštivati. Nazočnoj pak djeci, napose pripravnicima za prvu pričest poručio je da se s njima raduje što će po prvoj svetoj pričesti postati ljudi Isusove blizine, dionici njegova „za nas“, koji će ih duboko međusobno povezati u zajedništvu sa svima onima, koji blaguju njegovo euharistijsko tijelo i očituju da su Isusova Crkva. Svim sudionicima slavlja poželio je da ih u svakom misnom slavlju zahvati moć Isusove ljubavi s križa te od nje istinski žive, nadvladavajući sve životne poteškoće.
Nakon homilije uslijedio je obred tijekom kojeg je biskup oprao noge dvanaestorici muževa iz četiri požeške župe na spomen Isusova čina s Posljednje večere kao poticaj na nastojanje oko odnosa ljubavi, poštovanja i služenja prema svakom čovjeku. Na svršetku misnog slavlja biskup je pozvao sudionike da ostanu koji trenutak u molitvenom bdijenju nakon što Presveti Oltarski Sakrament bude pohranjen u svetohranište kapele sv. Ivana Pavla II. u kripti Katedrale. Svim sudionicima slavlja, napose djeci, poželio je puno sabranosti i vjerničkog srca tijekom Svetog trodnevlja.
