Treća nedjelja kroz godinu (21.1.2024.)

NEDJELJA BOŽJE RIJEČI

LECTIO

Prvo čitanje: Jon 3, 1-5.10

1 Riječ Gospodnja dođe .Joni drugi put:
2 »Ustani«, reče mu, »idi u Ninivu, grad veliki, i propovijedaj u njemu
što ću ti reći.« 3 Jona ustade i i ode u Ninivu, kako mu Gospodin zapovijedi.
Niniva bijaše grad velik pred Bogom – tri dana hoda.
4 Jona prođe gradom dan hoda, propovijedajući: »Još četrdeset dana
i Niniva će biti razorena.«
5 Ninivljani povjerovaše Bogu; oglasiše post i obukoše se u kostrijet,
svi od najvećega do najmanjega.
10 Bog vidje što su činili: da se obratiše od svojega zlog puta. I sažali
se Bog zbog nesreće kojom bijaše zaprijetio, i ne učini.

Riječ Gospodnja

Liturgičar je odabrao čitanje iz knjige proroka Jone zato što prorokovo propovijedanje i odgovor Ninivljana na njegov navještaj anticipiraju motive prisutne u zahtjevu za obraćenjem koji prati Isusovu radosnu vijest. Na Jonino propovijedanje Ninivljani odgovaraju poslušnom vjerom, djelima obraćenja i korjenitom promjenom ponašanja, zahvaljujući čemu dobivaju oproštenje i nalaze put života. Evo dakle jednog vida »Jonina znaka«, o kojem će govoriti sâm Isus (usp. Mt 12, 38-40): podsjećanje na potrebu obraćenja.
Jonina knjižica na iznenađujući način iznosi ovaj važni motiv. Naime, to je zagonetni spis, pripovijetka u kojoj je sâm Jona taj koji se prvi treba obratiti. On mora napustiti svoju politiku bijega od Božje riječi koja nudi navještaj njegova milosrđa i prema neprijateljima Izraela, da se dubinski preporodi (usp. boravak u utrobi ribe) i shvati Božje planove, pa sve do toga da prihvati kako ima oproštenja i za Ninivu, koja je odgovorna za toliku patnju izraelskog naroda. Stvar postaje još neobičnijom ako se uzme u obzir da je prorok Jona, prikazan kao povijesna osoba, prorokovao isključivo u korist Izraela: »Jeroboam je utvrdio granice Izraela […] prema riječi Gospodina Boga Izraelova, koju je izgovorio njegov sluga prorok Jona sin Amitaja, iz Gat-Šefera, jer je Gospodin vidio veliku bijedu Izraela, u kojem više nije bilo ni roba ni slobodnoga« (2 Kr 14, 25s.).

Drugo čitanje: Prva poslanica Korinćanima 7, 29-31

29 Ovo hoću reći, braćo: Vrijeme je kratko! Odsada i koji imaju žene,
neka budu kao da ih nemaju; 30 i koji plaču, kao da ne plaču; i koji se
vesele, kao da se ne vesele; i koji kupuju, kao da ne posjeduju; 31 i koji
uživaju ovaj svijet, kao da ga ne uživaju, jer – prolazi obličje ovoga svijeta.

Riječ Gospodnja

Dvije načelne tvrdnje uokviruju naš ulomak dopuštajući da pojasnimo odnos što ga kršćanin treba imati prema svjetovnim stvarima: »Vrijeme je kratko« (r. 29), »Prolazi obličje ovoga svijeta« (r. 31).
Vrijeme je kratko. Drugdje Apostol također govori o »koncu svijeta« pred koji je kršćanin postavljen (usp. 1 Kor 10, 11). Govoreći da je vrijeme kratko, Pavao ne misli na vrijeme u kronološkom smislu, vrijeme kao nezaustavljivo protjecanje trenutaka, već iznad svega na prigodni trenutak, kairós, odnosno prigodu prepunu novih mogućnosti. Više nego stav odstojanja, ravnodušnosti prema stvarima, on na taj način želi naglasiti da je vrijeme »ispunjeno« Kristovom prisutnošću, da je svaki trenutak učenikova života odlučujući.
Prolazi obličje ovoga svijeta. I ovo drugo načelo treba čitati u skladu s onim prethodnim. Što je obličje ovoga svijeta koje prolazi? Grčki izraz koji se ovdje koristi je »shema«, tj. oblik lišen slobode, upravo »shematski«. Točnije rečeno, to je svijet označen grijehom i smrću. Nema dakle nikakve sumnje u dobrotu svijeta stvorenog od Boga, već se samo daje sud o tom »obličju« koje je određeno za propast (usp. Rim 8, 18-22).
Pavao ne govori kao apokaliptički propovjednik koji naviještanjem bliskog kraja svih stvari želi unijeti strah. Naprotiv, njegovo naviještanje želi biti poruka nade i utjehe: svijet, kako se prikazuje našim očima, sa svojom podvrgnutošću grijehu i smrti već je označen blizinom Božjeg svijeta. Od kršćanina se traži da budno proživljava svaku stvarnost ove zemlje u perspektivi »kao da ne«, ponovljenoj čak pet puta. S jedne strane učenik Kristov mora znati zauzeti pravu udaljenost od stvarnosti u koje je uronjen – to pomalo podsjeća na stoička stajališta – s druge pak strane mora živjeti svaku stvarnost i životno stanje sudjelujući u tome u skladu s Kristovim gospodstvom nad njim (usp. 1 Kor 7, 17-24).

Evanđelje: Marko 1, 14-20

14 Pošto Ivan bijaše predan, otiđe Isus u Galileju. Propovijedao je evanđelje Božje: 15 »Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju!«
16 I prolazeći uz Galilejsko more, ugleda Šimuna i Andriju, brata Šimunova, gdje ribare na moru ; bijahu ribari. 17 I reče im Isus: »Hajdete za mnom i učinit ću vas ribarima ljudi!« 18 Oni odmah ostaviše mreže i pođoše za njim.
19 Pošavši malo naprijed, ugleda Jakova Zebedejeva i njegova brata Ivana:
u lađi su krpali mreže. 20 Odmah pozva i njih. Oni ostave oca Zebedeja u lađi s nadničarima i otiđu za njim.

Riječ Gospodnja

Prvi sažetak drugog evanđelja daje prostorno-vremenske okvire početaka Isusova poslanja i sintetizira njegov sadržaj. No da znamo cijeniti što nam Marko kaže o Isusovom propovijedanju, dobro se podsjetiti da – do ovog mjesta u njegovom spisu – čitatelj o Isusu zna samo dvije temeljne stvari: na krštenju u Jordanu Bog ga je proglasio svojim ljubljenim Sinom, i u kušnji nakon toga Isus je ostao vjeran vlastitom identitetu Sina. U takvom iskustvu sinovstva leži pravi temelj radosne vijesti koju Isusu pronosi ulicama Galileje: »Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje!» (r. 15).
Ako se prije narod trebao uputiti u pustinju da bi čuo Ivana Krstitelja i pokrstio se (usp. Mk 1, 5), sada, naprotiv, sâm Isus dolazi tamo gdje ljudi žive, pokazujući i na taj način dolazak Boga usred čovječanstva. To pak da je započeo u Galileji nije bilo zato što je to njegov zavičaj, već stoga što je stanovništvo Galileje raznoliko te ona stoga predstavlja most između Izraela i drugih naroda. Na taj se način nazire sveopći obzor na koji se Božje gospodstvo želi protegnuti, ono »kraljevstvo Božje« koje za Isusa nije teokracija, niti novi moral ili gorljivija religioznost, već dolaženje Boga ususret čovječanstvu. Ono što traži od vlastitih slušatelja nije dakle toliko obdržavanje niza normi, već iznad svega vjerovanje i obraćenje. Vjerovati znači imati sigurnost da je dolazak Božji uistinu »evanđelje«, tj. vijest koja donosi radost. Taj se pak pristanak događa novim oblikovanjem postojanja i djelovanja, na što ukazuje drugi glagol: obratiti se. On označuje mijenjanje ne samo načina djelovanja, nego i mišljenja i željenja (metanoêin = »promijeniti um«). Aramejski glagol iza toga šûbh je još konkretniji jer označuje promjenu smjera hoda ili još bolje »povratak«.
Slijedi dvostruki izvještaj o pozivu prvih učenika (rr. 16-20), dva para braće: Šimuna i Andrije, Jakov i Ivana. Kraljevstvo koje Isusu navješćuje ide sve do sazivanja Božjeg naroda u vrijeme spasenja. Jasno se pokazuje iz ovih stiliziranih izvještaja o pozivu da se od učenika traži jedino spremna poslušnost a ne neko osobito ljudsko svojstvo. Cijeli njihov kasniji put bit će hod za Isusom, otkrivajući im što je od njih učinio bez njihove zasluge, zahtijevajući pak njihovu raspoloživost koja se iznad svega očituje u odmaku od onoga što posjeduju i što su bili do ovog trenutka (rr.18.20)!

MEDITACIJA

Evanđelje je dobra vijest da nas Otac ludo voli. Što nam je onda činiti? Bog od nas ne traži velike stvari, već da jednostavno promijenimo život, da se vratimo k njemu. Obratiti se ne znači samo prestati činiti zlo – kako je Jona tražio od stanovnika Ninive – već znači prepoznati da nam je Boga blizu u našim poteškoćama i da nas ljubi i kad stvari ne idu onako kako bismo mi željeli.
Da bismo se obratili potrebno je naše vrijeme znati cijeniti kao od Boga darovani kairós, »pogodno vrijeme« koje nam se sada daje. Sve je privremeno, ali ne i duboki smisao stvarnosti na koji nam vjera ukazuje. Usvojiti veliku mogućnost da postanemo djeca Božja znači znati iskoristiti povoljnu prigodu, znači vjerovati evanđelju Kraljevstva, izbjegavajući zaustavljanje zbog nekorisnih, prolaznih stvari, i ne podliježući svjetovnim »shemama« koje nas zarobljuju.
Isus i danas otajstveno dolazi tražiti nas ondje gdje je naš obzor života kao onaj prvih učenika, koji su zatvoreni u bacanje i krpanje svojih mreža. Poput prva četiri učenika moramo se dakle obratiti k njemu, prepoznavajući njegov hod u našem životu i neprekidni poziv koji nam upućuje da ga slijedimo.
Postati njegovi učenici znači svaki dan obnavljati naše opredjeljenje za njega, tražeći u našoj povijesti onaj njegov glas kojim nas je već oduvijek zvao. Tada se ulazi u povijest slavnog obećanja »učinit ću vas ribarima ljudi«, koje se jamačno ne iscrpljuje u vršenju crkvene službe, već se podudara s iskustvom svakoga pravog kršćanina. Evo dakle prekomjerne radosti mesijanskog ulova, koja je u vađenju čovječanstva iz smrtonosnih voda zla da se postavi na sigurno u život Kraljevstva. Nesumnjivo nitko od nas ne može »spasiti« drugog čovjeka, no svi možemo surađivati s Isusom u bacanju mreže evanđelja da se raspoložive osobe u nju uhvate i preporode na novi život.

MOLITVA

Gospodine Isuse, ti me pozivaš na obraćenje, da iskoristim pogodno vrijeme koje mi je dano. Ne tražiš da bježim od vlastitih odgovornosti u sadašnjosti, nego da ono što odaberem upravim na ono što je korisno za moj duhovni život, i što me sjedinjuje s tobom, Gospodine, bez smetnji.
Želim s tvojom pomoću zadržati moje srce nepodijeljenim, posvećenim tebi u životnom stanju u koje si me ti pozvao. Želim ti ugoditi jer shvaćam da je to jedina stvar s kojom se uistinu vrijedi baviti, odlučan da svim silama težim za tobom, Bože moj, jedini moj cilju. »Radosna vijest« tvog dolaska u naše čovještvo neka duboko razveseli moje srce, i nek mi dade živjeti obraćenje ne kao uzaludni napor, nego kao pustolovinu ponovnog osvajanja moje prave slobode na koju si me pozvao.
Gospodine, želim postati uistinu slobodan da mogu prihvatiti tvoj poziv i odgovoriti spremno i velikodušno poput tvojih prvih učenika. Lijepo je moći te čuti, slijediti i služiti. Neka tvoja milost dovrši dobro djelo koji si započeo u meni!

KONTEMPLACIJA

Odložio sam sve strasti otkad sam pošao s Kristom, i više me ništa ne privlači od onoga što je ugodno drugima i što drugi traže: ne bogatstvo, koje te diže u visine i koje te obara; ne užitci trbuha ili pijanstvo, majka osornosti; ne mekušasta i mirisna odjeća, ne sjaj i dražest zlatnika, ne zavodljiva slava niti pljesak ljudi i pozornice, koje smo odavno ostavili onima koji ih vole. Ne sve ono što potječe od grješnog kušanja koje nas je upropastilo. Naprotiv, prepoznajem veliko gađenje nad onima koje se daju nadvladati tim stvarima i dopuštaju da plemenitost njihove duše bude opustošena takvim sitnicama; svi se oni prepuštaju prolaznim stvarnostima kao da su stalne i trajne stvarnosti (GRGUR NAZIJANSKI, In lode di san Cipriano, 3).

AKCIJA

Često ponavljaj i danas živi Riječ: »Obratite se i vjerujte evanđelju!« (Mk 1, 15b.

ZA DUHOVNO ČITANJE

Biti kršćanin znači biti pozoran na kairós, na onaj »posebni trenutak« Božjeg očitovanja u našem ovdje i sada. Ovdje je u igri istinski proročka dimenzija svakoga kršćanskog života, u pozornosti […] na sva znakove prisutnosti Kraljevstva u našoj povijesti. Prihvatiti kraljevstvo Božje uključuje jedno ponašanje: »Obratite se«, hitna je zapovijed, »vrijeme je kratko« (1 Kor 7, 29), koja prati dar Kraljevstva i rađa novim stavom prema Bogu i prema braći. Jona prima poslanje pozvati na obraćenje Ninivu, glavni grad Izraelu neprijateljskog carstva. Prorok, židovski domoljub, odbija izvršiti taj nalog, no na kraju prihvaća Gospodinovu volju za praštanjem, koja ne poznaje rasne ili religiozne granice.
Kraljevstvo je milost, no za nas je i zadatak. Prvi učenici su slušali »radosnu vijest« i pozvani su pridružiti se Isusovu poslanju (Mk 1, 16-20). Evanđelje je duboko označilo njihov život. Tako bi trebalo označiti i naš život. (G. GUTIÉRREZ, Condividere la Parola, Brescia, 1996, str. 170s.).