JUBILEJSKI 25. KRIŽNI PUT MLADIH POŽEŠKE BISKUPIJE

Ovogodišnji jubilejski 25. Križni put mladih Požeške biskupije, organiziran u subotu, 8. ožujka 2024. odvijao se od župe Velika do požeške Katedrale. Budući da je papa Franjo proglasio ovu godinu u pripravi za jubilej 2025. Godinom molitve, geslo Križnog puta preuzeto je iz Korizmene poruke biskupa Antuna Škvorčevića „U svako doba molite“. Urešeni bedževima s navedenim geslom i opremljeni molitvenim knjižicama 1600 mladih molitveno je prolazilo kroz mjesta u nekoliko župa požeškoga kraja da bi svečano unijeli veliki biskupijski križ mladih u Katedralu i pred njim sudjelovali na euharistijskom slavlju koje je predvodio biskup Antun s tridesetak svećenika koji su bili u pratnji mladih. Pozdravljajući nazočne svećenike i mlade sudionike Križnog puta, biskup je rekao kako je znakovito da su se večeras okupili u Katedrali oni koji su budućnost naše domovine i Crkve, te daju sasvim posebnu snagu zajedništvu požeške mjesne Crkve koje se ovdje ostvaruje. Napomenuvši da su nakon naporna pješačenja od Velike do Požege mladi donijeli u Katedralu svoje izmoreno tijelo, naglasio je kako je od toga mnogo važnije ono što su donijeli u svojim srcima – duhovnu snagu koja se po našoj dragovoljnoj žrtvi ostvaruje u nama kao stvarnost koja nije samo naša, nego prvenstveno Božja. Kazao je da se raduje iskustvu njihova duhovnog rasta, budnosti i blizine s Bogom koje su pritom doživjeli. Pozvao ih je da u zahvalnosti Isusu Kristu otvore svoje srce onoj ljepoti njegova Duha, koju nam je objavio i darovao u svojoj žrtvi ljubavi na križu a slavimo je u svetoj misi. Ljepota žrtve i požrtvovnosti spasit će svijet, ustvrdio je biskup. Pozvao ih je također da zamole Isusa Krista neka ih zahvati snagom svoga Duha te nikad ne smalakšu, nego budu jači od svih životnih poteškoća.

U homiliji biskup Antun je ispripovjedio mladima kako je nekoliko sati prije ovog slavlja putovao u Pleternicu da u sportskoj dvorani tamošnje Osnovne škole sudjeluje na završetku malonogometnog natjecanja djece nižih razreda osnovne škole, čiji je prihod bio namijenjen za liječenje bolesnog Tomislava Boškovića. Putem je uz cestu ugledao dva stabla u punom cvatu, pitajući se otkud drvetu moć da od nekud iznese na vidjelo takvu ljepotu. Kazao je da su mu u tom prizoru bili pred očima sudionici Križnog puta mladih. Jer kao što su stabla procvala po zakonitostima prirode, tako su oni na ovom križnom putu po zakonitostima žrtve ljubavi procvali iznutra na razini duha, postali dionici određene životne punine. Izrazio je radost što su se sudjelovanjem na ovom napornom Križnom putu opredijelili za ono što se događa po žrtvi ljubavi.

Kazao je da o tom govori prorok Hošea u prvom današnjem čitanju, uvjeravajući svoje sunarodnjake kako Bogu nisu potrebne ni mile životinjske žrtve koje su se prinosile u Hramu, nego njihova žrtva i ljubav. Naglasio je kako se u spremnosti ugraditi vlastitu žrtvu u zajedništvo s drugima rađa istinska ljepota i životna snaga. Izrazio je uvjerenje da su mladi na ovom križnom putu iznutra procvali takvom ljubavlju za Boga i bližnjega, postali dionici iskustva određene životne punine. Tumačeći evanđeoski ulomak u kojem Isus pripovijeda o dvojici ljudi koji su došli u Hram pomoliti se, od kojih je jedan bio farizej a drugi carinik, biskup je kazao da je farizej bio čovjek koji je nastojao u potpunosti izvršiti sve što Mojsijev zakon traži od njega, i zbog toga se pred Bogom hvali svojom pravednošću. Carinik pak, omražen u očima svojih sunarodnjaka jer je skupljao porez za okupatorsku rimsku vlast i pritom sebi uzimao dio koji mu nije pripadao, svjestan nutarnje izgubljenosti u svojoj savjesti iskreno priznaje Bogu svoju grješnost i skrušeno se kaje. Dok se farizejeva molitva pretvorila u samohvalu i bahato uzdizanje iznad drugih, zatvorivši se takvim stavom potpuno za Boga, carinik u svojoj molitvi očituje svijest vlastite grješnosti i oslonjenosti na Božju milost i milosrđe, čime je posvjedočio da je njegovo raskajano i ponizno srce potpuno otvoreno za Boga, zbog čega je zavrijedio Isusovu pohvalu. Na primjeru spomenute dvojice molitelja, biskup je ustvrdio da Bogu ne stvaraju poteškoće oni ljudi koji imaju životnih problema, koji su slabi i grješni, ali koji mu u molitvi iskreno priznaju svoje stanje. Kazao je da molitva nije brbljarija koju iznosimo Bogu, a još manje prijetvorni govor, nego otvaranje Bogu svoga ranjenog života da on bude prvi i najvažniji u njihovim srcima i savjestima. Pozvao je mlade da se na ovom slavlju ispituju kome daju prednost u svom životu, odnosno je li Bog ili netko drugi najvažniji i prvi u njihovu srcu, pameti i u njihovim djelima. Potaknuo ih je da se usude posvema otvoriti Bogu kao prvome i najvažnijem u svom životu, kako bi on mogao po njima ostvarivati u našoj Hrvatskoj više od svih onih koji se iz dana u dan međusobno svađaju na javnoj sceni, jedni druge optužuju i jedni o drugima ružno govore, da Bog po mladima ostvari drugačiji i bolji svijet. Napomenuvši kako Isus na svršetku naviještenog evanđeoskog ulomka kaže da „svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen, a koji se ponizuje, bit će uzvišen“, biskup je ustvrdio kako je onaj, koji je pun sebe, svoje sebičnosti i bahatosti, samoga sebe stavio na Božje mjesto, te na taj način onemogućio da išta Božjega, uđe u njegovo srce. Naprotiv, onaj koji je Boga stavio na prvo mjesto ima šanse da se rascvjeta poput stabla u proljeće. Podsjetio je mlade da je Gospodin Isus uvijek stavljao Oca na prvo mjesto a sebe na zadnje i iz poslušnosti Ocu prihvatio žrtvu križa, i omogućio da kroz njegovo poniženje, muku i smrt progovori veliko Božje milosrđe i ljubav, koja jedina može ispuniti čovjeka konačnim smislom i vječnim životom za koji je stvoren. Poručio je sudionicima Križnog puta neka ne dopuste da u njihovu životu vlada sebičnost, nego poniznost, plemenitost, dobrota i ljubav, jer se po tim duhovnim neizmjernim vrijednostima događa najsnažnije oblikovanje njihova mladenačkog bića. Još im je poručio da su oni nositelji hrvatske istinske budućnosti po svom opredjeljenju da žive evanđeoske vrijednosti po služenju Isusove Crkve. Izrazio je radost što su danas među njima i bogoslovi i kolegijaši, koji su krenuli putem svećeništva, jer je u njima počela cvasti ljepota Božjeg poziva da se opredijele za duhovno zvanje. Potaknuo ih je neka mole za njih, da ne posustanu na tom putu, nego budu ljudi koji će živjeti po Isusovu modelu i drugima pomagati da i oni pronađu smisao u takvom opredjeljenju. Zahvalio im je što računaju s Bogom, što poštuju jedni druge, što se zauzimaju za evanđeoske vrijednosti u svojim obiteljima, župama, školama i u javnom životu, te na taj način doprinose da život u našoj Hrvatskoj bude lijep po onome što Bog u njima i po njima ostvaruje. Sve ih je povjerio Isusovoj Majci i sv. Tereziji Avilskoj, zaštitnici Katedrale da ih prate svojim zagovorom i pomognu im da se nikad ne udalje od Boga i ne izgube na svom duhovnom putu, nego mu i uz najveću žrtvu uvijek ostanu vjerni.

Na svršetku misnog slavlja biskup je mladima zahvalio što su sudjelovanjem na ovom Križnom putu posvjedočili kako oni u našoj Hrvatskoj pripadaju Isusu Kristu u njegovoj Crkvi. Zajedno s njima izmolio je molitvu za Požešku biskupiju. Potom je mladić Jakov u ime sudionika Križnog puta zahvalio biskupu Antunu na očinskoj podršci, riječima ohrabrenja, pastirskoj brizi i blizini, naglasivši kako su mladi ponosni što pripadaju Isusu u njegovoj Crkvi u svoj Požeškoj biskupiji. Biskup Antun je zahvalio povjereniku za pastoral mladih Marijanu Paveliću i njegovim suradnicima u Katehetskom uredu i Povjerenstvu za pastoral mladih, koji su organizirali ovaj Križni put, izrazivši uvjerenje da su se mladi njegovim služenjem osjećali dobro i sigurno na putu. Na to su mladi odgovorili svojim pljeskom zahvalnosti povjereniku Marijanu, kao i svećenicima i vjeroučiteljima koji su ih na putu pratili. Poručio je mladima da su oni kao Božji sinovi i kćeri nositelji svega onoga što je Isusovo i Božje u budućnosti naše zemlje, te ih je pozvao da nikome ne dopuste da im s nekih drugih polazišta tumače tko su oni. Još im je rekao da je Bog nas toliko poštivao da je dao svoga Sina da umre za nas na križu, da njegov božanski „za nas“ bude jači od svega onoga što je protivno životu, osobno i zajednički, potaknuvši ih da vjeruju Bogu, Isusu Kristu i da se ne boje. Na sve njih, na njihove obitelji, na njihove škole i na sve što nose u svojim srcima, na plemenite želje i namjere, a napose na one između njih koji osjećaju da ih Bog zove u duhovno svećeničko ili redovničko zvanje te na nazočne krizmanike, zazvao je Božji blagoslov.