GODIŠNJICA SMRTI KARDINALA KUHARIĆA U POŽEGI

Prigodom godišnjice smrti sluge Božjega kardinala Franje Kuharića, zagrebačkog nadbiskupa i počasnog građanina Grada Požege, biskup Antun Škvorčević predvodio je 11. ožujka 2024. u požeškoj Katedrali misu zadušnicu. Pozdravljajući nazočne svećenike i vjernike, kazao je da nas je večeras okupio blažene uspomene kardinal Franjo Kuharić, koji je preminuo na današnji dan prije dvadeset i dvije godine. Izrazio je uvjerenje da se on, dok mu iskazujemo poštovanje i zahvalnost ovom svetom misom, raduje s nama novoimenovanom požeškom biskupu Ivi Martinoviću, te je sudionicima slavlja čestitao na novom pastiru. Nazočnim pak sestrama redovnicama, koje su toga dana imale svoju korizmenu duhovnu obnovu zahvalio je što kakvoćom svoje duhovnosti pridonose duhovnosti požeške mjesne Crkve. Pozdravio je pripadnike povijesnih postrojbi grada Požege odjevene u njihove prepoznatljive odore, zahvalivši im što time u prigodi Dana Grada svjedoče svoj odnos prema građanskoj tradiciji koja ima svoju ljepotu. Kazao je da u ovo misno slavlje želi uključiti Požešku biskupiju i novog biskupa, sestre redovnice, i grad Požegu, njegovo vodstvo i sve građane.

U homiliji biskup je upitao sudionike slavlja jesu li se iznenadili riječima proroka Izaija u naviještenom prvom čitanju, a još više riječima Gospodina Isusa u evanđelju, i jesu li im one doprle do srce. Istaknuo je kako je od silne važnosti, da u vremenima kao što su naša s puno raznih i počesto praznih riječi koje pokatkad pomućuju i pamet i srce, tragamo za bistrinom i jasnoćom Božje riječi. Razlažući Izaijin nastup kazao je da za razliku uobičajenog govora o stvaranju svijeta koje smještamo u prošlost i otud razmišljamo o sadašnjosti, prorok tumači sadašnjost polazeći od budućnosti, od „novog neba i nove zemlje“. Taj postupak ima osobito značenje za Židove nakon babilonskog sužanjstva, prošlosti na kojoj se ne može graditi. Budućnost je kreativna, prošlost je konzervativna. Ovdje budućnost nije stvarnost koja nastaje iz našeg poimanja vremena, iz onoga što se ostvarilo u prošlosti, što dograđujemo u sadašnjosti i što nas vodi prema sutrašnjici. Radi se o punini Božjeg postojanja, o Božjem kraljevstvu, koje dolazi k nama u našu sadašnjost te je Isusovom mukom, smrću i uskrsnućem već prisutno među nama i ima se ostvariti na svemu stvorenju u punini na koncu vremena. Iz punine Božjeg života u Isusu Kristu progovorila nam je najkreativnija snaga – Božja ljubav koja preobražava sve stvoreno u konačnu Božju vječnost, koju iz vjere i s vjerom iščekujemo. Biskup je pozvao sudionike slavlja da prihvate izazov naviještene Božje riječi te svoju sadašnjost tumače Božjom budućnošću i ne budu zarobljenici trenutačnih stanja koja stvaraju ljudi sebičnih namjera i postupaka. Povezujući to s kardinalom Kuharićem, biskup Antun je rekao da se on usudio ponizno nastupati s polazišta Božje riječi, te odlučno zastupati i uvjerljivo drugima naviještati ono što je Božja istina o nama. Kazao je da mu na ovom misnom slavlju želi zahvaliti za sve ono što je učinio s polazišta vjere, vjernosti Bogu, Crkvi i svome narodu, da Božja budućnost što više zahvati našu sadašnjost i svi mi u Isusu Kristu postanemo kreativna bića.

Biskup je istaknuo kako nam o tom progovara na svoj način i naviješteno evanđelje o kraljevskom službeniku iz Kafarnauma, koji moli Isusa da iz Kane Galilejske siđe u njegov grad i ozdravi njegova teško bolesnog sina koji je bio na umoru. Najprije je biskup pojasnio da čuda koja je Isus učinio sv. Ivan naziva znamenjima. Ono što je Isus činio bilo je znamenje, znak one budućnosti koju on ostvaruje snagom Božje ljubavi, i u kojoj će ljudi biti izliječeni od ranjenosti zlom, negativnošću, prolaznošću, bolešću i smrću, ustvrdio je biskup. Biskup je podsjetio na činjenicu da spomenuti otac nekoliko puta moli Isusa neka siđe k njemu i ozdravi mu sina, naglasivši da to silaženje nije tek puko gibanje s više zemljopisne točke, iz Kane Galilejske, na nižu u grad Kafarnaum, nego da se u tom silaženju krije prizvuk konkretne vjerničke molbe da Gospodin Isus, utjelovljeni Sin Božji, siđe u prolaznost, bolest i smrtnost njegova sina, jer on je može preobraziti u Božju pobjedničku budućnost, da ona postane njegova sudbina. Značajno je, ustvrdio je biskup, da Isus ne ulazi u kuću spomenutog bolesnika, nego ga ozdravlja iz daleka da posvjedoči koliko je moćna, ljekovita i oživljavajuća njegova riječ, kojoj je povjerovao kraljevski službenik.

Biskup je pozvao sudionike slavlja da ove korizme preispitaju kako u njihovu životu stoji s vjerom, i je li Gospodin Isus zadovoljan s našom vjerom ili bi nas morao prekoriti zbog malovjernosti. Kazao je da je kardinal Franjo Kuharić bio sav u svijetu Božje riječi, sâm je o njoj razmišljao, usvajao je, od nje živio a onda ju drugima naviještao, uvjeren da je to pravi put kojim se ulazi u Božji svijet i postaje dionikom dobara novog neba i nove zemlje, koje je Bog počeo ostvarivati u Sinu svome Isusu Kristu. Zahvalio je kardinalu Kuhariću što nije bio čovjek tek neke ljudske riječi, motivirane političkim ili nekim drugim ovozemaljskim razlozima, nego vjernik kojemu je Božja riječ bila svjetlo na životnoj stazi i draga zadaća koju je svojim pastirskim djelovanjem revno naviještao. Bio je prepoznatljiv biskup upravo kao njezin navjestitelj, koga su rado slušala mnoštva ljudi. Imenovanje novog požeškog biskupa potiče nas da dopustimo kardinalu Franji da nam on sam progovori kako u navedenom svjetlu poima biskupsku službu.

Biskup Antun je zatim pročitao ulomke iz propovijedi koju je kardinal Franjo Kuharić održao u Požegi, 27. rujna 1997. na slavlju uspostave Požeške biskupije i ređenja prvog biskupa. Kardinal je između ostalog kazao da vjeru Katoličke Crkve o biskupima »ispovijeda Drugi vatikanski sabor u Konstituciji o Crkvi – Svjetlo naroda – kad kaže: „U biskupima, dakle, kojima pomažu svećenici, nalazi se posred vjernika Isus Krist, Vrhovni svećenik. Ne prestaje biti prisutan u zajednici svojih biskupa, nego u prvom redu po njihovoj odličnoj službi propovijeda svim narodima riječ Božju i vjernicima neprestano dijeli sakramente vjere, po njihovoj očinskoj službi pridružuje svome Tijelu nove Udove nadnaravnim preporodom« (LG 21 ). »Zato Isus reče apostolima: „Tko vas sluša, mene sluša. Tko vas prezire, mene prezire…“ (Lk 10,16). Tako, dakle, u biskupima živi trajno kroz cijelu povijest Crkve i živjet će do svršetka svijeta ono isto poslanje, zadaća i služba, koje je Isus Krist povjerio svojim apostolima. To je poslanje bitni element otajstva Crkve. Kroz vidljivost apostolske službe nevidljivi ali prisutni uskrsnuli Krist svoju Crkvu poučava, upravlja, sabire jedinstvo istine i zajedništvo ljubavi. Gospodin nam danas reče u svom evanđelju, ovdje u Požegi, u ovaj povijesni svečani dan: „Ostanite u mojoj ljubavi. Budete li čuvali moje zapovijedi, ostat ćete u mojoj ljubavi. Ovo vam zapovijedam: da ljubite jedni druge!« (Iv 15,10.17). Biskup je svjedok, baštinik svjedočanstva apostola, očevidaca najvećeg, najsvjetlijeg i najsvetijeg događaja cijele ljudske povijesti. Taj je događaj Isus Krist, božanska Osoba vječne Riječi koja je za nas ljude čovjekom postala, rodivši se od Djevice i Majke Marije (usp. Iv 1,14). Biskup je baštinik i svjedok istog svjedočanstva o Isusu Kristu, raspetom i uskrslom, o kojem piše apostol Ivan, koji je očevidac svega što je Isus govorio i činio. Ivan je bio i pod križem Isusovim uz njegovu Majku Mariju. On počinje svoju prvu poslanicu Crkvi: „Što bijaše od početka, što smo čuli, što smo vidjeli očima svojim, što razmotrismo i ruke naše opipaše o Riječi, Životu…navješćujemo vama da i vi imate zajedništvo s nama. A naše je zajedništvo s Ocem i sa Sinom njegovim Isusom Kristom. (l Iv l , 1.3). U to svjedočanstvo biskup sabire zajednicu vjernika – Crkvu – da Crkva u cjelini, i svaki njezin član, bude svjedok da se je dogodio dolazak Božji k ljudima u našem tijelu da bude Spasitelj čovjeka, osloboditelj čovjeka od grijeha i smrti; da izvede ljude iz tame zabluda u svjetlost istine; da bude ljubav u ljudskom srcu i među ljudima. Konačno, Isus je došao u svijet i Povijest da ljude dovede u puninu vječnoga života, u ljubavi, radosti i svjetlosti Presvetog Trojstva! „Nema, uistinu, pod nebom drugoga imena dana ljudima po kojemu se možemo spasiti“ (Dj 4, 12).« – rekao je kardinal Kuharić i nastavio: «To je vjera naša. Tu vjeru naviješta biskup. Ta je vjera ljubav kojom biskup upravlja Crkvom. Ta vjera je njegov život! Biskupu je mjerilo i svjetlo savjesti Isus Krist. Isus Krist je savjest Crkve. Tim svjetlom obasjana savjest biskupa ostaje slobodna pred svim lažnim svjetlima; ostaje nepopustljiva pred svim blještavim ponudama; ostaje vjerna pred svim crnim prijetnjama. Na biskupovu je savjest položeno spasenje mnoge braće. Stoga njegova savjest ne smije biti nikada bez Božjeg kompasa. Tu je sigurnost moguće imati samo u čvrstom zajedništvu s Učiteljstvom Crkve. Biskupi u jedinstvu s papom kao Petrovim nasljednikom; svećenici u jedinstvu s biskupom kao apostolskim nasljednikom; vjernici u jedinstvu sa svojim svećenicima kao apostolskim suradnicima. Samo tako, poslušnošću vjere, Crkva može živjeti svoje zajedništvo mira i ljubavi. U takvo smireno i srdačno zajedništvo Crkvu sabire Duh Sveti oko Isusa Krista koji je Glava Otajstvenog Tijela. To je Kristova vizija Crkve. Ona ima svoj izvor u Božjem Srcu. Za Crkvu je Isus molio: „Da svi budu jedno“ (Iv 17,21). Da bi se i u ovoj Zlatnoj dolini, u cijeloj Požeškoj biskupiji, zaista izgrađivala živa Crkva u miru i radosti toga jedinstva, svaki svećenik, svaki redovnik i redovnica, svaki vjernik – mladi i odrasli – neka prione uza svoga biskupa odanošću, povjerenjem i ljubavlju. I on će voditi svoju mjesnu Crkvu radosno, „a ne uzdišući jer vama ne bi to koristilo“ (Heb 13,7)« – istaknuo je kardinal Kuharić u spomenutoj homiliji. Biskup Antun je zaključio svoju homiliju riječima: »Slugo Božji, kardinale Franjo, moli za našu mjesnu Crkvu, Požešku biskupiju i za njezina novog pastira Ivu, da tako bude kako si nam protumačio u onom svečanom trenutku.«

Pri svršetku svete pričesti sudionici slavlja predvođeni biskupom Antunom izmolili su Molitvu za Požešku biskupiju. Na svršetku svete mise biskup je u ime kardinala Franje Kuharića zahvalio sudionicima slavlja što su ga se večeras molitveno spomenuli. Također im je zahvalio što su se molitveno spomenuli i novoimenovanog požeškog biskupa Ive Martinovića. Osobitu pak zahvalnost izrekao je sestrama redovnicama za sve ono što su toga dana nastojale probuditi u svom srcu kao istinsku duhovnost i Isusovu snagu. Fra Robertu Perišiću, povjereniku za osobe posvećenog života zahvalio je za njegov doprinos organizaciji duhovne obnove a fra Stjepanu Hrkaču, voditelju duhovne obnove za riječ koju je uputio sestrama. Nazočnim pak svećenicima zahvalio je što potiču vjernike da budu što življe zajedništvo molitve, napose u ovoj godinu koju je papa Franjo proglasio Godinom molitve, podsjetivši da je molitva srž našega duhovnog bića. Svim sudionicima slavlja čestitao je Dan Grada i na sve zazvao je Božji blagoslov.