LECTIO
1. čitanje: Djela apostolska 1, 15-17.20-26
¹⁵ U one dane ustade Petar među braćom – a bijaše sakupljenog naroda oko sto i dvadeset duša – i reče: ¹⁶ »Braćo! Trebalo je da se ispuni Pismo što ga na usta Davidova proreče Duh Sveti o Judi koji bijaše vođa onih što uhvatiše Isusa. ¹⁷ A Juda se ubrajao među nas i imao udio u ovoj službi. ²⁰ Pisano je doista u Knjizi psalama: Njegovu službu nek’ dobije drugi!
²¹ Jedan dakle od ovih što bijahu s nama za sve vrijeme što je među nama živio Gospodin Isus – ²² počevši od krštenja Ivanova pa sve do dana kad bî uzet
od nas – treba da bude svjedokom njegova uskrsnuća«
²³ I postaviše dvojicu: Josipa koji se zvao Barsaba a prozvao se Just, i Matiju. ²⁴ A onda se pomoliše: »Ti, Gospodine, poznavaoče svih srdaca, pokaži koga si od ove dvojice izabrao ²⁵ da primi mjesto ove apostolske službe kojoj se iznevjeri Juda da ode na svoje mjesto.« ²⁶ Onda baciše kocke i kocka pade na Matiju; tako bî pribrojen jedanaestorici apostola.
Riječ Gospodnja.
“U one dane” se odnosi na vrijeme iza Isusova uzašašća a prije silaska Duha Svetoga, vrijeme molitve Jedanaestorice s Isusovom Majkom i drugim sljedbenicima. “Ustade Petar među braćom” – jer ga je Isus iza uskrsnuća rehabilitirao te mu ponovno povjerio da bude pročelnik apostolskog zbora. U “braći” su uključene i “sestre”. U grčkom su braća adelfoi a sestre adelfai. Samo jedno slovo razlike. Ovo je prvi Petrov govor od njih 8 u Djelima apostolskim. U njemu je povezana tradicija o Judinoj smrti (usp. Mt 27, 3-10) s tradicijom o izboru dvanaestog apostola nakon otpada Jude. Ove braće i sestara bilo je 120 osoba. Ovo je aluzija na starozavjetni narod Božji organiziran u dvanaest plemena pod vodstvom patrijarha. U ono doba židovski sinedrij ili parlament u Jeruzalemu sastojao se od 120 članova. Ovim Luka hoće reći da Isusovi učenici imaju svoj “sinedrij”, upravu i organizaciju u skladu s Isusovim odredbama. Pod “trebalo je da se ispuni Pismo” Petar i s njime prva Crkva ne misle da je Juda bio prisiljen izdati Isusa nego da se sve zbilo u skladu s Božjim planom, jer je Bog proslavio nevinog Patnika. Navodima Ps 69, 26 i Ps 109, 8 Petar pokazuje ispunjenje proroštva. Ps 69 je tužaljka nevinog patnika koji moli da bi kuća njegovih progonitelja opustjela, a Ps 109 je tužaljka vjernika krivo optuženog na sudu koji moli da Bog oduzme sudačku službu nepravednom sucu. Izvorno, kad su starozavjetni vjernici molili ove psalme, nisu mogli misliti na Isusa. Međutim, kad se Isusova muka zbila i Juda izdao Učitelja, prvi su kršćani ove psalme počeli čitati povezano s događajima Isusove muke i proslave. U tom smislu za njih su ovi psalmi proročanstvo Duha Svetoga, jer su vidjeli novi smisao u starom Pismu.
U r. 21-22 Petar postavlja dva kriterija za izbor novog člana apostolskog zbora:
1 “Jedan od ovih što bijahu s nama za sve vrijeme što je među nama živio Gospodin Isus, počevši od krštenja Ivanova;
2 pa sve do dana kad bi uzet od nas – treba da bude svjedokom njegova uskrsnuća.”
Ono što je bilo u Isusovu djetinjstvu, apostoli nisu propovijedali u misionarskim propovijedima. Počinjali su od krštenja Isusova na Jordanu prilikom kojega je bio predstavljen kao ljubljeni Sin kojega ljudi trebaju slušati. Iznosili su Isusova čudesa, parabole, smrt, ukazanja nakon uskrsnuća. Biti svjedok uskrsnuća više je od pripovijedanja da je Isus uskrsnuo. To je svjedočenje da se živim pokazivao onaj koji je činio čudesa i bio raspet te da i sada djeluje u svojim učenicima. Takvo svjedočenje pretpostavlja “Isusovski” način življenja i spremnost na žrtvu za ono što misionar svjedoči.
Bacanje kocke je redovan način onog vremena prilikom odabiranja svećenika za raspored u hramskim službama, jer je bilo više kandidata nego služba a svi su samim rođenjem u Levijevu plemenu imali pravo na svećeničku službu. Imena kandidata napisala bi se na kamen. Kamenčići su se stavljali u posudu koja se treskala dok jedan od kamenčića ne ispadne prvi, drugi i tako dalje. U slučaju dvojice kandidata na službu apostola bila su dovoljna dva kamenčića s imenima Josipa i Matije. Budući da je Josip imao još ime Barsaba te nadimak Just (latinska riječ koja znači “pravedan”), izlazi da je on bio daleko poznatiji te da su prisutni smatrali njega prikladnijim. Možda i zato što je kao Židov s narodnim i latinskim imenom imao iskustvo življenja u dijaspori te dobro poznavao grčki i latinski. Prvi je ispao kamenčić s imenom Matije i prisutni su to uzeli kao poruku Božju. Pribrojili su ga zboru apostola, a njihova je zadaća u r. 25 nazvana diakonia kai apostole – služenje i poslanstvo, dvorenje riječju Božjom i predvođenje poslanja crkvene zajednice u svijetu.
Sve ovo Luka bilježi dobrano nakon smrti apostola. On je uvjeren da Crkva mora ostati organizirana onako kako su je apostoli ostavili, biti apostolska u smislu vjernosti onome što su apostoli predali kao zadano od Isusa i u smislu poslanosti u svijet kroz povijest. Djeluje u svijetu, za svijet, ali nije od svijeta.
2. čitanje: Prva Ivanova poslanica 1 Iv 4, 11– 16
¹¹ Ljubljeni! Ako je Bog tako ljubio nas, i mi smo dužni ljubiti jedni druge. ¹² Boga nitko nikada ne vidje. Ako ljubimo jedni druge, Bog ostaje u nama, i ljubav je njegova u nama savršena. ¹³ Po ovom znamo da ostajemo u njemu, i on u nama: od Duha nam je svoga dao. ¹⁴ I mi smo vidjeli i svjedočimo da je Otac poslao Sina kao Spasitelja svijeta. ¹⁵ Tko ispovijeda da je Isus Sin Božji, Bog ostaje u njemu , i on u Bogu. ¹⁶ I mi smo upoznali ljubav koju Bog ima prema nama i povjerovali joj. Bog je ljubav, i tko ostaje u ljubavi, u Bogu ostaje i Bog u njemu.
Riječ Gospodnja.
Ovo je nastavak velikog odsjeka Prve Ivanove o Bogu koji je ljubav prema nama ljudima i o poticaju na međusobnu ljubav u znak zahvalnosti Bogu koji nas je u Kristu neopozivo zavolio. Prema r. 11 mogućnost i dužnost međusobne ljubavi u crkvenoj i ljudskoj zajednici teče iz ljubavi Božje prema nama: “Ako je Bog tako ljubio nas, i mi smo dužni ljubiti jedni druge”. “Tako” se odnosi na prije spomenutog Krista Gospodina kojega je Bog dao kao pomirnicu za grijehe naše. Zato “tako” znači djelotvorno, zbiljski, u Kristu raspetom i proslavljenom. To je prošli događaj s učincima koji stalno traju, pa na temelju grčke gramatike perfekt “ljubio je” znači i prezent: još uvijek ljubi, neopozivo ljubi. Iz ove neopozive ljubavi Božje, ponuđene i dostupne u Kristu, teče mogućnost ljubavi među ljudima. I to ljubavi koja ne ide za svojim interesom nego za zbiljskim dobrom bližnjih.
Kad sveti pisac naglašava da “Boga nikad nitko ne vidje” (r. 12), on je na liniji četvrtog evanđelja koje uči da je jedini Isus Boga vidio i da on ispravno Boga objavljuje (usp. Iv 1, 18; 5, 37; 6, 46). Isus je objavio Boga kao samu ljubav prema ljudima upravo prihvaćanjem nasilne smrti iz vjernosti Bogu i ljudima. Ako ljubimo kao što je Isus ljubio, “Bog ostaje u nama i ljubav je njegova u nama savršena” (r. 12). “Ljubav njegova” je ljubav kojom Bog nas ljubi. Ona postaje savršena, jer se Bog sve više objavljuje kao ljubav u zbiljskom služenju vjerničkoj i ljudskoj subraći.
Napomenu o Duhu kojega nam je Bog dao, i koji je znak da ostajemo u Bogu te Bog u nama, valja vezati s 1 Iv 3, 24 gdje je povezano čuvanje Božjih zapovijedi, nastanjenje Boga u vjernicima i dar Duha pojedincima i zajednici. Duh je za svetog pisca darovan na krštenju i on ostaje na vjernicima kao “pomazanje” (usp. 1 Iv 2, 20). Oslanjanjem na Duha vjernici znaju što treba vjerovati i kako u životu postupati. Zato naš odlomak nastavlja: “Mi smo vidjeli i svjedočimo da je Otac poslao Sina kao Spasitelja svijeta”. Za krštenike je po Duhovu prosvjetljenju Isus raspeti i uskrišeni pravi Sin Božji i upravo zato Spasitelj svijeta. U ono doba nazivom “spasitelj” rimski i grčki državljani častili su svoga cara, a i glavna božanstva tako su nazivali. Nadahnuti kršćanski pisci vrlo su rijetko taj naziv primjenjivali na Isusa. Nama je danas svagdanji. Na temelju ove povijesne pozadine “Spasitelj” najprije znači garant mira i sigurnosti, blagostanja i sreće. Isusova spasiteljska uloga nadilazi dakako zemaljsku sigurnost i sreću. Ako je Isus “Spasitelj svijeta”, onda naziv “svijet” ovdje ima pozitivni smisao: svijet su ljudi svih naroda do kojih je Bogu stalo i nudi im Sina svoga za Spasitelja.
Kriterij Božjeg prebivanja u vjernicima nije samo ljubav spremna na služenje. Traži se i ispravna vjera: “Tko ispovijeda da je Isus Sin Božji, Bog ostaje u njemu i on u Bogu” (r. 14). Ovim sveti pisac polemizira protiv gnostika u redovima povijesnih naslovnika. Oni su držali da je Isus samo čovjek; dobar i plemenit, ali čovjek. Za vjeru Crkve to nije dovoljno. Isus je Sin Božji u smislu transcendentalne povezanosti s Bogom u kvalitetno višem stupnju nego bilo koja druga ljudska osoba. Kasnije će Crkva ovu svoju vjeru doreći pomoću grčke filozofije učeći da je Isus kao čovjek i Sin Božji “iste biti s Ocem”. “Mi smo upoznali ljubav koju Bog ima prema nama” (r. 16) odnosi se na crkvenu zajednicu. Vjera se ispovijeda s crkvenom zajednicom, ali osobna i slobodno prihvaćena vjera.
U završnom dijelu današnjeg odlomka sveti pisac još jednom zanosno ističe da je Bog ljubav i potiče da ostanemo u ljubavi, kako bismo ostali u Bogu.
Evanđelje: Evanđelje po Ivanu – Iv 17, 11b-19
U ono vrijeme: Isus podiže oči k nebu i pomoli se: ¹¹ »Oče Sveti!i! Sačuvaj ih u svom imenu koje si mi dao: da budu jedno kao i mi. ¹² Dok sam ja bio s njima, ja sam ih čuvao u tvome imenu, njih koje si mi dao; i štitio ih, te nijedan od njih ne propade osim sina propasti, da se Pismo ispuni. ¹³ A sada k tebi idem i ovo govorim u svijetu da imaju puninu moje radosti u sebi. ¹⁴ Ja sam im predao tvoju riječ , a svijet ih zamrzi jer nisu o0d svijeta, kao što ni ja nisam od svijeta. ¹⁵ Ne molim te da ih uzmeš sa svijeta, nego da ih očuvaš od Zloga. ¹⁶ Oni nisu od svijeta kao što ni ja nisam od svijeta. ¹⁷ Posveti ih u istini: tvoja je riječ istina. ¹⁸ Kao što ti mene posla u svijet tako i ja poslah njih u svijet. ¹⁹ I za njih posvećujem samog sebe da i oni budu posvećeni u istini.«
Riječ Gospodnja.
Iz današnjeg odlomka izostavljen je prvi dio r. 11 koji glasi: “Ja više nisam u svijetu, no oni su u svijetu, a ja idem k tebi!” Iv je pišući ovu Isusovu molitvu već živio u vremenu poslije Isusove smrti i uskrsnuća. Od tada Isus nije vidljivo u svijetu, ne djeluje zamjetljivo fizičkim očima i ušima, ali je u svom uskrslom stanju prisutan u zajednici svojih svjedoka u svijetu. Isus, nadalje, zove Oca svetim i moli da učenike sačuva u svom imenu. Prvo značenje naziva “svet” je “drugačiji, izdvojen”, a “posvetiti” znači “odstraniti za posebnu uporabu, Bogu namijeniti”. Bog koji je drugačiji od stvorenog svijeta na Isusovu molbu čuva učenike i kasnije nasljednike da ostanu u svijetu, ali sačuvaju svoju odanost Bogu. Isus je zahvalan što mu je Otac “dao” učenike i što ih je sačuvao sve u vjernosti, osim Jude.
“Sin propasti” je hebraizam, kao “sinovi svjetlosti” (Iv 12, 36), “sinovi kraljevstva” (Mt 8, 12), “sin pakla” (Mt 23, 15). Ovaj “hebrejski genitiv” označuje pripadnost osobe određenoj stvari ili svojstvu. Juda je propali sin ili osoba ne zato što mu Isus nije posvećivao dovoljnu pažnju u odnosu na ostale članove zbora apostola. Juda je sam htio učiniti ono što je učinio. “Da se ispuni Pismo” znači da Judin postupak nije bio neočekivan, jer je tako ispunjen Božji plan o blagotvornoj patnji nevinog Patnika. Ovim uvjerenjem da se izdajom sustolnika ispunjava Pismo (usp. također Iv 13, 18) Isus očituje svijest povjerenja u Božji plan te spremnost na vršenje volje Očeve dok je još u svijetu.
Isus gleda nasilnu smrt kao prijelaz Ocu: “A sada idem k tebi i ovo govorim u svijetu da imaju puninu moje radosti” (r. 13). Isus je u povezanosti s Ocem obavljao svoje poslanje i to ga je ispunjalo životnom radošću. Takvu, svoju radost sada prenosi na učenike kojima prosi Očevu zaštitu u svijetu. To je unutarnja radost koja teče iz zajedništva života i ljubavi prema Ocu. Isus je učenicima “predao” Očevu riječ i sada ih svijet mrzi zato što nisu od svijeta. Ova riječ je objava koju im je Isus iznosio i oni su je s vjerom prihvatili. Oslonjeni na objavu, odbacuju svjetovno ponašanje i vrednovanje. Imaju hrabrosti biti drugačiji. To kod ostalih izaziva otpor i mržnju. “Svijet” su prema tome Ljudi koji ne prihvaćaju objavu predanu od Isusa, i to objavu ukoliko je pravilo života. Učenici nisu od svijeta kao što ni Isus nije od svijeta. To Isus u molitvi zahvalno ističe, ali i zadaje svojim učenicima i kasnijim vjernicima. On se u mesijanskom djelovanju nije vladao prema svjetovnim kriterijima, nije išao samo za uspjesima i odobravanjem, nije se dodvoravao bogatim i moćnim, nije zaobilazio bolesne i neznatne. Želi da takvi budu i njegovi sljedbenici.
Isus ne moli Oca da učenike uzme sa svijeta nego da ih očuva od Zloga. Kao što je on u svijetu vršio i izvršio poslanje koje mu je dao Otac, tako trebaju i njegovi učenici. Međutim, u svijetu djeluje Zli, kojega Isus prema četvrtom evanđelju naziva “knez ovoga svijeta” (12, 31; 14, 30; 16, 33). Taj Zli ili knez ovoga svijeta je sotona koji se služi ljudima što se ravnaju isključivo po svjetovnim kriterijima. Učenici ostaju u svijetu i mogli bi potpasti pod utjecaj Zloga u nastojanju da ljudima svijeta navješćuju objavu koju je donio Isus. Da bi ostali ono što jesu, ne bi smjeli biti od svijeta kao što ni Gospodin Isus nije od svijeta.
Isus, nadalje, moli Oca da učenike posveti u istini koja je njegova riječ. “Posvetiti” znači “izdvojiti za posebnu uporabu, odstraniti, učiniti drugačijim”. Učenici će postajati i ostati drugačiji, ne svjetovni, ako budu živjeli objavu koju naviještaju. Po riječi koju je Isus donio učenici produbljuju odnos s Bogom i tako se posvećuju. Tako “posvećene”, Isus ih šalje u svijet da nastavljaju njegovo poslanje. On ovo govori pred skoru smrt kojom prestaje njegovo povijesno djelovanje. Otac će ga po smrti i uskrsnuću proslaviti, ali neće više vidljivo nastupati među ljudima svijeta. Treba učenike i njihove nasljednike u vjeri da bi nastavljali njegovo poslanje kroz povijest u vidljivom i promjenjivom svijetu. “Ja poslah njih u svijet” (r. 18) mora danas odjeknuti u srcu svakog sudionika liturgije. Crkva je zajednica poslanih.
Isus posvećuje samoga sebe za učenike “da i oni budu posvećeni u istini” (r. 19). Na temelju starozavjetnih tekstova o pripravi žrtvenog dara (usp. Izl 13, 2; Pnz 15, 19) ovo znači da Isus svjesno polazi u nasilnu smrt kao žrtveni dar Bogu i ljudima i prosi da po toj smrti Bog posveti učenike. Takvom istinom bivaju posvećeni učenici i njihovi nasljednici u vjeri. Posvećeni u smislu duboko povezani s Bogom te osposobljeni i zaduženi da u svijetu vrše vjerničko poslanje ali da budu drugačiji od svjetovnih osoba.
Na temelju ovog odlomka iz evanđelja tražimo svaki za sebe i za cijelu Crkvu svjetlo i snagu da budemo u svijetu ali ne od svijeta.
MEDITACIJA
Današnje Ivanovo evanđelje nastavak je na evanđelja čitana prethodnih nedjelja, odnosno u njima su iste osobe, mjesto i vrijeme događanja (Isus sa svojim učenicima, u dvorani posljednje večere, nakon što ih je Juda napustio izašavši van u noć). Nakon prethodnog služenja učenika i pranja nogu, zatim dugog obraćanja svojim učenicima u kojem ih poučava, bodri, tješi, objavljuje im svoje poslanje te im ostavlja novu zapovijed da se međusobno ljube kao što ih je On ljubio. Isus sve to zaključuje molitvom nebeskom Ocu ponavljajući pet puta zaziv »Oče«.
Ova molitva koja obuhvaća čitavo 17. poglavlje Ivanova evanđelja naziva se Isusova velikosvećenička molitva, jer je Gospodin naš Isus Krist Veliki i Vječni svećenik »po redu Melkisedekovu« i jer on u njoj zagovara i moli za svoje učenike, a s tim ujedno i za buduće apostole i svećenike te nadasve za poslanje i budućnost svoje rađajuće Crkve što možemo uvidjeti iz riječi »kao što Ti mene posla u svijet, tako i ja šaljem njih«. Prema tome, svaki kršćanin je svećenik po sakramentu krštenja i ima Krista kao zagovornika kod Oca, a na zemlji mu je poslanje da svjedoči za Krista kao što je On svjedočio Oca. Gospodin nas posvećuje Ocu jer zna da se približio Njegov čas kad će morati preći k Ocu. Iako svjestan skore osobne muke i smrti, On moli za svoje učenike koji će svoju krhkost, u svom pravom svijetlu, pokazati samo koji sat kasnije u maslinskom vrtu. Učenici kao Kristovi poslanici, moraju živjeti u intimnom jedinstvu s Kristom kao što je to On s Ocem Nebeskim. Pozvani su biti vidljivi znakovi Božjeg jedinstva. Učenici se sada moraju sami uhvatiti u koštac sa svijetom koji je najčešće obilježen nejedinstvom, podjelama, progonstvima, sukobima, itd. Živeći u jedinstvu s Bogom čovjek pronalazi istinski mir i blagoslov. Jedinstvo među ljudima vidljivi je znak Božje prisutnosti u svijetu, a može se ostvariti samo u Kristu
Kršćanin živi u svijetu, ali ne pripada svijetu. Oni se ne razlikuju od drugih u tome što oblače, što jedu; žive kao i svi ostali ljudi, radeći, skrbeći, raduju se i žaloste, sanjaju, ali susret s Gospodinom im je promijenio pogled na ovaj svijet i učinio njihove vidike mnogo širim nego što su bili prije susreta s Njim. Svijet mrzi kršćane uvijek i svugdje gdje svjetovno postaje jako bitno i važno. Sami se možemo uvjeriti da čovjek, ako je pošten i živi u skladu s Evanđeljem, vrlo lako dolazi u sukob s onima koji ne uspijevaju razumjeti Božju logiku.
MOLITVA
Isus moli Oca da učenici imaju istu Njegovu radost, odnosno onu koju bi trebali imati radi Njegova slavnog Uskrsnuća, Uzašašća i pobjede nad svijetom te Otkupljenja sveg stvorenja. Da bi posjedovali tu radost učenici trebaju činiti dvije stvari: ustrajati u slijeđenju Gospodina sve do kraja, bez osvrtanja na svjetovne zavodljivosti i nadilaziti poteškoće i patnje koje nam svakodnevnica donosi, vedro i bez poslanja ovoga svijeta svjedočeći svakodnevno Istinu da je Isus Gospod Bog.
Gospodine Isuse Kriste, vječni i veliki svećeniče daruj svojoj Crkvi svetih svećenika. Isuse, posredniče između Boga i ljudi vrhovni pastiru naših duša, ne dopusti da se ikada odijelimo od Tebe i zahvaljujemo Ti na Blagoslovu i Ljubavi s kojom nas obasipaš. Amen.
KONTEMPLACIJA
Što za tebe osobno znači Isusova molitva i moliš li se ti ponekad za druge? Koliko smo u društvu oni koji povezuju druge ili možda često unosimo podjele ili svađe? Molim li barem jednom na dan Oče Naš da me Bog Otac čuva od zloga? Jesam li i ja spreman posvetiti svoj život za druge ili sam previše zaokupljen samim sobom? Gdje me Gospodin danas treba? Kako mogu postati Božji dar za druge? Pokušaj rasti u molitvi slijedeći Isusov primjer onako kako nam ga je On ostavio u primjeru posljednje večere služeći druge, potičući ih na dobro i moleći se Ocu za njih. »Moli kako bilo, samo moli. Bilo kako!« (Sv. Ivan Pavao II)
AKCIJA
Često ponavljaj i danas živi Riječ: »Gospodine, tvoja je riječ istina« (usp. Iv 17, 17).
ZA DUHOVNO ČITANJE
Isus zna koliko je teško ostati na strani istine ili u istini. Zli uvijek s novom »strategijom i vještinom« napada Isusove učenike. Onaj tko ih može zaštiti od zloga je jedino Otac, samo On može »uzdići« njihova srca da Zli više nema nad njima nikakvu vlast. Ovu Istinu moramo »urezati« u srce, spasenje dolazi od Boga. Posvetiti nekoga u istini značilo bi izvući ga iz laži i uvesti u istinu ali ne djelomično već potpunog čovjeka; njegove misli, želje, srce, volju, duh i tijelo. To znači biti postojan u istini, ali ne biti »statičan« već »dinamičan«. To je vječno napredovanje prema apsolutnom savršenstvu. Nebeski nas Otac posvećuje uvijek kad smo poslušni Njegovoj Svetoj Volji i slijedeći Njegova Sina mislima, riječima i djelima, a s nama i našu okolinu i društvo.
