PROPOVIJED ZAGREBAČKOG NADBISKUPA MSGR. DRAŽENA KUTLEŠE PRIGODOM BISKUPSKOG REĐENJA MSGR. IVE MARTINOVIĆA

Dragi brate Ivo, braćo u biskupstvu, poštovani svećenici, osobito članovi Provincije franjevaca trećoredaca glagoljaša, redovnici, bogoslovi, redovnice i redovnički pripravnici, draga rodbino i prijatelji našega ređenika, dragi vjernici!

Čast mi je i radost biti s vama danas prigodom ređenja imenovanog biskupa Ive. Iako je Požega još od trinaestoga stoljeća bila važno crkveno središte, sama Požeška biskupija, utemeljena 5. srpnja 1997. godine kada je imenovan i njezin prvi biskup mons. Antun Škvorčević, relativno je mlada. Koristim prigodu zahvaliti biskupu Antunu na 27 godina predane biskupske službe. Izazova je bilo puno i bili su razni, a biskup Antun im je uspijevao odoljeti i ostaviti stabilne strukture služenja zajednici vjernika koja danas dobiva novog pastira. Biskupe Antune, hvala Vam za sve što ste učinili za ovu Biskupiju kao i za Hrvatsku biskupsku konferenciju.

Pred novim požeškim biskupom Ivom jedno je posve novo razdoblje njegova života. Kao član franjevačke redovničke obitelji navikao je slušati i služiti; izbor redovničkoga zvanja je bilo nešto što je htio i za što se pripremao tijekom svoje redovničke formacije. Biskupska služba je nešto posve drugo. Vodi nas kamo i ne želimo i ne planiramo, za što se ne pripremamo, ali čemu se u poslušnosti vjere predajemo.

Stoga, iako su današnja misna čitanja iz mise spomendana Bezgrješnog Srca Blažene Djevice Marije, dopustite mi da s vama podijelim promišljanja utemeljena poglavito na Pavlovim poticajima Timoteju u njemu posvećenoj prvoj poslanici. Svo Pismo, Bogom nadahnuto, usmjerava nas istome cilju i istoj svrsi kojoj je svoj život posvetila Blažena Djevica Marija i u čemu nam je postala uzorom: potpunom predanju Bogu i odgovoru na njegovu volju u svome životu. Pavao, nazivajući Timoteja Božjim čovjekom, potiče ga da bježi od svjetovnosti, a teži za pravednošću, pobožnošću, za vjerom, ljubavlju, postojanošću i krotkošću, te da u svemu tome bije dobar boj vjere kako bi postigao vječni život (usp. 1Tim 6, 11-12).

Svi bi se ti poticaji mogli svesti pod zajednički nazivnik ustrajnosti. Pa pogledajmo zajedno čemu ustrajnost i kako ju sačuvati.

  1. Trčati na duge staze

Često je, znamo to iz svakodnevnog života, lako započeti određeni pothvat. No, teško ga je s jednakom lakoćom i oduševljenjem privesti kraju. To je osobito teško u suvremenoj kulturi u kojoj ustrajnost nije vrlina već je na cijeni sposobnost prilagođavanja trendovima, a stalne promjene slabe osjećaj za nepromjenjive vrijednosti koje zaslužuju naš trud, pozornost i snagu volje. Pavao svoje poticaje Timoteju temelji na perspektivi cilja. Timoteju poručuje da bije dobar boj vjere kako bi postigao cilj: osvajanje vječnoga života na koji je pozvan (usp. 1Tim 6, 12). Vječnost je, dakle, perspektiva kršćanina, Božjeg čovjeka, svakog vjernika, a napose biskupa koji je pozvan predvoditi zajednicu vjernika prema tom cilju.

Naš život, draga braćo i sestre, nije trčanje na kratke staze, već cjeloživotni maraton na kojemu duhovna kondicija ima presudnu ulogu. Duhovna uvježbanost znači računanje s Bogom na duge staze, jednako na početku, sredini i na kraju puta. Znači računanje s darovima Duha Svetoga, koji oživljuje život kršćanina, umjesto pouzdavanja u vlastite snage. Znači spremnost na neočekivane situacije, zgode i nezgode, koje život donosi i njihovo prihvaćanje bez malodušja. Trčanje na duge staze jednog biskupa znači i svijest o opasnostima koje prijete zajednici kao i sposobnost predviđanja, traženja putova da se opasnosti izbjegnu a vjernost sačuva. Pavao Timoteju daje recept za ustrajnost: bježati od svjetovnosti, težiti za pobožnošću, boriti se za vjeru i osvojiti vječni život.

  1. Bježati od svjetovnosti

Hrvatski prijevod riječi koje Pavao, osuđujući ponašanje krivih učitelja, upućuje Timoteju glasi: „A ti se, Božji čovječe, toga kloni!“ U latinskome stoji: „Tu autem, o homo Dei, haec fuge!“ Doslovni prijevod bi glasio: „A ti, Božji čovječe, od toga bježi!“. Pomalo je neobično da Pavao Timoteja poziva na bijeg. Samo nekoliko redaka prije, znajući da je Timotej plahe naravi i da ne voli sukobe, već se radije povlači, Pavao ga poziva da se suoči sa starješinama koji javno griješe i javno ih ukori tako, „da i drugi imaju straha“ (usp. 1Tim 5, 20-21). Ovdje ga potiče na bijeg. Od čega to Timotej treba bježati? Iz redaka prije zaključujemo da je to pohlepa, neuredna sklonost novcu, a zapravo je riječ i o širem kontekstu povođenja za onim što je svjetovno, za požudom tijela, za požudom očiju i ohološću života (usp. 1Iv 2, 16). Požuda tijela odnosi se na snažne želje da sami sebi udovoljimo živeći prema osjećajima, umjesto po poslušnosti Bogu. Požuda očiju odnosi se na neurednu želju za stjecanjem stvari i vanjskog ugleda, umjesto izgradnje pobožnog karaktera. Oholost života odnosi se na život usredotočen na samoga sebe bez obzira na Boga i vječnost.

Dragi brate Ivo, od toga bježi! Lažnim naukama i navikama svjetovnosti nije dovoljno suprotstaviti se samo teorijskim neslaganjem, već odlučnim bijegom u suprotnom smjeru. Pavao je znao da postoje trenuci kada je put do pobjede bijeg, a ne borba. Zapovjeđeno nam je da bježimo od nemorala (usp. 1Kor 6, 18), idolopoklonstva (usp. 1Kor 10, 14), mladenačkih požuda (usp. 2Tim 2, 22) i od ljubavi prema novcu i lažnom nauku (1Tim 6, 10). S druge strane, sveti Jakov nas u svojoj poslanici poziva (usp. Jak 4, 7) da se odupremo đavlu i on će pobjeći od nas. Dakle, moramo znati kada se boriti, a kada pobjeći.

Pavao Timoteja naziva Božjim čovjekom, a to je onaj koji u potpunosti pripada Bogu, koji slijedi Božju Riječ u svakom dijelu svoga života. Ne postoji veće priznanje, koje bilo koji kršćanin može poželjeti za sebe, od toga da se zove Božjim čovjekom. Ali očito da se to ne događa preko noći! Božji je čovjek autentičan, dok svjetovnost „donosi dvostruki život“, kako nas upozorava i papa Franjo. Zavodi nas da budemo trgovci duhom, ljudi odjeveni u svete forme, a koji u stvarnosti nastavljaju razmišljati i djelovati prema duhu i modi svijeta, tražeći ne Gospodina nego ljudsku slavu i osobnu dobrobit (usp. Franjo, Pismo svećenicima Rimske biskupije, 2023.; usp. EG 93). Možda je najveća opasnost pobožnih ljudi misliti da će se u dobroj vjeri stvari događati same od sebe, da će se opasnosti izbjeći zbog dobrih nakana. Pavao je znao da to nije tako.

  1. Težiti za pobožnošću

Bijeg od svjetovnosti znači okretanje u suprotnom smjeru, u smjeru pobožnosti koju Pavao izražava u ovih šest kvaliteta: pravednost, pobožnost, vjera, ljubav, ustrajnost i blagost.

One zahtijevaju veliku odvažnost, neprestanu borbu i rad na sebi.

Stoga i tebe, dragi biskupe Ivo, na početku biskupske službe, zajedno s nama koji smo već upoznali njezin teret, pozivam na tu težnju za pravednošću koja nije ništa drugo nego usklađivanje sa standardima Božje riječi. Vjerujem da si kao redovnik na to naviknut i da si svjestan da nas ni krštenje, ni zavjeti, ni ređenje ne mogu očuvati od velikih iskušenja i posrtanja, ali da težiti za pravednošću znači uvijek ustajati u velikom povjerenju u Boga i truditi se da se uklopimo u njegovu mjeru za nas.

Težnja za pravednošću vodi do prave pobožnosti, jer drži budnom svijest o Božjoj prisutnosti u svijetu i našim životima. To je prisutnost ljubavi te naša pokretačka snaga treba biti ljubav posvjedočena djelima i odlučnošću u ispovijedanju zdrava nauka.

Težimo za vjerom kada se pouzdajemo u Boga u frustracijama, provokacijama i kušnjama koje nas zadese, kada se svjesno stavljamo u Božju suverenu ruku i u molitvi mu predajemo svoje tjeskobe, ne samo u velikim nego i u malim stvarima svakodnevnog života.

Težimo za ljubavlju kada se aktivno zalažemo za tu kraljicu svih krjeposti. Sveti je Augustin rekao: „Ljubi i čini što hoćeš“, svjestan da ako po Božju ljubimo ne možemo činiti što on ne bi htio. Težiti za ljubavlju znači i dopustiti Bogu da nam pokaže koliko smo ljubljeni i darovati se kao što se od darovao. Do kraja. Biskupska služba upravo to traži: dati se do kraja za narod od Boga povjeren biskupovoj skrbi.

Težiti za ustrajnošću u tom našem bijegu u svjetovnosti znači izdržati u teškim okolnostima. Događa se upravo to da, kad odlučimo pobjeći od svjetovnosti, svijet nam pokaže svoje neprijateljsko lice. Upravo kao što sveti Ignacije naučava u razlikovanju duhova: „Tko jedri u Božjem smjeru, dobiva od Duha Svetoga vjetar u leđa, a od Zloga suprotni vjetar; tko jedri u smjeru zloga duha, dobiva od njega vjetar u leđa, ali od Božjega Duha oštar suprotni vjetar.“ (W. Lambert, Nalaziti Boga u svemu, 128). Jedri, biskupe Ivo, u Božjem smjeru i ne boj se protivnih vjetrova!

Krotkost je kvaliteta jakih. Jako je potrebna u biskupskoj službi jer označava vladanje sobom, neprepuštanje silovitosti emocija, odmjerenost u ophođenju, blagost i strpljivost. Krotak čovjek ne pokazuje svoju odlučnost ponižavajući druge u njihovoj slabosti, nego ih blago potiče na dobro. Vjerujem da je ova kvaliteta kod tebe, brate Ivo, prepoznata i u ovom tvome biskupskom imenovanju. Dao Bog da bude na rast i poticaj na dobro svima oko tebe.

  1. Boriti se za vjeru i osvojiti vječni život

Kada Pavao poziva boriti se za vjeru ili biti boj vjere, misli na očuvanje zdravog kršćanskog nauka. U oproštaju sa starješinama Crkve u Efezu govori.: „Ja znam da će nakon mog odlaska među vas ući vuci okrutni koji ne štede stada, a između vas će samih ustati ljudi koji će iskrivljavati nauk da bi odvukli učenike za sobom. Zato bdijte…“ (Dj 20, 29-30). Tijekom cijele svoje povijesti Crkva je napadana i kušana na području zdravoga nauka, često putem suptilnih pogrešaka i neuravnotežene istine.

Ni danas nije drukčije. Možda je i teže jer se uime političke korektnosti, da se nekoga ne bi povrijedilo u njegovu uvjerenju, više uopće ne ustaje na glasnu obranu istina vjere. Eto izazova za svakog biskupa! Eto velike arene današnjice u kojoj će biti kušana duhovna snaga svakoga pastira. Borba koju je pastir pozvan voditi je onkraj krutih podjela na prijatelje i neprijatelje; ne sastoji se ni u strogom razlikovanju pobožnih i nepobožnih, kao ni u fundamentalističkom prosuđivanju ispravnog od neispravnog. Njegova je borba u tome da ustrajući u tim napetostima očuva moć zdravog rasuđivanja. Osim što je dar Duha Svetoga, dar rasuđivanja je plod pouzdanja u Boga.

Najveće krize s kojima se Crkva suočava kroz svoju povijest bila su krivovjerja: krize nauka i istine. Svakako, moralne krize nanose ogromnu štetu Božjem narodu. Međutim, sve dok prirodno i sigurno svjetlo istine i pravovjernog nauka sja, vjernici mogu ponovno pronaći put do Boga. Krivovjerja prekrivaju istinu, zavode Božji narod i time uskraćuju Božjem narodu put do Boga. Štiti i čuvaj nepovrijeđen taj poklad vjere koji ti je povjeren kao biskupu (usp. 2Tim 1, 14).

Dragi Ivo, biskupsko imenovanje i današnje ređenje tvoja su prilika da zaslužiš vječnost. Po biskupskoj službi koja ti je povjerena, tvoj put posvećenja se nastavlja. Blaženi Alojzije Stepinac naglašavao je da nas neće spasiti ni vojna sila ni politička moć, već čista savjest i život po Božjim zapovijedima. Zato, budi uzoran u svom životu jer samo svetost života može spasiti narod. Danas, zajedno s cijelom požeškom Crkvom molimo da te na tom putu prati zagovor ponajprije Blažene Djevice Marije, koja te bez sumnje danas s posebnom majčinskom ljubavlju prima u svoje srce. Također, molimo za zagovor svetog Lovre, zaštitnika ove biskupije, svetog Franje, svih svetaca Franjevačkog reda, kao i blaženog Alojzija Stepinca. Pridruži se i ti, uzornim životom i svetim služenjem, njihovu svijetlom primjeru. Tako neka bude. Amen.