Požeški biskup Ivo Martinović predvodio je u nedjelju 8. veljače 2026. godine, o 50. obljetnici Župe sv. Leopolda Mandića u Požegi, slavlje posvete istoimene župne crkve u zajedništvu s brojnim svećenicima na čelu s požeškim dekanom Brankom Šipurom i domaćim župnikom Jozom Jurićem.
U homiliji se biskup Ivo osvrnuo na naviještena liturgijska čitanja istaknuvši povezanost Riječi Božje sa svakodnevnim životom vjernika i životom Crkve. Tumačeći Isusove riječi o soli i svjetlu, podsjetio je na značenje soli u biblijskoj tradiciji, istaknuvši da je u Starom zavjetu sol bila znak trajnog saveza i mira. Naglasio je da Isusove riječi imaju snažnu poruku za život učenika i njihovo poslanje, upozorivši na opomenu sadržanu u evanđelju: „Ako sol obljutavi, ne služi više ničemu.“ Podsjetio je također na okolnosti Isusova vremena, kada je svjetlo u tami davalo sigurnost, te naveo Isusovu pouku o svjetiljci koja se ne stavlja pod posudu, nego na stol, kako bi svijetlila svima u kući.
U tom je kontekstu biskup rekao da su Župa i crkva sv. Leopolda kao grad na gori u gradu Požegi i Požeškoj biskupiji, prisjećajući se pritom svih onih koji su kroz povijest Župe svojim životom svjedočili evanđeoske vrijednosti. Dodao je da su oni u svojoj skromnosti i predanosti izvršavali poslanje koje im je od Crkve u Božje ime bilo povjereno.
Govoreći o samoj crkvi, naglasio je da je ona tijekom godina građena i uređivana prema potrebama vjernika, ali je pritom istaknuo njezinu temeljnu svrhu. „Jedina i najvažnija potreba radi koje je ona sagrađena, uređena i radi koje je danas posvećujemo je slavljenje Euharistije“, rekao je, pojasnivši da je crkva kuća Božja u kojoj će Krist trajno prebivati u otajstvu Euharistije, osobito po svojoj prisutnosti u svetohraništu i po služenju bolesnicima i patnicima.
U nastavku je biskup naglasio da Crkva, kao znak Božje prisutnosti, ne smije biti skrivena. „Crkva je uvijek znak Božje prisutnosti, ona je poput grada na gori, koji se ne može i ne treba sakriti“, rekao je, upozorivši da bez znakova svjetlosti Crkva i vjernici gube autentičnost, a zajedništvo i molitva postaju tek formalnost. U tom je kontekstu upozorio na opasnost usmjerenosti na sebe, a ne na Krista, istaknuvši da središte kršćanskog navještaja ostaje Isus Krist, i to raspeti.
Govoreći o poslanju Crkve i vjernika, biskup je naglasio da biti svjetlo svijeta znači svjedočiti vjeru konkretnim djelima. „Svjetlost svijeta smo djelima ljubavi, žrtve, zalaganjem za Božju pravdu i istinu, za dostojanstvo svake osobe i poštivanje ljudskog života od začeća do naravne smrti“, rekao je.
Potom se osvrnuo na blaženog Alojzija Stepinca istaknuvši da je Krist – vječno Svjetlo potpuno obasjavalo njegov život. Naglasio je da Stepinčev život pokazuje što znači biti sol zemlje i svjetlost svijeta te da je njegova vjera svijetlila svima, dobrima i zlima, pravednicima i nepravednicima, siromašnima i bogatima. Biskup Ivo je homiliju zaključio molitvom da primjer blaženog Alojzija Stepinca, zagovor Blažene Djevice Marije i sv. Leopolda Bogdana Mandića pomognu vjernicima da i sami budu sol zemlje i svjetlost svijeta.
