Požeški biskup Ivo Martinović pohodio je u nedjelju 6. rujna 2026. Župu Marije Kraljice i sv. Jurja Mučenika u Davoru te predvodio euharistijsko slavlje prigodom dvadeset i pet godina djelovanja sestara Naše Gospe u spomenutoj Župi.
U homiliji biskup se osvrnuo na evanđeoski odlomak u kojem Isus poučava učenike kako postupiti kada brat pogriješi. Naglasio je kako Isus u središte stavlja bratsku opomenu u kojoj nam otkriva da mu je stalo do dostojanstva osobe i njenog spasenje. Upravo zato traži da se brata najprije opomeni nasamo, a ne da se o njegov grijeh, slabost i pogreške najprije govore iza leđa, ogovara s drugima. Bratska opomena nije ogovaranje ili kritiziranje. Ona bi trebala biti iskreni susret dviju osoba. „Isus nas šalje u susret drugome“, rekao je biskup, istaknuvši da svrha bratske opomene nije osuditi ili poniziti čovjeka, nego čin ljubavi koji drugome treba pomoći da se vrati na pravi put. Ako opomena jednoga nije dovoljna, Isus želi da se uključe drugi, a potom i zajednica – Crkva, jer čovjek nije stvoren da živi sam, nego je uključen i pripada zajednici koja mu treba pomoći oko dobra i da se vrati na pravi put, na putu obraćenja i spasenja.
Biskup je potom progovorio o teškoći prihvaćanja opomene, kritike ili savjeta. Kazao je kako se već kod djece i mladi može primijetiti koliko je teško prihvatiti ispravak, a i odrasle osobe nerijetko su zatvorene za takve riječ drugoga. Zapitao se koliko bi manje rana, problema, poteškoća i kriza bilo u obiteljima i zajednicama kada bismo bili spremni čuti dobronamjernu riječ supružnika, roditelja, djedova i baka, djece i mladih, braće i sestara. Isto vrijedi, dodao je, i za redovničke zajednice, kojima je također potrebna osjetljivost za riječ druge osobe, sestre s kojom se živi. Upozorio je kako je puno lakše drugome uputiti opomenu ili kritiku, osobito iza njegovih leđa, nego prihvatiti ju kada je nama upućena.
Povezujući evanđeosku poruku s riječima svetoga Pavla o ljubavi, biskup je istaknuo kako je bratska opomena pravi čin ljubavi jedino kada izvire iz istinske želje za dobrom druge osobe. Upravo je u tom svjetlu progovorio o dvadeset i pet godina djelovanja sestara Naše Gospe u Davoru i njihovom poslanju. Kazao je da su djela njihove ljubavi bila konkretna i nemjerljiva jer su se ostvarivala na različite načine: u odgoju djece, katehezi, pastoralu, glazbi, svakodnevnim kućanskim poslovima, obrazovanju, znanosti i brojnim drugim područjima služenja.
Istaknuo je kako njihov posvećeni život i samom svojom prisutnošću upućuje na Krista. „Kad bilo gdje vidimo sestru u habitu, pa kad i ne progovori nijednu riječ, ona nas usmjerava na Krista“, kazao je biskup. Dodao je kako redovnica svojim životom može biti i svojevrsni ispit savjesti jer čovjeka podsjeća na život za Krista, za Kristovu potpunu ljubav i predanost njemu.
Obraćajući se izravno sestrama, biskup je naglasio kako bogatstvo njihova služenja, žrtve i predanja izvire iz otajstva euharistije i zajedništva s Kristom. Podsjetio je na Isusove riječi: „Gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, ondje sam ja među njima“, te naglasio da su upravo euharistija i molitva su izvor, temelj i snaga posvećenim osobama da su i današnjem vremenu znak ljubavi uskrsloga Krista, njegove dobrote, poniznosti i darivanja.
„I danas se od vas očekuje ljubav koju Krist po vama svijetu daje, a za kojom žeđaju djeca i mladi, odrasli, starci i bolesnici“, poručio je. Ta se ljubav, nastavio je, može očitovati u riječi, susretu ili jednostavnoj i tihoj prisutnosti uz bolesne i nemoćne u samostanu i izvan njega. Takva prisutnost postaje znak blizine raspetoga Krista onima koji trpe.
Stavljajući sestrama za uzor Blaženu Djevicu Mariju, biskup ih je ohrabrio da nastave svoje poslanje ljubavi, dobrote i žrtve, oslanjajući se na Boga. Homiliju je zaključio molitvom da sestre i cijelu okupljenu zajednicu na tom putu prati zagovor Blažene Djevice Marije, Naše Gospe.
