LECTIO
1. čitanje: Djela apostolska 5, 27b-32.40b-41
²⁷ Veliki ih svećenik zapita: ²⁸ »Nismo li vam strogo zabranili učiti u to Ime? A vi ste eto napunili Jeruzalem svojim naukom i hoćete na nas navući krv toga čovjeka.« ²⁹ Petar i apostoli odvrate: »Treba se većma pokoravati Bogu negoli ljudima! ³⁰ Bog otaca naših uskrisi Isusa kojega vi smakoste objesivši ga na drvo. ³¹ Njega Bog desnicom svojom uzvisi za Začetnika i Spasitelja da obraćenjem podari Izraela i oproštenjem grijeha. ³² I mi smo svjedoci tih događaja i Duh Sveti kojega dade Bog onima što mu se pokoravaju.« ⁴⁰ Tada dozovu apostole, išibaju ih, zapovjede im da ne govore u ime Isusovo pa ih otpuste. ⁴¹ Oni pak odu ispred Vijeća radosni što bijahu dostojni podnijeti pogrde za Ime.
Riječ Gospodnja.
Prizor svjetla i tame od početka prati put Crkve: u narodu raste naklonost prema prvoj kršćanskoj zajednici (rr. 14-16), no također se povećava mržnja od strane židovskih vlasti, koja će prerasti u progon. Dok se izmjenjuju hapšenja, ispitivanja i prijetnje, Duh Sveti sve snažnije djeluje po apostolima. Dovedeni po drugi puta pred sinedrij (židovsko veliko vijeće), oni očituju svoju slobodu i hrabrost (paresía). Jedino mjerilo njihovog djelovanja je pokoravati se Bogu, ništa smatrati važnijim od njega i svjedočenja za njega (usp. rr. 28s.). Ta odsutnost straha čini njihovo svjedočenje i propovijedanje još snažnijim i učinkovitijim. Petar još jednom proglašava kérigmu (rr. 30-39), i ponovno narodnim glavarima pripisuje odgovornost za smrt Isusovu (odgovornost koju bi oni htjeli otkloniti: r. 28b). Nije, međutim, riječ o jalovoj optužbi, kao kad se, primjerice, vlastita krivnja želi svaliti na druge. Naime, bît njegova govora valja tražiti u tvrdnji koja tumači namjeru Božjeg djelovanja: »da obraćenjem podari Izraela i oproštenjem grijeha«. U mnogo drugih navrata Petar je slušateljstvo optužio za Kristovo raspeće, no sveti tekst uvijek bilježi da, kajući se i prihvaćajući njegove riječi, »mnogi povjerovaše«. Kad je srce kajanjem duboko potreseno (2, 37), Božji dar postaje preobilan. Jedino kad Riječ biva tvrdokorno odbijena, srce postaje tvrdo sve do nasilja (5, 33.40). Zadaća je apostola nastaviti propovijedati pa i usred progonâ, osnaženi Duhom Svetim, koji ih utvrđuje (32. r.) i ispunja radošću (41. r.). Od sada oni žive blaženstvo što ga je proglasio Isus Krist i svoju nagradu nalaze u ljubavi prema njegovu imenu (Mt 5, 10-12).
2. čitanje: Otkrivenje 5, 11-14
¹¹ Ja Ivan vidjeh, i začuh glas anđela mnogih uokolo prijestolja, i bića i starješina. Bijaše ih na mirijade mirijada i tisuće tisuća. ¹² Klicahu iza glasa: »Dostojan je zaklani Jaganjac primiti moć, i bogatstvo, i mudrost, i snagu, i čast, i slavu, i blagoslov!« ¹³ I začujem: sve stvorenje, i na nebu, i na zemlji, i pod zemljom, i u moru – sve na njima i u njima govori: »Onomu koji sjedi na prijestolju i Jaganjcu blagoslov i čast, i slava i vlast u vijeke vjekova!« ¹⁴ I četiri bića ponavljahu: »Amen!« A starješine padnu ničice i poklone se.
Riječ Gospodnja.
Veličanstveni i strašni prizor nudi se za razmatranje: svemogući Bog sjedi na prijestolju, u ruci drži zapečaćenu knjiga svojih nedokučivih nauma, no nitko je ne može otvoriti. Trenuci šutnje, ispunjeni iščekivanjem i strahom. Situacija se čini bezizlaznom. Međutim, evo se iznenada pobjednički pojavljuje kao zaklan, Jaganjac (5, 1-7: na aramejskom tal’ja znači i ‘sluga’ i ‘janje’).
U tom simbolu Ivan dakle izriče stvarnost Krista, pravoga vazmenog Jaganjca i Sluge Božjeg patnika, koji je na svoja leđa stavio naše opačine, preuzimajući na sebe kaznu koja nam donosi spasenje (Iz 53, osobito 7. r.). Krist-žrtvovani Jaganjac stoji uspravan usred prijestolja (6. r.). U njegovoj nazočnosti pjeva se hvalospjev svečane kozmičke liturgije: u nebrojenim četama anđelâ pobjednički odzvanja ‘povod’ za njegovo pjevanje (rr. 11s.), kojeg preuzima kor svih stvorenja (13. r.), koja u vijeke vjekova hvale i slave svemogućega Boga i Krista, naš vazam.
Nebo i zemlja bivaju tako sjedinjeni, u kružnom gibanju: hvalospjev počinje na nebu, širi se, silazi na zemlju, tu se rasprostire i onda uzlazi na nebo gdje završava poklikom »Amen«, završnim suzvučjem četiriju bićâ, koja su simbol svega stvorenoga. Tako na svečani način biva potvrđeno potpuno prihvaćanje Božje volje. A poklonstvena tišina starješinâ, koji su nebeska prvina svega Božjeg naroda, produžuje titranje nove pjesme u dubokoj kontemplaciji.
Evanđelje: Ivan 21, 1-19
¹ Poslije toga očitova se Isus ponovno učenicima na Tiberijadskome moru. Očitova se ovako: ² Bijahu zajedno Šimun Petar, Toma zvani Blizanac, Natanael iz Kane Galilejske, zatim Zebedejevi i još druga dva njegova učenika. ³ Kaže im Šimun Petar: »Idem ribariti.« Rekoše: »Idemo i mi s tobom.« Izađoše i uđoše u lađu, ali te noći ne uloviše ništa. ⁴ Kad je već svanulo, stade Isus na kraju, ali učenici nisu znali da je to Isus. ⁵ Kaže im Isus: »Dječice, imate li što za prismok?« Odgovoriše mu: »Nemamo.« ⁶ A on im reče: »Bacite mrežu na desnu stranu lađe i naći ćete.« Baciše oni i više je ne mogoše izvući od mnoštva ribe. ⁷ Tada onaj učenik kojega je Isus ljubio kaže Petru: »Gospodin je!« Kad je Šimun Petar čuo da je to Gospodin, pripaše si gornju haljinu, jer bijaše gol, te se baci u more. ⁸ Ostali učenici dođoše s lađicom vukući mrežu s ribom jer ne bijahu daleko od kraja, samo kojih dvjesta lakata. ⁹ Kad iziđu na kraj, ugledaju pripravljenu žeravicu i na njoj pristavljenu ribu i kruh. ¹⁰ Kaže im Isus: »Donesite riba što ih sada uloviste.« ¹¹ Nato se Šimun Petar popne i izvuče na kraj mrežu punu velikih riba, sto pedeset i tri. I premda ih je bilo toliko, mreža se ne raskinu. ¹² Kaže im Isus: »Hajde, doručkujte!« I nitko se od učenika ne usudi upitati ga: »Tko si ti?« Znali su da je Gospodin. ¹³ Isus pristupi, uzme kruh i dade im, a tako i ribu. ¹⁴ To se već treći put očitova Isus učenicima pošto uskrsnu od mrtvih.
¹⁵ Nakon doručka upita Isus Šimuna Petra: »Šimune Ivanov, ljubiš li me više nego ovi?« Odgovori mu: »Da, Gospodine, ti znaš da te volim.« ¹⁶ Kaže mu: »Pasi jaganjce moje!« Upita ga po drugi put: »Šimune Ivanov, ljubiš li me?« Odgovori mu: »Da, Gospodine, ti znaš da te volim!« Kaže mu: »Pasi ovce moje!« ¹⁷ Upita ga treći put: »Šimune Ivanov, voliš li me?« Ražalosti se Petar što ga upita treći put: »Voliš li me?« pa mu odgovori: »Gospodine, ti sve znaš! Tebi je poznato da te volim.« »Kaže mu Isus: ‘Pasi ovce moje!’ ¹⁸ ‘Zaista, zaista kažem ti: Dok si bio mlađi, sam si se opasivao i hodio kamo si htio; ali kad ostariš, raširit ćeš ruke i drugi će te opasivati i voditi kamo nećeš.’ ¹⁹ A to mu reče nagovješćujući kakvom će smrću proslaviti Boga. Rekavši to doda: »Idi za mnom!«
Riječ Gospodnja.
Dvadeset i prvo poglavlje Ivanova evanđelja, stavljeno nakon njegova zaključka, dodaje prethodnom poglavlju neke važne elemente: ponovno baca pogled na budućnost Crkve (rr. 1-14), postavlja temelj Petrova primata koji se shvaća kao namjesničko služenje (rr. 15-19), stavlja u žarište odnos između Petra i ljubljenog učenika (rr. 20-23). Retke 1-14 valja čitati kao podsjećanje na poziv prvih učenika (usp. Lk 5, 1-11). Kad je uskrsli Isus nestao iz njihova vidokruga, učenici proživljavaju trenutak nesigurnosti u kojem će se smjeru razvijati njihova budućnost. Najizglednije je bilo vratiti se prijašnjem načinu života, kojeg je obasjavalo učenje Isusa dok je živio na zemlji. Evo, međutim, trećeg očitovanja Uskrsloga (14. r.), koje učenicima zvuči kao novi poziv da pođu za njim (19. r.), usredotočen na trajnu prisutnost Gospodina, kojeg se prepoznaje vjerom (7. I 12. r.), konkretno susreće u razlomljenom kruhu i dijeli u euharistiji (13. r.). Uistinu, bez njega učenici ne mogu ništa učiniti (usp. 15, 5), nemaju ništa za prismok (kako se doslovno kaže u 5. r.), a kad su u vjeri poslušni njegovoj riječi (r. 4b) ulov ribe je preobilan, kao u dan poziva (Lk 5, 9). Pa ipak mreža se nije razderala: apostolska Crkva mora ostati nepodijeljena, premda u sebi sadržava nebrojena mnoštva (11. r.). U zajedništvu tog obroka s Uskrslim, on je pred učenicima Šimunu Petru vratio dobar glas i ponovno mu povjerio službu apostolskog prvaka: kao što je tri puta zatajio Krista, tako je tri puta javno ispovjedio da ga voli. A tri puta – i to, na svečani način – Isus mu povjerava službu past i voditi njegovo stado, u duhu služenja, kao predstavnik dobrog Pastira (rr. 15-17). I kao takav Petar će morati dati život za ovce, proslavljajući Boga mučeništvom: poziv da pođe za njim ima sada za Šimuna Petra veoma različito značenje od onog prihvaćenog »dok je bio mlađi«; taj poziv sad ima okus ljubavi (17. r.) koja vodi, stopama Isusovim (1 Pt 2, 21), da se ljubi »do kraja« (Iv 13, 1).
MEDITACIJA
Služba Riječi danas pred nama zacrtava dugi put kojim se hodi srca zapaljenog ljubavlju i koji iz vremena utječe u vječnost: želimo ukratko naznačiti njegove dionice i zatražiti od Gospodina milost da možemo njime proći. Na početku je iskustvo susreta koje se sliježe u našu svakodnevicu, u naše uobičajene aktivnosti: to je susret s Uskrslim, susret na koji smo često nespremni i za kojeg smo ‘slijepi’ poput apostola na jezeru. »Nisu znali da je to Isus«, a ipak prihvaćaju savjet, potom vjeruju intuiciji koju jedan drugom prenose, konačno ga prepoznaju nutarnjom sigurnošću (ne opipljivom očitošću). Poput Šimuna Petra i mi se također moramo dati pozvati njegovom riječju koja razotkriva naš grijeh, našu krhkost prošlu i sadašnju, a ipak od nas traži pristanak ljubavi. Tek kad prepoznamo njega, i nas same u njegovoj svjetlosti, možemo mu ga (tj. pristanak ljubavi) dati, kad više nema mjesta za samozavaravanje i kad nam jedino preostaje – ali to je sve! – žarka želja da ga ljubimo, kao siromasi. Tada nam on povjerava svoje blago: našu braću; čini nas odgovornima za svjedočanstvo koje im pružamo i koje će nas odvesti daleko u hodu za njim, onamo gdje možda – danas, barem – ne bismo željeli. U svjetlu onog susreta s Kristom, u odjeku onoga nutarnjeg pitanja – »Ljubiš li me?« – i našega poniznog odgovora potrebno je nastaviti hod s radosnom hrabrošću, otvoriti mnogima put vjere našim javnim i iskrenim ispovijedanjem Isusa, raspetog za naše grijehe, kojega je Otac uskrisio za spasenje svijeta. Neće nam nedostajati trpljenje, raznorazni progoni, ali niti radost da ih podnesemo iz ljubavi prema Isusu. Radost koja će na vječni Dan preplaviti cijeli svemir jednim jedinim, korskim davanjem hvale svemogućem Bogu, našem Stvoritelju, i Kristu, žrtvovanom Jaganjcu, našem Spasitelju, u Duhu Svetom, vezu ljubavi.
MOLITVA
Gospodine, ponovno se očituj. I mi poput tvojih učenika želimo poći s tobom i suočiti se s tminom noći. Bez tebe ne možemo ništa učiniti, naša mreža ostaje prazna i beskoristan je trud kojim je bacamo u more. Ali na tvoju riječ želimo to još jednom uraditi, jer nas ti želiš odvesti dalje od naše pakosne logike koja odmjerava opasnosti gubitka i mogućnosti dobitka. Kad dotaknemo dno naše bijede, Ti nam daješ da iskusimo moć tvoje uskrsne sile. Mi vjerujemo da si ti Gospodin. Također i u našem siromaštvu, koje ti dobro poznaješ, učini da u zoru svakoga novog dana obnovimo želju da idemo za tobom ponizno ponavljajući: »Gospodine, ti sve znaš! Tebi je poznato da te volim!«.
KONTEMPLACIJA
Nema boljeg sredstva da se sjedinimo s Kristom od vršenja njegove volje, a njegova se volja ne sastoji u ničem drugom nego u dobru bližnjega…»Petre«, upita Gospodin, »ljubiš li me? Pasi ovce moje« (Iv 21, 15), a trostrukim pitanjem koje mu upućuje Krist jasno pokazuje da je pasti ovce dokaz ljubavi. To pak nije rečeno samo svećenicima, nego svakome od nas, kako god maleno bilo stado moje nam je povjereno. Doista, premda je maleno, ne smije biti zanemareno jer »se svidjelo Ocu mom« (Lk 12, 32). Svatko od nas ima jednu ovcu. Pobrinimo se da je izvodimo na dobre pašnjake. Čim ustane iz svog kreveta, čovjek neka ne traži ni riječima ni djelima ništa drugo osima da svoju kuću i svoju obitelj učini pobožnijom. Samo onaj istinski živi, tko živi za druge. Tko naprotiv živi samo za sebe, prezire druge i ne brine se za njih; on je beskorisno biće, nije čovjek, ne pripada ljudskoj rasi […]. Tko traži korist drugoga, ne škodi nikomu, suosjeća sa svima i pomaže u skladu s vlastitim mogućnostima; ne vara, niti sebi prisvaja ono što pripada drugima; ne govori lažna svjedočanstva, uzdržava se od poroka, živi kreposno, moli za svoje neprijatelje, čini dobro onome koji njemu čini zlo, ne vrijeđa nikoga, ne proklinje čak ni onda kada ga se na tisuću načina proklinje […]: ako mi tražimo vlastitu korist, korist drugoga neće slijediti našu korist (IVAN ZLATOUSTI, Tumačenje Matejeva Evanđelja, 77, 6).
AKCIJA
Često ponavljaj i danas živi Riječ: » Gospodine, ti sve znaš! Tebi je poznato da te volim« (Iv, 21, 17).
ZA DUHOVNO ČITANJE
Kristova ljubav prema Petru bila je bezgranična na ovaj način: u ljubavi prema Petru on je pokazao kako se ljubi konkretnog čovjeka. On nije rekao: »Petar se mora promijeniti i postati drugi čovjek prije nego ga je opet mogu voljeti«. Ne, baš suprotno. On je rekao: »Petar je Petar i ja ga ljubim: ako će mu išta pomoći da postane drugi čovjek, onda je to moja ljubav!«. On dakle nije raskinuo prijateljstvo da bi ga ponovno uspostavio kad Petar možda postane drugi čovjek; ne, on je sačuvao netaknutim svoje prijateljstvo, i upravo je to bilo ono što je Petru pomoglo da postane drugi čovjek. Misliš li ti da bi se bez toga vjernog Kristova prijateljstva Petar spasio? Tko je dužan pomoći onome koji griješi, ako ne onaj koji se smatra prijateljem, pa i onda kad je uvreda počinjena protiv prijatelja? Kristova ljubav bijaše beskrajna, kakva ljubav i mora biti kad se treba izvršiti zapovijed ljubavi ljubeći konkretnog čovjeka. Čisto ljudska ljubav uvijek je spremna uredovati vlastitim ponašanjem, već prema tome u kolikoj mjeri je voljena osoba savršena; kršćanska se pak ljubav miri sa svim nesavršenostima i slabostima voljene osobe, i u svim njezinim promjenama ostaje s njom, ljubeći konkretnog čovjeka. Kad ne bi bilo tako, Krist nikad ne bi mogao voljeti: doista, pa gdje bi on to pronašao savršenog čovjeka? (S. KIERKEGAARD, Gli atti dell’amore /Čini ljubavi/, Milano 1983, 341-344, passim).
