Poštovana i draga braćo svećenici!
Danas, 4. kolovoza 2009., na sto pedesetu obljetnicu smrti sv. Ivana Marije Vijaneja od srca vas i bratski pozdravljam te svim župnicima čestitam dan njihova svetog zaštitnika. Radujem se što je papa Benedikt XVI. o spomenutoj obljetnici proglasio Svećeničku godinu tijekom koje ćemo nastojati samima sebi i povjerenim nam vjernicima u različitim prigodama obnavljati svijest o važnosti, ulozi i značenju svećenika u Crkvi kao Božje ustanove te moliti za naše posvećenje. Ovim Pismom želio bih zahvaliti svakome pojedinom članu našeg Prezbiterija, dijecezanskim i redovničkim svećenicima, što u životnim okolnostima, označenima brojnim protivnostima ustrajno sa sv. Pavlom ponavljate «znam komu sam povjerovao» (2 Tim 1,12) i nastojite «čvrsto stajati u Gospodinu» (usp. Fil 4,1), vršiti svoje poslanje i dopunjati svojim patnjama ono «što nedostaje mukama Kristovim za Tijelo njegovo, za Crkvu» (Kol 1,24). Ujedno skrušenim srcem zajedno s vama molim da nam Bog oprosti sve naše nesavršenosti i grješnosti, zlo koje se rađa i u našim redovima. Konačno, slijedeći poticaj pape Benedikta XVI., pozivam vas da se svatko od nas zaustavi pred samim sobom, ispita u kakvom je stanju njegov duh i duhovnost, kako vrši svoje svećeničko poslanje te ponovno uvidi da samo vjernost pozivu, vjerodostojnost života i posvemašnja predanost u poslanju donose ispunjenje i radost. Uvjeren sam da nitko od nas neće dopustiti da ova «godina milosti Gospodnje» (Lk 4,19) ostane bez odjeka u njegovu životu, nego će nastojati prihvatiti sve poticaje Duha, truditi se da nas on ne «nađe pozaspale» (usp. Mk 13,36) ili da se ne uspije k nama svratiti zbog zatvorenih vrata našega srca (usp. Otk 3,20).
Papa Benedikt XVI. u svom Pismu prigodom proglašenja Svećeničke godine minuloga 19. lipnja predstavio je lik sv. Ivana Marije Vijaneja kao uzor kojeg je moguće i danas nasljedovati. Pozivam vas, braćo, da uzmete u ruke to Pismo koje smo vam dostavili, da u sabranosti srca usporedite svoj život i nastojanja s primjerom Arškog župnika te hrabro donesete odluke da ćete uz pomoć Božju nastojati popravljati ono što nije u skladu sa svećeničkim pozivom i poslanjem. Ovim svojim Pismom želim se osvrnuti samo na neka pitanja koja zavrjeđuju posebnu pozornost našeg Prezbiterija te Vam tako pomoći da čitanje Papina Pisma bude što plodonosnije.
1. Tko je Ivan Marija Vijanej? Rođen je 1786. u Francuskoj, prošao je kroz mnoge nevolje i gotovo nesavladive poteškoće da bi 1815. bio zaređen za svećenika. Postao je župnikom u Arsu, te je – pokrenut velikom željom da bude pravi pastir – svojim dobrohotnim karakterom, osobnom jednostavnošću, poniznošću i iskrenošću, izvanrednom spremnošću na žrtvu, obratio svoju dotad ravnodušnu župu i pretvorio je u primjernu zajednicu. Upotrebljavajući u pastoralu krajnje jednostavna sredstva, postizao je izvanredne učinke. Njegova propovijed je obraćala a kateheza pokretala na vjeru i kršćanski život. Snaga njegove svećeničke aktivnosti proizlazila je iz svjedočanstva siromašnog, pokorničkog života, posvema oblikovanog iz vjere, ljubavi i predanja te duhovnih darova koje mu je Bog udijelio. Preminuo je istrošen za duše 1859. u sedamdeset i trećoj godini života. Papa Pijo XI. proglasio ga je1925. godine svetim a 1929. zaštitnikom župnika.
2. U čemu je posebnost, veličina i svetost Ivana Marije Vijaneja? U teško vrijeme francuske revolucije i restauracije, progona Crkve i svećenika, unatoč skromnosti svojih sposobnosti, želio je biti dobar svećenik. Slavio je pobožno svetu misu, vjerno sjedio u ispovjedaonici, ustrajno poučavao djecu u katekizmu i trajno djelovao u prilog siromaha. Drugo nešto nije znao ni mogao. Ali činio je to sa živom vjerom i cjelovitim predanjem. Svjestan svoje nedostojnosti stavljao je uvijek Boga na prvo mjesto u svom životu po ustrajnoj i žarkoj molitvi, djelima pokore i žrtve, i tako bio sposoban s velikim razumijevanjem sav se posvetiti poteškoćama i problemima ljudi, koji su u takvom njegovu služenju prepoznavali Božju ljubav i blizinu. Dolazila su mu mnoštva kojima je uvjerljivo otvarao srca i duše za djelovanje Božje milosti. Taj konkretni svetački lik toliko je oslonjen na redovitost kršćanskog života da ga je uz Božju pomoć i vlastitu odluku i nastojanje moguće nasljedovati, kako nas uvjerava papa Benedikt XVI.
3. Prvi korak kojeg zajedno s vama želim učiniti u propitivanju samoga sebe pred likom Ivana Marije Vijaneja jest iznenađenost činjenicom da sam svećenik. Zašto je Bog baš mene pozvao, sa mnom računa u ovom trenutku povijesti čovječanstva i našega hrvatskog naroda u mladoj Požeškoj biskupiji? Sa sv. Ivanom Vijanejom u svoj poniznosti, svjesni svoje nedostojnosti ispovjedimo: Ja sam dionik otajstvenog Božjeg nauma, izabran, pozvan i poslan biti znak njegove ljubavi za čovjeka, uspostavljen djelovati «in Persona Christi Capitis», očitovati na vidljiv način usred Božjeg naroda djelatnu prisutnost uskrslog Isusa Krista u snazi njegova Duha, biti u ovom svijetu znak i sredstvo po kojem uskrsli Gospodin usmjerava povijest prema njezinoj punini i dovršenju u «novim nebesima i zemlji novoj» (usp. 2 Pt 3,13). Za toliko povjerenje koje nam je Bog iskazao, želim mu, braćo, zajedno s Vama od sveg srca zahvaliti!
4. Poput sv. Ivana Marije Vijaneja duboko smo svjesni da smo postali svećenici po Božjem pozivu i daru, njegovo smo djelo i to možemo ostati samo njegovom pomoću. «Milošću Božjom jesam što jesam»! (1 Kor 15,10). Činjenica da smo pozvani podsjeća nas da svoje svećeništvo ne možemo ostvarivati tek kao jedno od ljudskih zanimanja, neku tehničku službu, nego nas poziv kojeg smo od Boga primili stavlja u odnos prema stvarnosti koja nadilazi naše moći i sposobnosti. Stoga se svećeništvo može istinski živjeti i ostvarivati samo u molitvi, po kojoj stječemo iskustvo onostranosti svoga poziva i poslanja. Kao što je Ivan Marija Vijanej u svojim skromnim ljudskim sposobnostima po žarkoj molitvi postao izvanredno prikladnim sredstvom i suradnikom po kojem je Bog ostvarivao svoje djelo, jedino tim putem moguće je da svaki od nas bude sretan kao svećenik i dobro izvrši svoje poslanje. U svom ređenju postavljeni smo za molitelje u Božjem narodu. Dok vjerno vršimo službu časova, po nama ovaj svijet, pun nemoći i zloće, postaje povezan s Bogom, nadilazi svoju ograničenost. To je jedna od najdragocjenijih svećeničkih službi. Stoga je silno tužno kad svećenik prestane moliti, svijet postaje zbog toga siromašniji i nemoćniji.
Svećenička godina prigoda je u kojoj bi valjalo prosuditi da li nas je zahvatila određena duhovna malaksalost ili mlakost. «Najveća nesreća za nas župnike – žalio se sv. Ivan Vijanej – jest što nam duše postaju mlake». Trebamo probuditi spremnost da jedni drugima pomognemo u tako važnom nastojanju oko obnove nas samih u osobnoj i zajedničkoj molitvi, redovitoj ispovijedi, sudjelovanju na duhovnim vježbama, programima duhovne obnove, na susretima trajne formacije i drugim sadržajima po kojima produbljujemo svoj duhovni život. Kad god se nađemo zajedno kao svećenici ne bi se smjelo dogoditi da se ne pomolimo, jer ćemo upravo po molitvi najbolje očitovati svoje sakramentalno bratstvo. Ukoliko se oko svega spomenutoga ne bismo trudili, od čega još možemo očekivati svoju duhovnu snagu i ustrajnost u vjernosti Bogu i uspjeh u svom poslanju? Za Svećeničku godinu svi ste primili posebnu prigodnu molitvu. Neka ona poveže cijelu našu Biskupiju u jedinstven molitveni pothvat i to tako da je svaki dan molimo s vjernicima tijekom svete mise iza popričesne molitve, kao i u drugim prigodama. U tom smislu žele nam pomoći i različiti duhovni programi koji će se u skladu sa zaključcima Prezbiterskog vijeća odvijati tijekom Svećeničke godine i na kojima vjerujem da će sudjelovati svaki od vas.
5. Iz spomenutog molitvenog ozračja moguće je očekivati da jedni druge susrećemo, vrednujemo i poštujemo u svećeničkom dostojanstvu i veličini te složnije i uspješnije vršimo poslanje koje nam je povjereno. Svećeničko molitveno zajedništvo spriječit će da u razgovorima na svojim susretima ne padnemo u napast jedni o drugima misliti, govoriti i suditi negativno, očitovati odnos koji ne priliči braći, stavljenoj po sakramentu svetoga Reda u položaj Isusovih prijatelja (usp. Iv 15, 14-15).
Velik dio neuspjeha u evangelizacijskim naporima leži u određenom individualizmu kojim svećenici vrše svoje poslanje. Sama činjenica da smo zaređeni govori da smo stavljeni u odnos prema Bogu, biskupu, subraći svećenicima i Božjem narodu. Stoga je svećenik nužno biće zajedništva, koje mora svjesno i ustrajno njegovati. Kad su u starosti svetom Arškom Župniku dali na pomoć jednog svećenika, on mu je znao govoriti: «Što bih ja još mogao bez vas učiniti: Ja sam poput nule, koja samo pored neke druge brojke dobiva svoje značenje». Iz naše duboke povezanosti s Bogom i iskrenog međusobnog bratskog zajedništva naše svećeništvo dobiva snagu a evanđeosko poslanje uspjeh.
6. Župnik Arški, skroman i neuk, ali pun vjere sav oslonjen na Boga stavio je u središte svoga djelovanja ustrajno poučavanje djece i odraslih i ostvario silan uspjeh. Poučavanje djece, mladih i odraslih uvijek je bio težak ali dragocjen zadatak. Stoga se ne bismo smjeli pomiriti sa stanjem koje je u tom pogledu kod nas nastalo. Naime, konfesionalnim vjeronaukom u školi Crkva se kod nas uključila u prostor javnog odgoja i obrazovanja. Unatoč svim poteškoćama koje prate školski vjeronauk, ne bismo smjeli svojim olakim sudovima obezvrijediti to nastojanje i iz njega se isključivati. On je sastavni dio pastorala u jednoj župi te svaki svećenik zbog cjelovitosti svoga poslanja treba biti izravno uključen u predavanje vjeronauka u školi ili biti povezan s vjeroučiteljima laicima i izgradnjom svoga odnosa prema školi, ne miješajući se u ono što na njega ne spada, doprinositi također odgojno-obrazovnoj cjelovitosti školskog sustava kod nas.
K tome, dok s jedne strane određeni broj svećenika ne vrednuje dovoljno ozbiljno značenje vjeronauka u školi, s druge strane ne trudi se niti oko sustavne župne kateheze. Primjer sv. Ivana Vijaneja snažno nam govori kako je župna kateheza neizostavna u svim svojim oblicima i kako nam je ozbiljno promišljati što je potrebno u svakoj našoj župi učiniti i konkretno poduzeti da nakon bogatog iskustva iz komunističkog vremena na tom području ne bismo propustili učiniti ono što je u sadašnjim okolnostima moguće i potrebno.
7. Sa začuđujućom snagom župnik Arški je Isusovom osjetljivošću u ispovjedaonici liječio ranjene duše a karitativnim djelovanjem pomagao siromašne. Bio je svjestan kako je uspješno svećeničko pastoralno djelovanje jednostavno nezamislivo bez nastojanja oko svjedočenja i življenja u konkretnim međuljudskim odnosima Isusova pristupa čovjeku, njegove osjetljivosti za grješne, bolesne, siromašne, stare i napuštene. Valja nam se svakom ponaosob zapitati, braćo svećenici, koliko se iskreno i istinski trudimo oko dobro organiziranog caritasa u svojim župama, koji traži suradnike, volontere, vjernike koji svakodnevno nastoje biti blizu ljudima u nevolji. Još više valja nam se zapitati, kako stojimo mi osobno u pogledu siromašnih. U težim vremenima naša svećenička solidarnost očitovala se na različite načine: u otkidanju od svoga nesigurnog prihoda za svećeničke kandidate, za naše međusobne fondove solidarnosti (ONS), za caritasove projekte, za obitelji s brojnom djecom… I uvijek se nastojalo davati evanđeoski: «Neka ti ne zna ljevica što čini desnica» (Mt 6,3)! Novi financijski sustav omogućio nam je neke prednosti na području naše socijalne sigurnosti. Ne bi se smjelo dogoditi da posljedica toga bude određena naša neosjetljivost prema siromašnima, koju nam ljudi s pravom najviše zamjeraju. Zapitajmo se koliko mjesečno od svojih prihoda odvajamo za karitativne potrebe.
Završavam sa željom i molitvom da nas tijekom Svećeničke godine poput sv. Ivana Marije Vijaneja zahvati i ražari snaga Duha Svetoga, da se u nikome od nas ne ugasi Božje svjetlo, da tako svijetlimo u Hrvatskoj te ljudi «vide naša dobra djela i slave Oca našega koji je na nebesima» (usp. Mt 5,16). U zajedništvu bratske molitve vaš –
+ Antun Škvorčević, v.r.
