Na euharistijskom slavlju koje je 9. listopada u požeškoj Katedrali predvodio biskup Antun Škvorčević zaređeni su za đakone Požeške biskupije Ivan Ereiz iz Župe Uznesenja Blažene Djevice Marije u Novoj Bukovici i Tomislav Sanić iz Župe Sv. Antuna Padovanskog u Daruvaru. S biskupom su koncelebrirali svećenici iz središnjih biskupijskih ustanova, iz župa grada Požege, poglavari Nadbiskupskog Bogoslovnog Sjemeništa u Zagrebu, predvođeni rektorom Anđelkom Košćakom te župnici rodnih župa dvojice ređenika.
Pozdravljajući sve nazočne na početku euharistijskog slavlja, biskup Antun je rekao da požeška mjesna Crkva o 19. obljetnici svoje uspostave i u pripravi za svetkovinu sv. Terezije Avilske, zaštitnice njezine Katedrale po biskupovu služenju uvodi u đakonsku službu dvojicu mladih ljudi koji iskrenošću vlastite slobode povjeravaju svoju sudbinu Isusu Kristu, polažu život za njega, a on ih u sakramentu svetoga Reda snagom svoga Duha opunomoćuje da budu njegovi poslanici. Pozvao je nazočne, napose đakonske kandidate da pristupe ovom slavlju budnom vjerom i raskajanom savješću kako bi Božje djelo moglo u njima pronaći plodno tlo.
Homiliju je biskup započeo nadovezujući se na riječi »Evo me!«, kojima su ređenici odgovorili na poziv rektora Košćaka da pristupe pred zareditelja. Biskup ih je zapitao kamo su se tim svojim riječima zapravo željeli smjestiti i potaknuo ih da odgovor potraže u naviještenoj Božjoj Riječi, koja nikad nije dovršena, nego je uvijek otvorena, želi se u nama oživotvoriti, ima neke dimenzije koje sežu do vječnosti.
Osvrnuvši se najprije na ulomak prvog čitanja iz druge knjige o Kraljevima, koji govori kako je prorok Elizej moćnom Božjom riječju ozdravio od bolesti gube sirijskog vojskovođu Naamana, biskup je istaknuo da čudo nije imalo svoju svrhu u postignutom zdravlju, nego u vjeri stranca koji je želio ponijeti izraelske zemlje svojoj kući kako bi na njoj svakodnevno žrtvovao pravome Bogu izraelskome. Biskup je dodao kako današnji evanđeoski ulomak govori o ozdravljenju deset gubavaca Isusovom moćnom riječju, ali da se samo jedan, i to tuđinac – Samarijanac – došao Isusu zahvaliti što ga je ozdravio. Isusova reakcija i čuđenje što se ostala devetorica nisu vratila zahvaliti mu, u prvi mah može zavesti na krivu sliku o njemu kao taštoj osobi koja uživa u tome da mu ljudi zahvaljuju. Međutim, biskup je pojasnio, kako je ovdje riječ o nečemu daleko dubljem i dalekosežnijem od puke zahvalnosti, odnosno o činjenici da je Isusovo čudo u onoj devetorici ostalo na razini tijela, i ništa više i ništa dalje. Time što mu je došao zahvaliti Samarijanac je Isusu posvjedočio da se on svojom vjerom duboko povezao s njegovom osobom, i da čudo nije to što je on očišćen od gube, nego što je povjerovao Isusu Kristu, jedinom moćnom povesti ga u puninu života, darovati mu sapasenje. Isus ga je pozvao riječima: »Ustani, idi, tvoja te vjera spasila«. Glagolom „ustati”, istaknuo je biskup, evanđelisti opisuju Isusovo uskrsnuće, pobjedu nad smrću, te primijenjen na ozdravljenog gubavca svjedoči o dalekosežnosti događaja koji se zbio s njime po vjeri u Isusa Krista.
Biskup je ređenicima pripomenuo kako se danas u svetim čitanjima pojavljuje prorok Elizej, sv. Pavao i njegov prijatelj Timotej te u evanđelju Isus koji svjedoče o vjeri kao hodu Božjim putem prema ostvarenju smisla čovjekova postojanja u punini života koji je Isus ostvario za nas svojom mukom i smrću. Kazao je ređenicima Ivanu i Tomislavu da prepoznaje kako su se oni svrstali u zajedništvo s ozdravljenim gubavcem koji je došao Isusu zahvaliti i s njime pošao u život. Istaknuo je kako je pravo čudo njihova vjernost koju su mu posvjedočili tijekom višegodišnje priprave za ovo sveto ređenje, otvarajući mu u molitvi prostore svojih mladenačkih života, i povjeravajući mu danas svoju sudbinu, te da Isus i njima danas kaže „ustani i idi – vjera te tvoja spasila”. Taj Isusov „ustani i idi” svjedoči da ih je on po krštenju uključio u svoju pobjedu nad smrću i da ih po sakramentu svetoga reda šalje da to drugima navještaju i po svetim otajstvima ih uvode u puninu života, među spašene. Potaknuo je ređenike riječima sv. Pavla, koje je iz rimskog zatvora uputio svom učeniku Timoteju, da se u svim situacijama svoga života spominju Isusa Krista, uskrsla od mrtvih, i da svoje nemoći povjeravaju njegovoj pobjedničkoj snazi, da budu spremni trpjeti za njega, znajući da će se njihovo zlopaćenje za Krista konačno rascvasti u puninu božanskog života s njime. Krist im i po današnjem ređenju, nastavio je biskup, svjedoči da će im uvijek ostati vjeran, da im nikada neće uskratiti svoju dobrotu i milosrđe, pa ni onda kad ga oni možda zbog svoje slabosti budu iznevjerili, jer se Krist želi poslužiti njima kako bi njegovo Evanđelje bilo živo u sadašnjem hrvatskom društvu i u našoj mjesnoj Crkvi. »Kakve li radosti biti Isusov i kakve li nade položiti sebe, svoju sudbinu u njegovu muku i smrt, i u njegovu pobjedu nad smrću«, kazao je biskup. Poželio je ređenicima da njihov korak kojim će iz Katedrale krenuti u svoje đakonsko poslanje bude blagoslovljen.
Na svršetku misnog slavlja biskup je čestitao novozaređenim đakonima i obećao da će ih trajno pratiti svojim molitvama. Čestitao je njihovim roditeljima i drugim članovima obitelji, župnicima i vjernicima njihovih župa, poglavarima Bogoslovnog sjemeništa u Zagrebu te na sve nazočne zazvao Božji blagoslov.
Vijesti ĐAKONSKO REĐENJE U POŽEŠKOJ KATEDRALI
