Na blagdan sv. Ivana Pavla II., 22. listopada 2024. biskup Ivo Martinović je u zajedništvu sa svećenicima djelatnima u središnjim biskupijskim ustanovama i župama Požeškog dekanata predvodio euharistijsko slavlje u požeškoj Katedrali.
Na početku homilije biskup se osvrnuo na naviješteni evanđeoski ulomak u kojem Isus govori svojim učenicima o budnim slugama koje evanđelist Matej opisuje kao one koji imaju „opasane bokove i upaljene svjetiljke“ (usp. Lk 12,36). Kazao je kako i jedan i drugi izraz govore o iščekivanju susreta s Gospodinom. Biskup je potom kazao kako je upravo sv. Ivan Pavao II. svojim životom posvjedočio kako je imao uvijek „opasane bokove i upaljenu svjetiljku“. „Njegovo služenje Bogu dobro nam je poznato jer smo svjedoci onoga što je on ostvarivao svojim riječima, djelima, svojim naukom, apostolskim putovanjima, proglašavanjem svetaca i blaženika. Cijelim svojim 
bićem svjedočio je kako se služi Bogu, kako se iščekuje Boga i kako se priprema za postati subaštinik i građanin neba.“ Pozvao je vjernike da promatraju život Ivana Pavla II. ne samo kao sveca, nego u cijelosti, od začeća pa sve do proglašenja svetim. Kazao je kako će uvidjeti da je u raznim trenucima izazova i teškoća uvijek ostao povezan s Bogom. „Karol Wojtyła da je u devetoj godini života ostao bez majke, a u osamnaestoj bez oca. Ostao je sam kao mladić i svjedoči da mu je to bilo najteže životno iskustvo, da je tada doživio pustoš života. Svi članovi njegove obitelji su se preselili Gospodinu i u tim trenucima samoće i težine života nije izgubio povezanost s Gospodinom. 
I tada mu je svjetiljka bila upaljena. U vrijeme Drugog svjetskog rata od 1942. do 1946. kada se kao mladi student teologije potajno pripremao za svećeništvo, proživljavao je određene teškoće, promatrao je stvarnost života i gorčine rata. Karol je bio svjedok tragedije koje su se događale Židovima u Poljskoj i svijetu u vrijeme Drugog svjetskog rata i u svim tim mračnim trenucima povijesti nije izgubio svjetiljku svoga života. Nije ju izgubio jer je uz sebe imao, kako Pavao spominje u Poslanici Efežanima, Krista koji je mir naš (usp. Ef 2,14). Bio je svjestan da u Bogu ima sigurnost koja je važna kako za ovaj svijet, tako i za vječnu baštinu“, zaključio je biskup. Nastavio je zatim tumačiti Poslanicu Efežanima u kojoj sv. Pavao poručuje Efežanima da su oni sugrađani vječne baštine (usp. Ef 2,19). Biskup je potom podsjetio vjernike da u vječnoj baštini već žive i čekaju nas sveci i blaženici Crkve, a među njima je i sv. Ivan Pavao II. 
Poručio je vjernicima da im ta svijest treba biti izvorom nade te je kazao: „To je nada koja nas usmjerava na vječnu baštinu, nada koja nije iluzija, nego krepost koja se živi i ostvaruje s vjerom. Nada koja je sigurnost da idemo pravim putom. Nada koja vodi do susreta, koja daje sigurnost da će se taj susret dogoditi i ostvariti“, poručio je biskup. Kazao je zatim kako je papa Franjo koristio sliku trudne žene kako bi opisao taj susret koji se temelji na nadi. „Trudna žena koja u svojoj utrobi nosi dijete i raduje se njegovu rođenju – susretu sa svojim djetetom, jer zna da će se taj susret dogoditi – to je nada. Nada je znak da će se dogoditi susret s Gospodinom. Nada nam daje sigurnost u životu i jača našu vjeru. Ta nada je po Kristu ostvariva i potrebno je da je u svom životu jačamo“, ustvrdio je biskup te poručio kako je takva nada potrebna i u našem vremenu. 
Nastavio je govoriti kako se sv. Ivan Pavao na svim područjima ljudskog života i u svim strukturama zalagao za takvu nadu. „Zalagao se za kulturu života, promicao je i govorio o važnosti poštivanja života, zauzimao se za djecu, mlade, obitelji i bolesne jer je potpuno služio Bogu. Kako nam je potrebno da se neprestano vraćamo na lik njegovog života, lik koji je posvjedočio da se u Kristu može imati mir i da se u Kristu jedino ima pristup Ocu. Krist je nositelj mira. Krist je darivatelj mira u našim srcima, našoj savjesti, u našim obiteljima i međuljudskim odnosima. Potreban nam je danas Kristov mir. Potrebno je da pristupimo Ocu poput sluge koji bdije, koji vjeruje i 
koji je oslonjen na Boga“, poručio je biskup. Podsjetio je vjernike na riječi evanđelja da će sam gospodar posluživati, kako će vjernim – budnim slugama sam Gospodin služiti, a to je potkrijepio primjerom sa Posljednje večere kada je Isus apostolima oprao noge. „U ovoj euharistiji on nam dolazi i kao sluga i kao Gospodar. Dolazi nas ojačati, ohrabriti, prosvijetliti, ispuniti naše živote svojom blizinom ne samo kako bismo bili svjesni da on donosi mir, nego da se od njega učimo ljubavi i darivanju. U tome neka nam sv. Ivan Pavao II. pomogne koji je svojim životom, služenjem i predanjem Bogu prosvijetlio našu vjeru i svijet“, zaključio je biskup.
