Poštovane dame i gospodo, Vaša Ekscelencijo,
1. Osobito mi je drago što sam mogao doći u Hrvatsku, u vašu lijepu zemlju. Znam da ovamo sve češće i u sve većem broju dolaze moji brojni sunarodnjaci. Stvoritelj vam je podario čudesna prirodna bogatstva: sunce, planine, more. Imate veličanstvenu povijest koja seže još u antičko doba. Divimo se vašoj kulturi, vašoj umjetnosti, vašim uspjesima u raznim područjima života. Današnja Hrvatska zauzima mjesto koje joj pripada u obitelji europskih zemalja.
Neposredan povod mojega pohoda jest poziv koji sam dobio povodom proslave Trećeg biskupijskog euharistijskog kongresa i dvadesete (20.) obljetnice Požeške biskupije koju je ustanovio papa Ivan Pavao Drugi apostolskom konstitucijom Praeclarum evangelizationis opus.
2. Moja pustolovina s Hrvatskom započela je upravo zahvaljujući Ivanu Pavlu Drugomu, kojemu sam imao čast služiti čitavog njegovog pontifikata, ali i ranije, još dok je bio biskup u Krakovu. Pratio sam ga na njegovim mnogobrojnim inozemnim putovanjima, među kojima su bila i tri apostolska pohoda slobodnoj Hrvatskoj. Nikada neću i ne mogu zaboraviti srdačnu dobrodošlicu koju ste iskazivali Svetomu Ocu.
Nezaboravan je bio prvi, kratak ali intenzivan Papin pohod Zagrebu, u rujnu tisuću devetsto devedeset i četvrte godine (1994.). Za Hrvatsku je to bilo teško vrijeme. Ivan Pavao Drugi došao je k vama s porukom mira i nade. Odmah po dolasku, još u zračnoj luci, dao je oduška svojim osjećajima govoreći ganutim glasom: „U ovom trenutku, kad prvi put stupam na hrvatsko tlo, i dok ga s ganućem cjelivam, radostan sam što mogu pozdraviti cijelu ovu voljenu zemlju i sve njezine stanovnike.” Na kraju svojega govora dodao je: „Vašem velikodušnom i ponosnom narodu, vašoj suverenoj Republici, svim stanovnicima, bez obzira na razlike u jeziku, vjerskoj tradiciji i na osjećaje narodne pripadnosti, posebno Božjoj Crkvi koja je u Hrvatskoj, želim, po zagovoru Svete Djevice Marije, svako istinsko dobro u Gospodinu.” (10. 9. 1994., nn 1 i 6).
Dodajmo da se događaj od posebnog značenja zbio tisuću devetsto devedeset i druge godine (1992.), u vrijeme pontifikata Ivana Pavla Drugoga, „kad su slom komunističkog režima, proglašenje suvereniteta Hrvatske, i međunarodno priznanje koje je uslijedilo, prvi put u više od tisućljetnoj povijesti hrvatskoga naroda, omogućili razmjenu diplomatskih predstavnika između Hrvatske i Svete Stolice.” (usp. ibid) Bez sumnje možemo reći da je Hrvatska u Ivanu Pavlu Drugomu imala iskrenog i odanog prijatelja i tim više ga je primala kao duhovnog vođu, pastira, kao nasljednika svetoga Petra. A on je uvijek s radošću primao hrvatske hodočasnike koji su ga posjećivali u Rimu. Upućivao im je svoju riječ na hrvatskom jeziku, najčešće za vrijeme generalnih audijencija srijedom.
3. Opraštajući se od Hrvatske, na svom trećem pohodu vašoj Domovini, u lipnju dvije tisuće i treće godine (2003.), Sveti je Otac zahvalio biskupima, predstavnicima vlasti, a napose „ljubljenom puku hrvatskom koji ga je dočekivao raširenih ruku i otvorena srca”. Suosjećajući i izražavajući bliskost s onima koji trpe od posljedica Domovinskog rata rekao je: „Poznata mi je tvoja snaga, hrabrost i ufanje. Siguran sam da će ti ustrajno zalaganje omogućiti da jednom i ti ugledaš bolje dane.” (Zadar, 9. 6. 2003.) Danas se ova iskrena i žarka želja koja je izvirala iz srca Ivana Pavla Drugoga i ostvarila.
Naposljetku, i ja želim završiti ovaj pozdravni govor posljednjim riječima koje je papa Ivan Pavao Drugi izgovorio u Hrvatskoj: „Zemljo Hrvatska, Bog te blagoslovio!” (ibid.)
