Požeški biskup Ivo Martinović predvodio je u srijedu 27. svibnja 2026. godine euharistijsko slavlje u požeškoj Katedrali prigodom dolaska relikvija sv. Male Terezije i njezinih svetih roditelja, Ljudevita i Zelije Martin.
U homiliji je biskup rekao kako riječ Božja poziva vjernike da otkriju bit na kojoj je izgrađena svetost Male Terezije i njezinih roditelja, podsjetivši na njihov život. Govoreći o obitelji Martin, podsjetio je kako su sveti Ljudevit i Zelija imali devetero djece, od kojih je četvero umrlo, dok je petero ostalo živo. Među njima je bila i Terezija koja je kao dijete sa četiri godine ostala bez majke, a s petnaest godina ušla u karmelićanski samostan.
Biskup je naglasio da je Terezijin put vjere započeo u obitelji zahvaljujući svjedočanstvu roditelja, molitvi i zajedništvu. „U molitvi i zajedništvu otkrivala je kroz život svojih roditelja dragocjenost i ljepotu obiteljskog života, žrtve rada, molitve, međusobnog pomaganja, ali i trpljenja, bolesti i umiranja majke“, rekao je. Dodao je kako je Terezija u samostanu nastavila svoj hod vjere s Bogom jer je potpuno željela ljubiti Boga i tražila njegovu volju u svom životu.
Govoreći o svetosti obitelji Martin, propovjednik je poručio da sveci nisu bili posebno privilegirani ljudi, nego su prolazile kušnje i teškoće, ali su ustrajale u vjeri. „Njihova svetost otkriva nam da su sveci jednostavni ljudi. Nisu posebno privilegirani, nisu posebno povlašteni. Imaju svoje kušnje, teškoće, križeve, ali ustrajni su u vjeri i ljubavi prema Bogu“, naglasio je.
Potom se osvrnuo na Isusove riječi iz Evanđelja: „Ostanite u mojoj ljubavi“, ističući kako je važno otkriti Boga kao temelj ljubavi u životu, radu i obiteljskog života. Govoreći o izazovima današnjih međuljudskih odnosa, kazao je da nije uvijek lako ostati u ljubavi, osobito kada čovjek doživljava nepravdu, prezir ili trpljenje. „Ostati u ljubavi znači otvoriti svoje srce za sve koje nam Bog stavlja u naš prostor i život“, rekao je, dodajući da je to moguće samo kad se osoba potpuno predaje Bogu.
Biskup Ivo je zatim govorio o duhovnim kušnjama svete Male Terezije tijekom života u karmelu. Podsjetio je da je i sama prolazila kroz razdoblja duhovne suhoće unatoč svakodnevnoj molitvi. Citirao je riječi sestre Celine o Tereziji: „Povjerila mi je da je sedam godina bila u najvećim suhoćama. Ti dani su joj bili pravo mučeništvo, ali u njima je bila sjedinjena s Gospodinom.“ Prije zavjeta ulazeći u Duhovne vježbe rekla je, „Isus će opet spavati“. Istaknuo je kako je Terezija u toj odsutnosti bila svjesna njegove nazočnosti u svom srcu i zato je njezina molitva bila ponizno predanje. Ustrajala je u molitvi i po njoj je željela ljubiti Boga i ulazila u mali put Božje ljubavi. Tek dvije godine prije smrti, na blagdan svetog Jeronima, spoznala kako je „najvažnije dopustiti Bogu da nas on ljubi“. „I mi trebamo doći do te spoznaje“, poručio je biskup okupljenim vjernicima.
„Kad dopustimo Bogu da nas on ljubi, tek tada doživljavamo obraćenje i mi počinjemo ljubiti njega i druge ljude“, rekao je i dodao kako Terezija nije dolazila Bogu s uvjetima niti je odustajala od molitve kada nije doživjela uslišanje, nego je ostala ustrajna zahvaljujući mu poniznim srcem.
U tom je kontekstu podsjetio na važnost molitve u obiteljskom životu. „Molitva je temelj u kojem Božje svjetlo dolazi natopiti suhoću našeg života i suhoću naših obitelji“, rekao je, dodajući kako molitva pomaže da se raste u svetosti kroz nju, rad, obiteljsko služenje i darivanje, križ i umiranje.
Na kraju homilije pozvao je vjernike da sv. Maloj Tereziji, Ljudevitu i Zeliji povjere svoje obitelji kako bi u njima bilo „još više ljubavi te da Bog bude temelj bračne i obiteljske ljubavi i života, međusobnog prihvaćanja i poštivanja.
