- Oče biskupe, neprijeporna je činjenica da naši čitatelji s posebnom pozornošću čitaju podatke koje intervjuirane osobe o sebi ponude. Tako će, uvjereni smo, biti i ovoga puta. Zato Vas uljudno molimo da s našim vjernim čitateljima podijelite zanimljive pojedinosti iz Vašega bogatoga života.
Evo nekih osnovnih podataka. Rodio sam se u Slavoniji, u Davoru na Savi, gdje sam započeo s osnovnom školom. Zahvaljujući svojim pobožnim i vrijednim roditeljima Ivanu i Ljubici, u obitelji sam od malena naučio živjeti u ozračju Božje blizine, voljeti Crkvu i hrvatski narod, redovito sudjelovati na svetoj misi, radovati se životu i raditi. Pored toga tadašnji davorački župnik Franjo Maček, čovjek iskrene duhovnosti i silne pastoralne zauzetosti, uvrstio me među ministrante i približio oltaru. Njegovanjem liturgijskog pjevanja, organiziranjem molitvenih i drugih skupina – još prije II. vatikanskog sabora uveo je molitvu Časoslova s narodom – pomogao mi je da uđem u otajstveni svijet Božje ljepote, zajedništva s Isusom Kristom i povezanosti s onima koji su – unatoč komunističkim progonima – svjesno i opredijeljeno živjeli pripadnost njegovoj Crkvi. U tom ozračju življene vjere rodila se u meni i klica svećeničkog zvanja. Tu dragocjenu duhovnu baštinu ponio sam u daljnji život kad sam s roditeljima preselio u Slavonski Brod i kasnije nastavio osnovnu školu u Zagrebu, zatim Sjemenište i gimnaziju na Šalati, Bogoslovno sjemenište i Fakultet u Zagrebu. Premda sam odselio iz Davora, ostao sam s rodnom župom povezan do danas. Ondje je moj zavičaj i duhovna domovina te sam stoga 1972. godine – nakon što me kardinal Franjo Kuharić u zagrebačkoj katedrali zaredio za svećenika – u tom mjestu slavio i mladu misu. Svoje svećeničko djelovanje započeo sam kao župni vikar u župi sv. Josipa na zagrebačkoj Trešnjevci. Osobito u radu s mladima susreo sam se s dušom hrvatskog čovjeka koja je usred onodobnih ideoloških materijalističkih okova čeznula za boljim, dostojnim i slobodnim životom te se moje svećeništvo moglo oblikovati u konkretnom služenju ljudima otvorenim za Boga. To iskustvo pomoglo je da moj daljnji studij u Rimu bude povezan s konkretnim pitanjima i životom našega čovjeka. Kao pitomac Papinskog zavoda sv. Jeronima u Rimu pohađao sam postdiplomski studij na Papinskom sveučilištu Gregorijani, gdje sam 1981. doktorirao s temom o Crkvi kao mesijansko-eshatološkom narodu. Uz to sam završio i trogodišnji studij liturgike na Papinskom liturgijskom institutu u Rimu. Po povratku u Zagreb bila mi je povjerena profesorska služba na Katoličkom bogoslovnom fakultetu gdje me je kao predstojnika Katehetskog instituta 1997. godine dočekalo i imenovanje za biskupa novoutemeljene Požeške biskupije. Valjalo je organizirati život nove mjesne Crkve, u čemu mi je bilo od velike pomoći i pastoralno iskustvo koje sam uz profesorski rad trajno stjecao, djelujući kao prebendar u zagrebačkoj katedrali, u župi sv. Nikole Tavelića u Zagrebu, na području ekumenizma, kulture te u organiziranju pojedinih nacionalnih događaja kao što je bio 1984. Nacionalni euharistijski kongres u Zagrebu i Mariji Bistrici sve do prvog pohoda pape Ivana Pavla II. Hrvatskoj 1994. i dalje. Pored toga gotovo 15 godina rado sam se tijekom ljeta uključivao u pastoralno djelovao na župi u Njemačkoj te sam tako imao prigodu upoznati i brojne hrvatske ljude na radu u inozemstvu, s njima se susretati u različitim situacijama, predvoditi sveta slavlja, dijeliti njihove radosti i teškoće.
- Požeška biskupija je jedna od najmlađih u Hrvatskoj. Čitatelje Movis-a će svakako zanimati kratak povijesni presjek biskupije, kojoj ste na čelu od njezina utemeljenja 1997.
Možda je korisno najprije spomenuti kako je Zagrebačka nadbiskupija imala više od dva milijuna vjernika, gotovo polovicu katolika u Hrvatskoj a druga polovica živjela je u ostalih deset biskupija. Razumljivo je da se o tom stanju u vrijeme Jugoslavije nije postavljalo pitanje. No, nakon osamostaljenja Hrvatske, demokratske okolnosti potaknule su promišljanja i o novim pastoralnim mogućnostima, posebno za sam grad Zagreb koji je brojčano narastao gotovo do trećine hrvatskog stanovništva, te se došlo do zaključka da u skladu s načelima II. vatikanskog sabora valja ići prema ravnomjernijem oblikovanju biskupija, primjerenijih mogućnostima pastirskog vodstva jednog biskupa koji im je na čelu. Nije se tada osjetila potreba temeljitije razmotriti stanje Crkve u Hrvatskoj, nego su na poticaj Svete Stolice na tlu Zagrebačke nadbiskupije uspostavljene dvije nove biskupije – Požeška i Varaždinska. Požeška biskupija prostire se središnjim dijelom Hrvatske, u zapadnoj i srednjoj Slavoniji koja, povezana s ostalim dijelom Slavonije, tvori zasebnu povijesnu, zemljopisnu, gospodarsku, kulturološku cjelinu. Po popisu pučanstva iz 2001. na njezinu području od oko 7.000 kvadratnih kilometara živi nešto više od 280.000 katolika, raspoređenih u 93 župe, među njima i četiri vezane za povijesne franjevačke samostane u Našicama, Virovitici, Požegi i Cerniku. Biskupija ima oko stotinu pastoralno djelatnih biskupijskih svećenika i više od trideset redovničkih svećenika, dvadesetak ženskih redovničkih zajednica među kojima i kontemplativni red sestara klarisa u Požegi. Nedavno su se redovničkim zajednicama u Požeškoj biskupiji pridružila i Milosrdna braća – Bolnički red sv. Ivana od Boga, izgradili u Strmcu nedaleko Nove Gradiške prvu katoličku bolnicu u Hrvatskoj koja će biti otvorena koncem mjeseca svibnja ove godine. Nedavni domovinski rat donio je velike nevolje i stradanja starosjedilačkom puku, osobito zapadne Slavonije. Prognanici iz tih krajeva najvećim dijelom su se vratili u svoja mjesta, ali su te prostore naselili i prognanici iz banjalučkog kraja i drugih dijelova Bosne, Srijemci te značajna skupina Hrvata iz Letnice na Kosovu, smjestivši se u Voćin i Đulovac nedaleko Daruvara. Sve te vjernike različitog podrijetla i mentaliteta nastojimo povezivati u zajedništvo jedne Isusove Crkve, pristupajući njihovim ranama evanđeoskim lijekom.
- Biskupija je osnovana samo koju godinu nakon završetka Domovinskog rata. Povijesna je činjenica da su ratna razaranja na području Vaše biskupije bila posebice velika. Jeste li i u kojoj mjeri uspjeli sanirati ratne ‘rane’ na sakralnim objektima?
Trinaest naših župa bilo je pogođeno ratnim stradanjima a u svim župama Zapadne Slavonije koje su bile u sastavu tzv. SAO Krajine uništeni su crkveni objekti, kako župne crkve i stanovi, tako filijalne kapele: U Jasenovcu, Staroj Gradiški, Okučanima, Gornjim Bogićevcima, Gornjem Rajiću, Čagliću, Lipiku, Pakracu i Voćinu. Osobito velika kulturna šteta napravljena je u Voćinu potpunim razaranjem tamošnje župne crkve i Svetišta Majke Božje, značajnog gotičkog zdanja u ovom dijelu Europe. Obnova u spomenutim župama jednim dijelom započela je prije utemeljenja Biskupije, a drugi dio smo preuzeli kao svoju zadaću koja još uvijek nije posve ispunjena zbog manjka materijalnih sredstava. Nekim crkvama nedostaje unutrašnje uređenje, župnu crkvu u Čagliću kao i brojne filijalne kapele u drugim župama još nismo ni započeli. U dogovoru s Ministarstvom kulture a uz pomoć Ministarstva regionalnog razvoja, šumarstva i vodnog gospodarstva odlučili smo crkvu u Voćinu izgraditi u njezinu izvornom povijesnom obliku jer smo za nju imali sačuvanu potrebnu dokumentaciju. Ona je pod krovom, ali je potrebno još iznutra je urediti da bismo je mogli predati župljanima i brojnim hodočasnicima na upotrebu. Nadamo se da ćemo to moći učiniti u Godini Gospe Voćinske koja je u tijeku. Istaknuo bih da je materijalne ruševine moguće brzo popraviti ako dobijemo materijalnih sredstava, ali duhovne rane daleko je teže liječiti. Za njih svakodnevno molimo Božju pomoć, jer jedini je On u stanju doprijeti do ljudskih srdaca i savjesti te ih ozdraviti, žalosne utješiti, svima vratiti oduzeto dostojanstvo.
- Biskupijski Caritas je, koliko pratimo sredstva javnoga priopćavanja, dobro organiziran i veoma djelotvoran. Uz tekuće domaće potrebe djelatnici Caritasa se uključuju i u inozemne projekte. Koje biste akcije Vašega biskupijskoga Caritasa željeli posebice izdvojiti?
Od same uspostave Požeške biskupije nastojali smo promicati caritativnu djelatnost kao sastavni dio njezina pastoralnog poslanja te je odmah utemeljen i Biskupijski Caritas a povezano s njime uspostavljani su i župni caritasi gdje prethodno još nisu postojali. Osobitu pozornost dajemo organiziranju caritasovih župnih dobrovoljaca – volontera kako bi bili nositelji onog odnosa prema čovjeku koji nas je naučio Isus Krist i kojeg valja svakodnevno svjedočiti. Među redovitim projektima spomenuo bih caritativnu kuhinju u Požegi koja svakodnevno priprema i raznosi hranu onima koji si je zbog bolesti ili siromaštva ne mogu sami priskrbiti. U obiteljskom pastoralu osobitu brigu posvećujemo obiteljima s petero i više djece te je uspostavljen svojevrsni savez više od pet stotina takvih obitelji u našoj Biskupiji kojima redovito biskup dolazi na slavlje krštenja djece, pružamo im duhovnu i materijalnu potporu, okupljamo na susrete duhovne naravi u Požegi i po regijama. Pored toga već više godina djeluje Zaklada za siromašne učenike i studente kojima godišnje dodjeljujemo sedamdesetak stipendija, a određeni broj ima besplatni smještaj u požeškom Kolegiju, povezanom s Katoličkom klasičnom gimnazijom. U našoj Katoličkoj osnovnoj školi u Požegi osiguravamo mjesečnu plaću za učitelje i dio prehrane za osamdesetak djece u produženoj nastavi. Na području Biskupije nastanili su se mnogi prognanici iz Bosne i Hercegovine koji nemaju drugih prihoda osim male mirovine koju dobivaju iz te države te takvima pomažemo svojom korizmenom akcijom prikupljanja novčanih milodara koje svećenici prinesu u Katedrali na misi posvete ulja na Veliki četvrtak. Od tih sredstava dajemo pomoć i stanovnicima prognaničkog naselja u Kovačevcu kod Nove Gradiške, u koje se uselio uglavnom stariji svijet bez mogućnosti drugog smještaja. Svjesni da Crkva ne može rješavati socijalno pitanje u Hrvatskoj, sve navedeno nastojimo činiti da bismo svjedočili evanđeoski pristup čovjeku, silno važan u našoj domovini. Dodao bih još da vjernici Požeške biskupije u slučaju prirodnih katastrofa ili drugih nevolja u Hrvatskoj ili svijetu rado pritječu u pomoć svojom molitvom i novčanim prilogom. To trenutačno čine za žrtve potresa, morskog vala i atomskog zračenja u Japanu.
- Broj katolika, svećeničkih kandidata i svećenika u svijetu je, prema Papinskom godišnjaku za 2010., u ohrabrujućem porastu. Kakva je trenutačna situacija sa svećeničkim i redovničkim zvanjima u Požeškoj biskupiji?
S utemeljenjem Biskupije i mogućnostima koje su donijele demokratske promjene u Hrvatskoj otvorila su se i nova područja pastoralnog rada za koji su potrebne nove svećeničke snage. Zasada imamo dovoljan broj svećenika za redovite pastoralne potrebe. Broj bogoslova kreće se minulih godina oko dvadeset i pet. No, kako sam spomenuo, među novim područjima pastoralnog rada je obrazovno odgojno područje, na koje smo hrabro iskoračili s katoličkim klasičnim gimnazijama u Požegi i Virovitici, jednom osnovnom školom i jednim učeničkim domom u Požegi, za koje su nam potrebne nove stručne svećeničke snage. Slično i na drugim područjima kao što su mediji, tiskani i elektronički, odnosno digitalni. Zatim ljudi u posebnim okolnostima kao što su bolesnici, zatvorenici, traže našu dodatnu pastoralnu skrb. Uvjeren sam, ako budemo molili i radili u prilog duhovnih zvanja, da će nam ih Gospodin udijeliti. Stoga smo prije nekoliko godina utemeljili Biskupijsko djelo za duhovna zvanja, u koje je učlanjen značajan broj vjernika diljem Biskupije koji svakodnevno moli i žrtvuje za duhovna zvanja. K tome, u Velikoj nedaleko Požege u Domu sv. Augustina održavamo redovite susrete ministranata, druge djece i mladih u svrhu promicanja zvanja. Redovita hodočašća osnovnoškolske djece u Voćin početkom svibnja imaju tu sastavnicu u svom programu. Svake godine na Veliki četvrtak dijecezanski biskup upućuje krizmanicima posebno pismo u kojem ih među ostalim poziva da razmisle o svojoj budućnosti, osluškuju Božji glas te budu hrabri krenuti putem duhovnog zvanja ako ih on zove. Od prije nekoliko godina u požeški Kolegij primamo i svećeničke aspirante gdje se nastoji njegovati duhovno zvanje u nešto širem odgojnom okviru nego li je sjemenišni. Kolegij ima zadaću gajiti i povezanost s onim srednjoškolcima koji ne stanuju u njem a pokazuju zanimanje za duhovno zvanje. Molimo i radimo u nadi da će Gospodin uslišati naš vapaj.
- Vama su kateheza i pastoral oduvijek bili neprijeporne vrijednosti. Postoji li u Vašoj biskupiji organiziran rad s mladeži i katoličkim obiteljima i izvan školskih vjeronaučnih programa, ili je sve prepušteno savjesti i osobnoj procjeni radinijih i savjesnijih pojedinaca?
Velika je dobit što smo s demokratskim promjenama u Hrvatskoj mogli u javni odgojno obrazovni sustav uvesti i katolički vjeronauk jer tako opća naobrazba naših učenika dobiva na cjelovitosti. No, to je u svijesti nekih roditelja a i ponekog svećenika urodilo nesporazumom te su zaključili da nam više ne treba župna kateheza, poimajući je kao ponavljanje vjeronauka u školi. U Požeškoj biskupiji nastojali smo na različite načine tumačiti svećenicima i vjernicima da se župna kateheza ne sastoji u trajnom usvajanju znanja o vjeri, nego je ona uvođenje u život po vjeri. U nekoliko župa svećenici su se opredijelili tjedno okupljati djecu i mlade po školskom uzrastu i razredima, što kod nekih ljudi psihološki i dalje stvara poteškoću da se ponavlja školski vjeronauk. No, u većini župa nastoji se na različitim razinama raditi po interesnim skupinama oko ostvarivanja života po vjeri. Premda stanje nije idealno, zapažaju se značajni pomaci. Nekoliko godina nastojimo na arhiđakonatskim (regionalnim) razinama održavati seminare župne kateheze na kojima sudjeluju voditelji pojedinih skupina u župi: ministranata, mladih, dječjih i odraslih crkvenih zborova, lektora s programom Lectio Divina, molitvenih zajednica, mladenaca, obitelji – posebno s brojnom djecom, caritasovih volontera…U svemu tome postoji opasnost svesti te susrete na okupljanja tehničke naravi, učiti kako ih voditi a ne truditi se oko rasta u vjeri i života po njoj u svakodnevnim (ne)prilikama, što jedino može promijeniti i poboljšati hrvatsko društvo. Još uvijek nam ostaje zadatak učiti kako vjerodostojno, iskreno opredijeljeno živjeti zajedništvo s Isusom Kristom i iz njega crpiti snagu za svakodnevni drugačiji život nego li ga nameću globalizacijski i drugi procesi kojima počesto nije u središtu čovjek.
- Vjeroučitelji laici već su desetljetna stvarnost u Hrvatskoj. Europska iskustva s katehetama laicima su veoma različita. Kreću se od veoma dobrih do obeshrabrujuće loših. Kakva su hrvatska i posebice Vaša osobna iskustva s katehetama laicima?
Iskustva su i kod nas različita. Ukoliko neki vjeroučitelj laik svoju službu vrši isključivo kao zarađivanje mjesečne plaće a ne kao vjerničko poslanje koje se s biskupovim mandatom ostvaruje na temelju vlastitog životnog opredjeljenja i svjedočenja, tada nastaju problemi, pokatkad lomovi. Stoga uporno zahtijevamo da vjeroučitelji laici budu aktivno povezani sa župnom zajednicom na čijem području djeluju u školi, da se trajno trude oko svoje vlastite vjerničke formacije, jer suvremeni čovjek – kako je dobro primijetio papa Pavao VI. – radije slijedi svjedoke nego li učitelje. Za razliku od europskih zemalja koje nisu imale komunističku vlast, Hrvatska nosi neke naslijeđene terete iz prijašnjeg doba. Naime, komunistički sustav zabranjivao je – osobito zaposlenicima u javnim službama – da budu povezani s Crkvom i sudjeluju u liturgijskom i drugom životu. Zbog toga se kod nemalog broja ljudi oblikovala kripto ili svojevrsna distancirana pripadnost Crkvi, na koju su se navikli i vjernici i svećenici. Tako mnogi vjernici nisu nedjeljom sudjelovali na svetoj misi ali su kriomice, pokatkad noću slavili određene sakramente. Taj mentalitet na neki način još živi – kako kod određenog broja vjernika tako kod svećenika – što za njihovu međusobnu suradnju predstavlja određeni problem. Procesi povezani s globalizacijom i pripremom Hrvatske za ulazak u Europsku uniju donijeli su nove oblike stavljanja u pitanje vjerničkog identiteta naših vjeroučitelja. Među njima je i Zakon o suzbijanju diskriminacije kojeg je na iznenađenje i uz osporavanje brojnih ljudi izglasao Hrvatski Sabor. Tako neki pojedinci i skupine osporavaju vjeroučiteljima pravo da naviještaju u školi evanđeosku istinu, načela katoličke vjere i morala jer su oni drugačijih moralnih opredjeljenja. Upravo je u tijeku sudski proces u Zagrebu kojim se želi dokazati jednoj vjeroučiteljici da je učenjem katoličkog morala povrijedila ljude homoskesualnih usmjerenja. Pored toga određeni vjeroučitelji koji su izgubili crkveni mandat zbog toga što u svom braku ne žive u skladu s crkvenim moralnim načelima, vode sudski proces s ciljem da im biskup unatoč tome udijeli mandat za predavanje vjeronauka u školi, što svjedoči o krivoj svijesti nekih vjeroučitelja. Naravno da ostaje pitanje kako s crkvene strane omogućiti da vjeroučitelj koji ostaje bez mandata ne postane socijalni slučaj. Samo svećenici i vjeroučitelji laici snažne vjerničke izgrađenosti i zrelosti, spremni za svoje uvjerenje i trpjeti, moći će odgovoriti na izazove prema kojima ide hrvatsko društvo i škola.
- Ljude u izvandomovinstvu posebice zbunjuju povremena medijska ‘prepucavanja’ između tzv. karizmatika i službene Crkve. Zadnjih mjeseci su u nekoliko navrata pale i neuobičajeno teške riječi s jedne i druge strane. Što Vi kao vrstan teolog i ugledan pastir Crkve u Hrvata mislite o toj pojavi?
Valja zamijetiti kako određena teološka sustavna promišljanja, koja za svoje potrebe uvode neke razlikovne pojmove, mogu u prosudbi crkvene stvarnosti stvarati zabune. Naime, ne postoji neka karizmatska i službena, ili institucionalna Crkva, nego samo jedna jedina Isusova Crkva koja je po volji i djelu svoga utemeljitelja Isusa Krista u isto vrijeme i karizmatska i institucionalna. Drugi vatikanski sabor to svečano obznanjuje, osobito kad u učenju o Crkvi kaže da je ona sakrament spasenja, koji ima svoju vidljivu ljudsku stvarnost u kojoj se događa nevidljiva božanska. I tko razdvaja te dvije stvarnosti, kao da bi jedna mogla bez druge, nije na razini vjere Katoličke Crkve, utemeljene u cjelokupnom djelu Božje objave i spasenja u Isusu Kristu, koje se dogodilo upravo utjelovljenskim putem očitovanja božanskog u ljudskom. Time nisam ni najmanje želio osporiti kako se u Crkvi u pojedincima i skupinama može događati posebna zahvaćenost Duhom Svetim koju treba sa zahvalnošću primiti. Ali uvijek vrijedi riječ sv. Pavla da Duha ne smijemo gasiti ali s druge strane da duhove treba provjeravati. Naime, može se dogoditi, kako uče pojedini iskusni duhovni oci, da netko pripiše Duhu Svetom neke svoje vlastite misli, nakane, emocije, ili se s nekima može poigrati Zli dajući im neke izvanredne sposobnosti – te je zadaća crkvenih pastira da u skladu sa svojim apostolskim poslanjem prosuđuju da li se uistinu radi o karizmi, daru Duha Svetoga. Pri tom se trebaju ravnati po Pavlovu načelu koje on zastupa osobito u Drugoj poslanici Korinćanima, da nije karizma svaki izvanredni duhovni dar, nego samo onaj koji služi izgradnji Crkve. Polazeći od te zdrave i evanđeoski utemeljene crkvenosti pojedinci i skupine neće sami sebe proglašavati karizmaticima nego će u zajedništvu s biskupima i drugima u Crkvi nastojati osluškivati Duha i truditi se da mu budu vjerni. Jer Duh Sveti zacijelo nije ondje na djelu gdje se događaju podjele, svađe i sukobi, nego zajedništvo, razumijevanje i mir, kako nas uči Pismo i iskustvo Crkve.
- Povijest nas uči da su za svaku ljudsku zajednicu, pa tako i za Crkvu, najopasniji pojedinci i skupine koji je razaraju iznutra. Tu prvenstveno mislim na nedosljedan život svećenika i deklariranih vjernika. Razmišljaju li najodgovorniji u Crkvi u Hrvata o ‘strategiji nulte tolerancije’ prema pojedincima koji svojim životom i ponašanjem izravno ugrožavaju stoljetni ugled i vjerodostojnost same Crkve?
I u tom nam valja primijeniti iskustvo Crkve ukorijenjeno u evanđeoskoj mudrosti. Naime, postoje grijesi slabosti, za koje ima razumijevanja Bog i ljudi kad ih takav prizna, za njih se kaje i nastoji ih popraviti. Ali mogu se dogoditi i grijesi zlih opredjeljenja koje nije moguće niti razumjeti niti prihvatiti te je osobe takvih stavova Crkva isključivala iz svog zajedništva. U tom smislu ‘strategija nulte tolerancije’ je evanđeoska i nužno ju je zastupati u Crkvi.
- Spomenički kompleks Jasenovac teritorijalno je na području Vaše biskupije. Riječ je o spomeničkoj baštini s velikim povijesnim opterećenjima. Vi ste, kao domaći biskup, prvi iz crkvenoga vrha u Hrvatskoj pohodili to spomeničko središte. Dojam je, međutim, da postoje pojedinci i skupine kojima je, kada je riječ o Jasenovcu, nemoguće ugoditi. Ne valja ako ne dođeš, stotinu zamjerki ako dođeš. Je li moguće, prema Vašemu mišljenju, o Jasenovcu konačno izreći znanstven i vjerodostojan sud, bez zlonamjernih i dnevnopolitičkih manipulacija?
Nisam siguran da je u sadašnjim hrvatskim i susjedskim okolnostima realno očekivati da se to brzo dogodi. Ali od početka svoje biskupske službe bio sam uvjeren da Crkva ne smije biti zarobljenik ili talac ideologizirane istine i pristupa Jasenovcu s bilo koje strane. Vjerovao sam Isusovoj riječi: «Istina će vas osloboditi». No, pri tom nisam mislio da se to može ostvariti putem čiste povijesne, faktografske istine do koje se jednoga dana mora doći, kako glede Jasenovca i drugih zlodjela tijekom II. svjetskog rata tako i glede komunističkih zločina nakon rata. Oslobađa samo evangelizirana istina, očišćeno povijesno pamćenje, kako nas je snažno poučio sluga Božji papa Ivan Pavao II., utemeljitelj naše Biskupije. A čišćenje pamćenja, ili istina koja oslobađa, povezana je s kajanjem za počinjeno zlo, praštanjem onima koji su zlo nanijeli, molbom za oproštenje onima kojima smo zlo nanijeli, molitvom da Bog i zločince spasi jer su njegova stvorenja, iskazivanjem poštovanja svakoj žrtvi bez obzira na vjeru, naciju ili neku drugu pripadnost. To je evanđeoski pristup Crkve i u Jasenovcu i u Bleiburgu kao i na drugim mjestima ljudskih stradanja. Na taj način najbolje iskazujemo poštovanje prema nedužno ubijenima, čuvamo njihov spomen u očišćenom pamćenju. Naravno da se takav pristup ne sviđa onima koji imaju svoj račun sa žrtvama. Ali nas to ne smije obeshrabriti da budemo evanđeoski služitelji pomirenja.
- Svojedobno ste u svetištu Gospe od suza u Pleternici upozorili na opasno i bolesno društveno ozračje u Hrvatskoj, kojemu je, čini se, jedini cilj obezvrijediti i uprljati sve nacionalne i crkvene vrijednosti i svetinje. Tom prigodom ste prijekorno zaključili da bi Hrvatska bila bogata zemlja kada bi se to crnilo moglo izvoziti i unovčiti. Bacanje blata i proizvodnja crnila postali su zajednički ciljevi kako sredstava javnoga priopćavanja, tako i političkih elita i dijela javnih djelatnika. U čemu je zapravo problem? Ili, jasnije rečeno, tko, prema Vašoj prosudbi, stoji iza projekta stvaranja malodušja, besciljnosti i bespomoćnosti u hrvatskome narodu?
Nisam u mogućnosti istraživati pozadinu svega što se u Hrvatskoj događa na javnoj sceni niti doći do zaključaka kome je u interesu i zbog kojih ciljeva stvara zatrovane društvene odnose u Hrvatskoj. No, na sreću Hrvatska nije samo ono što nam se prikazuje u medijima i što se događa na javnoj razini. Poznam mnoštvo jednostavnih ljudi koji unatoč svemu nastoje biti vjerni Bogu i svojoj savjesti te pošteno rade, žrtvuju se u obitelji, utemeljeni u vrijednosnom sustavu kojeg su naučili u školi evanđelja. Takvi su ljudi u prošlosti bili zaslužni da smo kao narod izdržali i pobijedili mnoge povijesne teške nedaće, pa i u nedavnom Domovinskom ratu, i po takvima će pobijediti život i u budućnosti. Stoga sam uvjeren kako je silno potrebno da Crkva ostane snažna potpora tom čovjeku, da mu na svoj jedinstven način pomaže kako bi se duhovno učvrstio, jer u tom leži naša istinska snaga. Stoga u tom smislu promičemo određene pastoralne projekte u Požeškoj biskupiji ne podliježući napasti gubiti vrijeme i snage na negativnosti kojih je pun naš javni prostor. U svojoj ovogodišnjoj korizmenoj Poruci istaknuo sam kako je silno važno u Hrvatskoj ne gledati kakvi su drugi, optuživati ih, ocrnjivati – nego je potrebno da se svatko od nas okrene samome sebi i nastoji provjeriti što se u njemu događa s njegovom savješću, opredjeljenjima – jer tu započinje bolja ili lošija Hrvatska. Valja prihvatiti izazov Isusova poziva «Obratite se». To je naša šansa i tu nam može Bog pomoći.
- Više puta ste bili u Švicarskoj. Sudjelovali ste na brojnim i različitim zajedničkim (Einsiedeln) i misijskim slavljima (krizme, obljetnice itd.). Kakvi su Vaši dojmovi s tih susreta s hrvatskim katolicima i njihovim svećenicima u dijaspori – što biste mijenjali, a što Vam se čini dobrim?
Postavili ste vrlo složeno pitanje. Povezujući svoja prijašnja iskustva o Hrvatima u inozemstvu s nedavnim pohodom Hrvatima u Australiji, spomenuo bih samo da je u prvom naraštaju hrvatskih iseljenika uglavnom živa duhovna baštinu iz koje su potekli, da dobar dio tih ljudi nastoji biti povezan s hrvatskim misijama i da je naš pastoral uglavnom usmjeren na njih. Stoga valja zahvaliti brojnim hrvatskim svećenicima za požrtvovno služenje duši svoga naroda u iseljeništvu. Pitanje je što nam valja činiti s potomcima Hrvata u drugom i daljnjem iseljeničkom naraštaju. Nije moguće izbjeći niti bismo smjeli sprječavati njihovu integraciju i asimiliaciju u društva useljenja. Ipak, ne ulazeći u pojedinosti, čini mi se važnim da Katolička Crkva u hrvatskom narodu u dosluhu s useljeničkim mjesnim Crkvama treba nastojati oblikovati model po kojem bi se mogao ostvariti jasniji i uspješniji pristup drugoj i daljnjim generacijama naših iseljenika. I to ne zato da bismo zaustavili njihovu integraciju u tamošnje društvo, nego da bismo im pomogli kako bi upravo putem vjernosti hrvatskom kulturološkom korijenju dali svoj doprinos dotičnom društvu, da se duhovno ne izgube. Što takav pristup sa sobom nosi, valjalo bi temeljito promisliti imajući na umu i razlike koje u tom pogledu postoje u europskim etničkim državama i prekomorskim zemljama. U svakom slučaju glavni problem ostaje sve manji broj svećenika u hrvatskom narodu i mogućnost da se novi pastoralni model primijeni u zemljama naših iseljenika.
- Kako u Hrvatskoj i u Vašoj biskupiji teku pripreme za skori pastoralni pohod pape Benedikta XVI. Hrvatskoj?
U Požeškoj biskupiji u tijeku je Godina Gospe Voćinske te smo sve pastoralne programe povezali s pripravom za dolazak pape Benedikta XVI. u Hrvatsku. Povjerenstvo za hodočasnički pastoral zaduženo je za organizacijska pitanja i pastoralne sadržaje koji prate pripravu. Tako smo u korizmi promaknuli u župama obiteljske radionice s kojima smo povezali i pobožnost križnog puta na kojima će se održavati tjedne kateheze o kršćanskom vrednovanju braka i obitelji. Pored toga posebne pobožnosti križnog puta organiziraju se tjedno za mlade te se u tom okviru održavaju kateheze u pripravi za njihov susret s Papom. Sve je popraćeno svakodnevnom molitvom za naše obitelji i duhovne plodove Papina pohoda Hrvatskoj.
- Uskrs je blizu. Što biste poručili našim vjernim čitateljima za skori blagdan Isusove pobjede nas smrću?
Od srca želim i molim da do svakog hrvatskog srca u domovini i inozemstvu dopre snaga Isusove ljubavi na križu i uskrsne pobjede te ono bude ispunjeno neprolaznom radošću, dubokim mirom i nerazorivom nadom. U tom duhu svim čitateljima Movis-a čestitam svetkovinu Isusova uskrsnuća!
