Razgovor za školski list Katoličke osnovne škole u Požegi (Emanuel)

22
  1. Iz kojih razloga ste odlučili osnovati našu školu?

BISKUP: Prije nego li odgovorim na vaše prvo pitanje želio bih vas pohvaliti što se trudite pokrenuti list naše Katoličke osnovne škole u Požegi. To je ujedno draga prigoda da od srca pozdravim vas, mlade novinare, sve učenike vaše škole i druge koji će čitati vaš list, posebno roditelje i učitelje. Vjerujem da osjećate koliko je dragocjena ljubav kojom vam roditelji nastoje omogućiti najbolje što mogu da vaše djetinjstvo bude lijepo te da rastete u svemu što je dobro. Radostan sam što se hrvatska država dogovorila sa Svetom Stolicom da Crkva kod nas – kao i u drugim slobodnim demokratskim zemljama – može pomagati roditeljima u odgoju i obrazovanju njihove djece u svojim odgojno-obrazovnim ustanovama – od vrtića, osnovnih i srednjih škola sve do sveučilišta. Čim sam postao biskup smatrao sam da se naša Biskupija treba uključiti svojim djelovanjem na to područje. Prije četiri godine ispunili su se uvjeti za osnutak Katoličke klasične gimnazije u Požegi i Virovitici, a prije dvije godine mogli smo otvoriti i Katoličku osnovnu školu u Požegi. Započeli smo uz Božju pomoć te se čvrsto nadam da ćemo postupno uspostaviti svih njezinih osam razreda. Posebno me raduje što smo mogli organizirati i produženi boravak koji je velika pomoć vama djeci i vašim roditeljima za vaš cjelovit odgoj i rast.

  1. Hoće li u našoj Biskupiji biti još katoličkih osnovnih škola?

BISKUP: Volio bih da ih bude više. Ali to će ovisiti o tome koliko će djece biti rođeno kod nas, kakve će biti naše materijalne mogućnosti i hoćemo li dobiti za to dopuštenje mjerodavnih državnih vlasti. Nadam se da će se sve okolnosti tako razvijati da će nam biti moguće na području odgoja i školstva pomoći i drugoj djeci u našoj biskupiji.

  1. Što očekujete od nas učenika, a što od naših učitelja?

BISKUP: Smatram da imate dobre školske uvjete te očekujem da se u suradnji s učiteljima i roditeljima, svojim marljivim učenjem i razonodom, međusobnim plemenitim pristupom i po svemu drugom cjelovito razvijate i rastete kao osobe. Učitelji pak najviše čine za vas učenike kad sami nastoje biti veliki duhom te vam svjedoče toplinu dobrote i ljubavi, pristupaju s povjerenjem, pomažu da usvajate potrebna znanja, i tako  oblikuju vaše osobnosti. Sve se to može uspješno ostvarivati kad učenici, učitelji i roditelji računaju s Božjom pomoću te sva nastojanja prate molitvom.

  1. Sjećate li se svog prvog školskog dana, po čemu ga pamtite?

BISKUP: S velikom znatiželjom, nesigurnošću i još većim očekivanjima zakoračio sam prvi dan u školu u svom rodnom mjestu Davoru. Pamtim da je učiteljica svojim vedrim licem i ohrabrujućom riječju pomogla da lakše prebrodim svojevrsni rastanak od kuće i roditelja.

  1. Koji vam je bio omiljeni predmet, a kojega ste najmanje voljeli?

Radovalo me je pisanje slova i spajanje riječi, činilo mi se kao da se bavim nečim čudesnim, da ulazim u svijet tajni koje se kriju u knjigama punim slova, riječi i rečenica. Od prvih razreda osnovne škole zavolio sam čitati, učiti povijest i jezike. Matematika mi se uvijek činila suhoparnom i manje zanimljivom.

  1. Što vam je u školi najviše smetalo, a čemu ste se radovali?

Smetalo me kad su se učenici svađali, pokatkad i tukli, nisu bili složni te nismo pokazali ono što samo zajedničkim marom možemo ostvariti u sportu i radu, učenju i pjevanju. Posebno me veselilo druženje u igri i pjesmi, što sam osobito našao uz dobrog svećenika u crkvi kad sam postao ministrant.

  1. Smatrate li da mi danas više moramo učiti nego što ste morali Vi?

Ne znam da li smo više morali učiti nego vi, ali znam da je bilo drugačije: Učitelj je u razredu imao i šibu, koja je pokatkad brzo napravila red. Vama je lakše, počesto učite kroz igru i pjesmu, usvajate znanja novim metodama, drugačijim pristupom učitelja. Tu su i nove mogućnosti koje vam otvara kompjutor i druga sredstva te po njima susrećete stvarnost života i svijeta na način nezamisliv u naše vrijeme.

  1. Kako su se djeca igrala u vrijeme kada ste Vi bili dijete i koja je bila vaša omiljena igra?

U školi smo se kao djeca morali baviti laganim sportskim aktivnostima, zvali smo to fiskultura – a izvan škole u prijateljskom krugu rado smo boravili na obali Save, imali svoje igrice, pravili u pijesku različite likove, izrađivali brodove, sanjali o lađarstvu. A kad smo porasli, po ljeti mi je najmilije bilo plivanje u Savi, što i danas veoma volim, ali ne u toj rijeci jer ona više nije čista kao u mojem djetinjstvu. Spomenuo sam već da sam u prvim školskim godinama postao ministrant, oduševljavala me svečanost u crkvi, uređeni prostor, okićeni oltar, pjevanje i sviranje te sam rado kod kuće u igri pravio oltariće, na svoj način ih uređivao i misu služio. Tako sam se susreo sa stvarnošću ljepote koja me privlačila, na svoj način se u nju i igrom uključivao te će ona značajno odrediti moj daljnji životni put.

  1. Što ste htjeli postati kad ste imali godina kao mi?

Rijeka Sava bila je otvoren prozor u svijet. Sanjao sam o plovidbi brodovima, susretima sa zanimljivim svjetovima i ljudima negdje u daljini, o budućnosti u kojoj neće biti siromaštva niti nesretnih ljudi kao što ih je tada bilo u Davoru. Ta se želja ponešto ostvarila kad se moja obitelj u traganju za boljim životom odselila u Slavonski Brod, gdje je otac našao zaposlenje a mi djeca mogućnost školovanja. Tako je započeo moj odlazak u svijet, ali kasnije s namjerom da postanem svećenik.

  1. Kada ste odlučili da ćete postati svećenik?

Ne znam točno. Znam samo da sam imao roditelje koji su bili iskreno vjerni Bogu i pomogli mi u obitelji da mu i ja budem blizu. Sjećam se da je u meni dozrijevala misao da budem svećenik baš u crkvi dok sam ministrirao, dok je u mene ulazila ljepota i snaga molitve i pjesme brojnih vjernika. Po završenom osmom razredu osmogodišnje škole odlučio sam poći u Zagreb u Sjemenište, ustanovu gdje se pripravlja za svećenike. Imao sam dobre roditelje koji su me u tom podržavali, svećenike i prijatelje koji su mi pomogli da shvatim kako je veliko poslanje na koje me Bog zove i kako je lijepo kao svećenik služiti djeci i mladima, roditeljima i starijima da vole Boga i poštuju čovjeka.

  1. Kako se postaje biskup i je li teško biti biskup?

Najprije treba biti dobar svećenik. Kad je za neku biskupiju potrebno pronaći biskupa, tada Sveti Otac po svom izaslaniku traži tko bi među svećenicima za to mogao biti prikladan, o tom se raspituje kod različitih ljudi i onda predloži Svetom Ocu nekog od njih da ga imenuje za tu časnu i odgovornu službu. Tako sam i ja postao biskup prije trinaest godina kad je osnovana Požeška biskupija. Biskupska služba je lijepa jer se ona trajno ostvaruje u povezanosti s Bogom i ljudima. Ujedno je i teška jer biskup treba vršiti ono što od njega očekuje Isus Krist a ne ljudi.