Razgovor o zasjedanju biskupske sinode o obitelji (Laudato.hr)

21

1. Jesu li se u Vama slegli dojmovi s nedavno završene Sinode?

Biskup Škvorčević: Dijelom da, ali dijelom ne i to je razumljivo radi toga što je jedan dio života u Rimu bio već uobičajan. Iskustvo imam Rima od prije pa onda okolnosti u kojima smo bili u kući i slično. Međutim, drugi dio ne i to baš ono što se tiče iskustva same Sinode. Jer na Sinodi susretali smo mnoge ljude koji su iz raznih dijelova svijeta i to dolaze iz različitih okolnosti. Svi oni pripadaju istoj Crkvi Isusovoj koja živi 2000 godina i oni nose iskustvo toga živog Isusovog organizma, a onda k tome još i iskustvo života crkve u različitim kulturološkim okolnostima, a to je snaga koja se tako lako ne zaboravlja. I još k tome sve to na poziv i pod budnim okom pape Franje koji je svojim pristupom i svojim nastupom uistinu učinio da sinoda bude sinoda. Kako je i sam tumačio, sin hodos, zajednički hod, i on je bio cijelo vrijeme na svim tim sjednicama, na svim susretima, a onda k tome još i na onim programima koji su bili organizirani oko službenih zasjedanja. Tako da kad se uzme sve to zajedno, nije malo da bi se moglo tako lako zaboraviti.

2. Što Vas je posebno dirnulo ili uznemirilo na samoj Sinodi?

Biskup Škvorčević: Postoje konkretne situacije u kojima netko tko sudjeluje ne može ostati ravnodušan. To su već spomenuti susreti s pojedinim članovima Sinode, međutim još više pitanja koja su bila predstavljena na Sinodi o braku i obitelji. U tom hodu u Sinodi, obnovili smo zajedno što je brak i obitelj iz Božje objave, po Božjem naumu. I to pred situacijama kojima smo svjedoci. Dakle, dirnulo me da ta stvarnost braka i obitelji usvojena u svijetu nije prestala manje značiti, nego još uvijek ima svoju silnu snagu, makar je u velikim problemima ili čak možemo reći i u krizama. Taj Božji naum o čovjeku kao muškarcu i ženi, ta činjenica da se živi to iskustvo danas i da je to zajedništvo muža i žene izvor novog života. To je takva činjenica pred kojom se zaista treba zaustaviti i osjetiti njezinu snagu. Ono što me uznemirilo, rekao bih u pozitivnom smislu uznemirilo, to je što mi zapravo pred tom činjenicom ljepote braka, topline obitelji, značenja svega toga zajedništva kojega je smislio Bog, što mi pred tim činimo i kod nas u Hrvatskoj. Nakon iskustva Sinode ja smatram da postoje mnogi poticaji i izazovi koje možemo i koje moramo prihvatiti kod nas u Hrvatskoj i nastojati ih promicati, nastojati ih živjeti. Želio bih to ponajprije u Požeškoj biskupiji. Već sutra imamo svećeničko vijeće, sjednicu svećeničkog vijeća na kojemu će to biti jedna točka, ali još više, želio bih to prenijeti biskupima kojima kanim dati izvještaj o Sinodi sljedećega 10. studenoga kada je zasjedanje Hrvatske biskupske konferencije.

3. Je li uistinu bilo osjetne napetosti između takozvane liberalne i konzervativne struje po pitanju pričesti za one u drugom civilnom braku odnosno pitanju mijenjanja doktrine ili promjenjive discipline?

Biskup Škvorčević: Vjerujem da ćete se sami složiti da su ovi termini napredni, progresivni i konzervativni, preuzeti iz političkog biljea pa su upotrijebljeni za nešto što nije političkog značenja, nego egzistencijalnog, životnog, malo drugačijeg značenja. Stoga, ja ne bih govorio o proresistima i onima drugima i ne bih govorio čak niti o napetostima jer ako govorimo o napetosti onda su to kreativne napetosti. Naime, razumljivo je da je na Sinodi bilo različitih pristupa, različitih stavova o istom pitanju, ali nikada u sumnju i nitko nije u sumnju stavio onaj podatak objave Božje kojega smo primili, kojega smo baštinici u Crkvi 2000 godina o braku i obitelji, da su brak i obitelj Božje ustanove i ta različitost je dakle bila izraz različitih kulturoloških sredina iz kojih biskupi dolaze i želje da se ono što je Božje ostvaruje u tim različitim situacijama i onda pokušaj razumjeti sve te različitosti. Nije svejedno kad vi imate Afriku i afričku situaciju braka i obitelji, koja se susreće s poligamijom, s pripravom za brak koja je vezana za neke plemenske običaje i recimo naša priprema za brak. Oni nastoje iz tih iskustava i promišljanja progovoriti svoju riječ.

To može stvoriti određena stanja koja ne bih nazvao napetostima nego stanja u kojima nemamo dovoljno, nemamo svi dovoljno ili nemamo svi jednakih uvida u neka pitanja pa onda postoje možda neka neznanja, nedoumice, možda čak i sumnje i u tome je upravo i draž same sinode, samog takvog skupa što je tu prigoda stvari protumačiti, bolje razumjeti i onda u tom razumijevanju biti potpora jedni drugima da se u svim tim različitim okolnostima ostvaruje ono što je Božji naum o braku i obitelji. Crkva je u službi toga Božjega nauma o nama, dakle, dakle nikada nije bila opasnost da bi se upravo taj nauk stavio u pitanje, da bi ga netko stavio u pitanje i nešto drugo počeo naučavati pa da bi trebalo doći do nekih nerazumijevanja ili sukoba u tom smislu. Tako da je moje iskustvo, što se tiče same Sinode, zaista pozitivno, kako na plenarnim zasjedanjima tako i u radnoj skupini u kojoj sam bio njemačkog govornog jezika. Ono što se govorilo o napetostima, pa čak i o sukobima, to su neki pogledi novinarski, ali izvan same dvorane sinode, tako da ih treba promatrati u tom smislu.

4. Konačni dokument Sinode donosi i najsporniji 85. paragraf u kojem se spominje „razlučivanje“ različitih situacija u kojima se mogu naći ljudi koji su u drugom braku jer nemaju svi istu odgovornost za stanje u kojem su se našli. Hoće li taj paragraf predstavljati pastoralni izazov/problem?

85. broj završnog dokumenta Sinode sadrži zaista mnoga pitanja. Treba li ih se nazvati napetostima ili još nekako drugačije, tu nisam siguran. Dakle, pitanje je bilo kako se poslužiti metodom već pape Ivana Pavla II. koju je on naznačio u Familiaris Cosortio, u dokumentu kojega je on napisao nakon što je održana prva Sinoda o braku i obitelji, a to je bilo 1980. godine. Dakle kako pred nekim konkretnim situacijama pastoralno prosuditi, procijeniti stanje vjernika, jer pastoral ili pristup koji bi jednostavno neka načela s visoka primjenjivao na ljude mogao bi donijeti nepravdu tim ljudima, tim vjernicima. U kojem smislu? Postoji objektivni dakle, moralni poredak, postoji 10 zapovijedi Božjih i njih se treba pridržavati svatko. Međutim, pitanje krivnje daleko je teže prosuditi, nego samo naviještati moralni zakon i izdaleka primjenjivati ga generalno na sve. Jer to znamo iz tradicije Crkve da netko može biti zaista u takvim okolnostima da on nema krivnje s obzirom na neko djelo. Ili je bio u neznanju ili je bio slobodan ili postoje drugi razlozi. U tom smislu pitanje rastavljenih osobito onih koji su ponovno oženjeni treba promatrati na taj isti način. Jer se ne može jednostavno proglasiti da su svi jednako krivi što se tiče neke rastave. Može se dogoditi da zaista postoji netko ili žena ili muž koji je i spašavao brak i obitelj i koji je želio učiniti sve da se ne dogodi lom. Međutim, nije uspjelo zbog druge strane, znači obje strane nisu jednako krive. Time ne želim odmah reći da je taj drugi prikladan za svetu pričest. Naime, kad se radi o pričesti, ona je vrhunski čin zajedništva s Isusom Kristom i Crkvom. Ali mi znademo jako dobro da u Crkvi nisu svi na jednakoj razini, na jednakom stupnju pripadnosti s Crkvom. To Drugi vatikanski sabor izričito naglašava, da postoji puna pripadnost zajedništvu Crkve pa onda niža, pa niža, pa na koncu rubna, a neki teolozi poput Karla Ranera govore i o anonimnom kršćanstvu. To znači da jedan pristup čovjeku u njegovim konkretnim situacijama, osobito poteškoćama, traži tu osjetljivost i onda složeniji pristup tim ljudima, tim situacijama, da ne bismo nanijeli nepravdu. Taj dakle brojevi 84, 85 i 86 govore o toj problematici i to baš s polazišta koja je potaknuo i pokrenuo papa Franjo.

Naime, lako je pastoral voditi s načelnih razina pa ljudima govoriti možda morate biti takvi, ali ljudi su u konkretnim situacijama i upravo je to želja pape Franje da Crkva zaista siđe na tu razinu gdje živi čovjek i s njime hoda – taj naš sin hodos da se pretoči u redoviti život Crkve i da pokuša Crkva iz bližega slijediti čovjeka, razumjeti čovjeka i biti upravo onako prema njemu raspoložena kao što je bio Isus Krist koji je dobro znao tko je preljubnica i što je ona trebala po Mojsijevu zakonu kao kaznu primiti – trebala je biti kamenovana. Ali Isus prilazi toj ženi i pita druge koji su oko nje koji je optužuju tko je od vas bez krivnje neka prvi baci kamen, neka je kamenuje. Nitko nije bacio na nju kamen. „Ženo ni ja te ne osuđujem, idi i ne griješi više.“ Evo to je pitanje, ne kako osuđivati ljude, to opet može biti jednostavno nego kako uistinu pomoći spasiti ljude. Jer Crkva ne služi nekim teoretskim načelima nego Crkva služi čovjeku. Kao što je Isus Krist poslan čovjeku tako i Crkva i to čovjeku u njegovim konkretnim situacijama u kojima treba imati razumijevanja za njih.

Ovo „razlučivanje“ to je zapravo više proziranje stanja, proziranje u kojem je stanju čovjek pa da bi mu se moglo baš iz toga stanja pomoći, a ne osuditi ga. Uz to vrlo se često na Sinodi govorilo o „praćenju“ čovjeka u njegovom stanju. Evo to je to, to znači Crkva želi biti blizu ljudima, treba biti blizu ljudima, nastojati razlučivati, prozirati koja su to stanja u kojima se on nalazi da bi ga pratila na tom putu, u tom stanju Božjim milosrđem, praštanjem i pomogla da se izvuče iz tog stanja. To znači da je Crkva pozvana i poslana biti liječnica u tim stanjima ljudskih nevolja i s te razine onda biti suputnica i supatnica na njegovu putu. To je daleko teže i to je zapravo novi pastoralni pristup jer je potrebno za takav pastoral imati puno suradnika, to ne može sam svećenik napraviti. I to zahtjeva od nas, od Crkve, da se pokušamo ponovno organizirati i tu Papa govori da nam je potrebno „pastoralno obraćenje“. Pastoralno obraćenje je upravo to, ići Isusovim putem, njegovim načinom, kako je on pristupao. To znači da se moral u kršćanstvu, Katoličkoj crkvi, ne smije pretvoriti u takozvani situacioniozam pa situacija određuje kako ćeš se ponašati, nema grijeha nego situacija je takva da te odriješuje od grijeha. Ne situacionizam ili okazionalizam, nego personalizam kršćanski, biblijski, katolički – to znači osoba je čovjek – pristupamo osobi, poštujemo osobu, prosuđujemo osobu, pomažemo osobi i to je to dostojanstvo osobe, veličina osobe i u stanju grijeha.

5. Papa Franjo naglasio je pojam „istinske inkulturacije“. Koje je njegovo značenje? Koliko katolici trebaju biti spremni na kompromise radi inkulturacije Radosne vijesti?

Biskup Škvorčević: Naime, kulturom nazivamo pokušaj konkretizirati sebe u određenom vremenu i prostoru i u tu situaciju u najširem smislu treba Crkva unijeti Božju istinu o čovjeku i o braku. Suvremena kultura nosi sa sobom puno toga teškoga, zapravo na neki način imamo u tim globalizacijskim procesima određena strujanja koja su protiv braka i obitelj onako kako ga tradicionalno poznamo iz nekog naravnoga čovjekovog stanja, iz Božje objave. I tu ne bi pomogla nikakva crkvena osuda te kulture ili suzbijanja te kulture. Vi se ne možete boriti protiv kulture, nego kulturu se može evangelizirati, mora evangelizirati. To znači, u takve situacije u kojima jest suvremeni čovjek treba unositi nekim novim rječnikom, u okviru tih novih situacija i novih problema, istu istinu, Božju istinu o čovjeku, ljepotu čovjeka kao bića, stvorenoga kao muško i žensko, određenoga za brak, za rađanje. Evo, to je ta ljepota Božja koja je prisutna zapravo i danas i kad ju otkrije i suvremeni čovjek, i u svojim najtežim situacijama, onda se evanđelje „inkulturiralo“. Osobito kad ljudi unatoč svemu prihvate živjeti baš to opredjeljenje, Božji naum o nama.

6. Unatoč lobiranju mnogih medija, pa i istupu visoko pozicioniranog poljskog svećenika, Sinoda je potvrdila crkveni stav kako su nastojanja da se homoseksualne zajednice uzdignu na razinu braka potpuno neprihvatljiva. Je li se razgovaralo o promjenama u pastoralu homoseksualnih osoba?

Biskup Škvorčević: Evo dobro ste spomenuli da je bilo lobiranja, ali ne bih rekao da su to samo novinarska, nego su bila i šira. Pokazala su se na primjeru ovoga poljskog svećenika jer je on na neki način bio kupljen od određenih krugova, od određenih lobija. Ali, što se tiče homoseksualnosti, crkva ne može prihvatiti da se može živjeti istospolni brak. Zašto? Pa toliko je jasna Biblija, toliko je jasan Isus s obzirom na to pitanje. Bog je stvorio čovjeka kao muško i žensko i on je taj koji je odredio da će njihovo zajedništvo, jednoga tijela, biti plodno, životvorno, dakle nasljedstvom. Vi u homoseksualnim odnosima nemate tu činjenicu – nema rađanja potomstva. Prema tome, to je sasvim logično da Crkva ne može prihvatiti govor o istospolnim brakovima i onaj tko je očekivao da će se na toj razini nešto dogoditi, taj nije bio realan. Ali drugo je što se tiče osoba sa homoseksualnim usmjerenjima. Njima, kao i svima drugima, treba pristupati s velikim poštovanjem jer i oni su osobe, Bog se ne odriče nikoga pa ni najgorega čovjeka, pa najmanje se odriče nekoga takvoga. Crkva ima mogućnosti s duhovnim sredstvima biti na putu i s takvim osobama i nastojati im pomoći u njihovom životu da žive dostojanstvo, da nastoje biti na putu obraćenja koje je potrebno svakom čovjeka, i da se u tom smislu ne odrekne nikoga nego zaista poštuje svakoga kao što Bog poštuje svako biće.

7. Na kraju, što biste istaknuli kao najznačajniji plod održane Sinode?

Biskup Škvorčević: Moglo bi se nabrojiti više toga. Jedan od vrijednih plodova je baš taj način na koji se odvijala Sinoda. Miran, dostojanstven, Crkva, iskustvo Crkve. Drugi dragocjen plod je sam dokument Sinode. On je započeo od onoga što je prethodna Sinoda napravila prošle godine. Ona je dala jedan dokument na temelju promišljanja koja su tada bila, a onda je na tom dokumentu, a još više na tim pitanjima, radila sadašnja Sinoda i stvorila uistinu jedan vrijedan dokument po mišljenju najvećeg dijela sinodalnih otaca. Ali ja bih se ipak usudio najvećim plodom ove Sinode nazvati Papin govor kojega je održao 17. listopada na proslavi 50. obljetnice osnutka Biskupske sinode. Tu je Papa na temelju Drugog vatikanskog sabora progovorio baš svojom, Franjinom jasnoćom o tome kako on vidi Crkvu kao sinodalnu stvarnost pa je progovorio o sinodalnosti Crkve na svim razinama i dao neka usmjerenja koja će, ako se ostvare, a nadamo se da hoće, imat takvo značenje da Crkva u suvremenom svijetu postaje ona snaga i ona stvarnost ljudsko božanska, zemaljsko nebeska, koju je smislio Isus Krist i kako je Drugi vatikanski sabor vidio u svojim razmišljanjima o obnovi Crkve. I ja se radujem upravo tome što je pokrenuo Papa s tim svojim govorom i očekujem da će se u tom smislu morati događati puno toga ne u tako dalekoj budućnosti. A što se tiče dokumenta same Sinode ovisi o Svetom Ocu što će on s njime napraviti jer on je savjetodavne naravi. Za sada ga je Sveti Otac preporučio i odredio da bude tiskan, a vjerujem da će u tom pogledu biti još njegovih intervenata s obzirom na ovaj dokument. Ali bez obzira na to što će Sveti Otac reći o dokumentu, on je već sada predan ne sam Papi nego i Crkvi i on ima puno toga instruktivnoga, dobroga, lijepoga, što se može odmah prihvatiti i s čime se može odmah započeti u pastoralu. Tako da Sinoda sigurno neće ostati nešto mrtvo i nešto beznačajno za budućnost Crkve. Na koncu, nije ona samo ljudsko djelo, nego je ona bila sva praćena molitvom tolikih ljudi i sigurno se događala u svjetlu Duha Svetoga, a ono što je Božjom pomoći ostvareno to ne može tako lako nestati ili biti beznačajno.