Razgovor uoči proslave 20. obljetnice Požeške biskupije (Zajedništvo)

19
  1. Preuzvišeni Oče biskupe, prije 20 godina, danas sveti papa Ivan Pavao II. utemeljio je Požešku biskupiju, a Vas je imenovao za prvoga požeškoga biskupa. Što Vama osobno znači da Vas je na čelo ove Biskupije postavio svetac, a što bi nama vjernicima to trebalo značiti?

BISKUP: Sveci su ljudi koji žive u Božjoj blizini te očituju posebnu osjetljivost za čovjeka. Papu Ivana Pavla II. poznajemo kao takvu osobu od prvih dana njegova pontifikata. Crpio je snagu iz euharistije i duboke odanosti prema Isusovoj Majci. Ove crte svoje duhovnosti utisnuo je na svoj način i u odluku o utemeljenju Požeške biskupije i moga biskupskog imenovanja. Uzdignut na čast oltara, postao nam je nebeski zagovornik, suputnik i učitelj u ostvarivanja pripadnosti Isusu Kristu i njegovoj Crkvi u našoj Požeškoj biskupiji. Po njegovu uzoru od početka našeg djelovanja pokretač nam je izjava II. vatikanskog sabora o čovjeku kao putu Crkve, nadahnuće su nam Papine poticajne riječi snažno upućene svijetu na početku njegova pontifikata „Otvorite širom vrata Kristu“ a misao vodilja „Krist danas i uvijeke“. Sve to u duhu njegova gesla „Totus tuus – Sav Tvoj“ povezujemo s odanošću Isusovoj Majci, koju vjernici Požeške biskupije s posebnim žarom svjedoče sudjelovanjem na hodočašćima u njezina svetišta, napose u Voćin i Pleternicu. U tom duhovnom ozračju oblikovali smo pastoralne programe, nastojeći da naša mjesna Crkva bude zajednica blizine Bogu i čovjeku.

  1. U dva desetljeća postojanja mlade požeške Crkve mnogo toga se napravilo, pastoralno i materijalno. Koji biskupijski projekti su po Vama bili najvažniji?

BISKUP: Teško je reći koji su projekti najvažniji. Naš biskupijski hod od samih njegovih početaka ostvarivali smo po određenom konceptu. Trudili smo se najprije oko osnovne biskupijske upravne i pastoralne strukture s uređenjem zgrade sjedišta Biskupije u Požegi, osnivanjem novih župa, uređenjem dekanata i arhiđakonata. Započeli smo pastoralno djelovati od najslabijih – siromašnih i prognanih – putem Caritasa utemeljenog 1997. godine i njegovih projekata, među kojima je i Caritasova kuhinja u Požegi osnovana 1998. Poradili smo na liječenju rana koje je iza sebe ostavio rat u izravno pogođenim područjima promicanjem evanđeoskog praštanja i pomirenja, ekumenskim nastojanjem oko evanđeoskih odnosa s drugim kršćanima i religijskim zajednicama. Istovremeno smo pomagali obnavljati u ratu porušene obiteljske kuće i svetinje, među kojima je ponovna izgradnja voćinskog svetišta i crkve u Staroj Gradiški, spomen na nedužno utamničene svećenike i druge ljude tijekom totalitarističkih sustava. Smatrali smo važnim u Jasenovcu i drugim mjestima ljudskih stradanja po modelu našeg svetog Utemeljitelja „Čišćenja pamćenja i spomena mučenika“ iskazivati poštovanje prema žrtvama bilo koje vjere ili nacije. Stavili smo obitelj, napose s brojnom djecom u središte naše pozornosti. Svjesni od kolikog je značenja mladi naraštaj za budućnost Crkve i naroda, učinili smo iskorak na odgojno-obrazovnom području, da bismo služili cjelovitoj izgradnji mladih ljudi putem Kolegija u Požegi, Zaklade za siromašne učenike i studente iz koje redovito dajemo stipendije, te utemeljenjem katoličkih škola u Požegi, Virovitice i nedavno u Novskoj. Različitim projektima – od Tribina četvrtkom do organiziranja izložbi umjetničkih djela i orguljaških koncerata u Katedrali – promicali smo dijalog između vjere i kulture. Sakupljanjem sakralne kulturne baštine iz naših župa i njezinim smještanjem u Dijecezanski muzej, a zatim i povijesne arhivske građe te povijesnih knjižnica trudili smo se oko čuvanja i promicanja duhovnog identiteta kojem pripadamo, napose s obzirom na mlade. Nadam se da će naše nastojanje oko uređenja Staroga Kaptolskog Grada u Kaptolu biti ostvareno potporom europskih fondova te da ćemo spomenutu arhivsku i knjišku građu moći smjestiti u to srednjovjekovno zdanje. Na svim navedenim kao i na drugim područjima nastojali smo djelovati s evanđeoskih polazišta, služeći čovjeku u njegovu traganju za smislom i puninom života, koji nam je Bog darovao u Isusu Kristu, u njegovoj ljubavi na križu kojom je pobijedio smrt.

  1. Slavonski biskupi kao i Vi osobno često ste ukazivali na teško gospodarsko i socijalno stanje Slavonije, vapeći prema onima koji mogu u tom pogledu nešto učiniti. Zašto je, po Vama, nekada bogata Slavonija u koju su se doseljavali ljudi iz drugih krajeva, postala jedan od najsiromašnijih dijelova Hrvatske, koja je u zadnje vrijeme postala i iseljenički kraj?

BISKUP: Više je čimbenika koji su  negativno gospodarski djelovali u Slavoniji. Spomenuo bih samo neke od njih. Slavonija je uglavnom poljoprivredni kraj. Dok je zemlja vrijedila u nju se useljavalo iz Bosne i Hercegovine, Like, Gorskog Kotara, Hrvatskog zagorja i drugih područja. Dolaskom komunizma na vlast uništena su obiteljska poljoprivredna gospodarstva, nacionalizirana je zemlja, uspostavljeni su državni poljoprivredni kombinati, izgrađene tvornice u pojedinim gradskim centrima s radništvom kao nosećim društvenim slojem. Taj sustav nije mogao na dužu crtu izdržati izazov slobodnog tržišnog natjecanja te se on s demokratskim promjenama u Hrvatskoj slomio. Njegovu brzom urušavanju pridonjeo je i rat tijekom kojega su uništena mnoga privredna poduzeća te loše provedena pretvorba društvenog vlasništva u privatno. Slavonija je platila veliku cijenu u obrani hrvatske slobode, kako na svom istoku tako na zapadu. Vukovar i Pakrac su svojevrsna simboli ratnih stradanja. Svaka politika kojoj je dobro čovjeka i domovine u središtu zanimanja mora uvidjeti kako je Slavonija strateški silno važan prostor i da ono što je žrtvom i krvlju mnogih plemenitih hrvatskih ljudi obranjeno, sada u miru ne smijemo gubiti. Mislim da je stanje u Slavoniji posljedica manjka ozbiljnog i realnog sveobuhvatnog koncepta, od gospodarskog do populacijskog i imigracijskog. U ni jednoj naprednoj zemlji ne funkcionira poljoprivreda sama za sebe, nego ugrađena u cjeloviti gospodarski sustav. Takvoga projekta kod nas još nema, te je većina dosadašnjih pokušaja potpore poljoprivredi ostala neuspješna, stočarstvo i mljekarstvo pred slomom, a Slavonija u demografskom hropcu. O tome sam sa stručnjacima nastojao upoznati i svećenike Požeške biskupije, da bismo djelovali na izgradnji svijesti o važnosti tih pitanja, te smo u određenim prigodama upućivali apele na različite adrese nositelja javnih dužnosti. Smatram pastirski neprikladnim putem i društveno neuspješnim sredstvom dizati javno glas protiv tih dužnosnika, podupirući osjećaj nemoći i pridonoseći podjelama, koje pokatkad više smetaju nego li samo siromaštvo, kako nam svjedoče mnoge mlade obitelji koje se iseljavaju. U tom duhu zajedno s đakovačko-osječkim nadbiskupom i metropolitom Đurom Hranićem u korizmenoj poslanici 2016. godine pod naslovom „Siromaštvo i demografsko stanje u Slavoniji, Baranji i Srijemu“ izrazio sam zabrinutost, ne baveći se optužbama bilo koga. Na temelju načela socijalnog nauka Katoličke Crkve predložili smo određene mjere za ozdravljenje teškog stanja u Slavoniji. Uputili smo je svim vjernicima i ljudima dobre volje te nositeljima zakonodavne i izvršne vlasti u Hrvatskoj u nadi da će i našim zauzimanjem snažnije doprijeti vapaj naroda do onih koji su dužni i u mogućnosti pokrenuti promjene. Vjerujem da će akcija sadašnje Vlade za Slavonije biti korak naprijed u tom pogledu. U svakom slučaju, kao vjernici nemamo pravo širiti beznađe, jer je naš život utemeljen na onome što konačno dolazi od Boga. A On zna i krivudavim putovima voditi k dobru.

  1. Što bi odgovorni trebali učiniti da Slavonija, odnosno i prostor Požeške biskupije postane mjesto ugodno za život njezinih stanovnika kao i prostor na koji će se vratiti oni koji su se iz njega iselili u druge, uglavnom zapadnoeuropske države?

BISKUP: Nisam stručnjak za ta pitanja, ali po onome osnovnom što razumijem, smatram da bi hrvatske vlasti trebale za Slavoniju stvoriti specifičan zakonski okvir koji bi bio privlačan za gospodarska ulaganja a usporedno s time ubrzati rješavanja nagomilanih teških problema u poljoprivredi i stočarstvu. To bi probudilo nadu. Pored toga, i sam se trudim uvjeravati mlade ljude da ne svedu pitanje svoje budućnosti isključivo na ekonomsku razinu, koja jest važna za dostojan život, ali ne može ispuniti čovjeka u njegovim čežnjama za punim životom. To je povezano s njegovom duhovnom dimenzijom, ljubavlju i spremnošću na žrtvu za sve druge vrijednosti našeg postojanja, kao što su brak, obitelj, potomstvo, domovina, koje donose duboki smisao našem životu, kako su to posvjedočili i hrvatski branitelji za vrijeme domovinskog rata. Konačno, valjalo bi u našoj javnosti promicati ozračje međuljudskog poštovanja, razumijevanja i povjerenja u kojem će napose mladi čovjek biti spreman prihvatiti žrtvu i poduzimati sve ono što je potrebno da bi društvo krenulo na bolje. U tome vidim veliku ulogu Crkve, napose njezina vodstva, da ne bude zavedeno grubošću koja se očituje na hrvatskom javnom prostoru te i samo upadnu u zamku optuživanja drugih, prozivanja drugačijih, promicanja podjela s ideoloških polazišta ili povijesnih prijepora, nego da širi evanđeoski duh prihvaćanja svakog čovjeka kao Božjeg stvorenja te putem dijaloga obrazlaže ono što je za veće dostojanstvo čovjeka i bolju budućnost društva.

  1. Crkva pa tako i Požeška biskupija od svoga osnutka nastojala je pomagati najpotrebitijima, posebno obiteljima s brojnom djecom. Smatrate li da se s obzirom na to pitanje moglo više učiniti, posebno ako se uzme u obzir da župni Caritasi nisu još uvijek dovoljno kvalitetno zaživjeli u svim župama?

BISKUP:  Požeška biskupija nastoji pomagati ljudima u nevolji a da o tome u javnosti ne govori mnogo. I sam se počesto pitam, jesam li dovoljno poštivao dostojanstvo siromašnih ljudi kad u javnosti oglašavam što su od Crkve primili. U tom pogledu smatram važnom suzdržanost Crkve. Pored toga, dobro pratim sva nastojanja Caritasa naše Biskupije i uviđam probleme koji su s time povezani. To sam napose uočio kad sam iz bližega sudjelovao u pomaganju ljudima pogođenima poplavama prošle i pretprošle godine, kada su pojedinci i skupine izgubile kriterije te gotovo nije bilo moguće neke od njih uvjeriti kako treba više pomoći pružiti onima koji su teže stradali. Proradio je u njima neki sebični osjećaj te su stvarali neugodu svećenicima i caritasovim volonterima, koji zbog toga nerijetko gube volju karitativno djelovati. Osim toga, Crkva ima ograničena sredstva kojima ne može rješavati trajna socijalna stanja, što je dužnost organizirane države. Caritas iz svojih mogućnosti nastoji gasiti požar ondje gdje je najteže. Time ni najmanje ne želim osloboditi Crkvu od odgovornosti za siromašne. Ona im uvijek ostaje dužnikom, upravo zato što se prvenstveno ne bavi socijalnim pitanjima, nego potiče i izgrađuje ljude da žive u skladu sa svojom vjerom. Pomaganje potrebitima je prepoznavanje Isusa Krista u najmanjoj braći, svojevrsno klanjanje njegovoj prisutnosti u ljudima koji trpe, te je život po vjeri nezamisliv bez karitativne osjetljivosti za čovjeka u nevolji. I onda kad nema materijalnih sredstava kojima bi pomogao drugome, kršćanin treba njegovati blizinu, svjedočiti suosjećajnost prema nevoljnima koja pokatkad više znači od svega drugoga. Ta obveza proizlazi iz vjere u Gospodina koji je sebe položio za nas do u smrt, što slavimo u svetoj misi, te je naše svjedočenje u svakodnevnom životu koliko smo za druge svojevrsna produžena misa, duhovno bogoštovlje. U tom smislu Požeška biskupija posvećuje veliku pozornost karitativnim skupinama u okviru župnih pastoralnih vijeća, koje tvore volontersku zajednicu na čelu s voditeljem. Zamjetljivi su pomaci na tom području u našim župama kojima se radujem, ali je potrebno još učiniti sve ono što je moguće da bi navedene skupine bile žive i djelotvorne u svim župama.

  1. Više od četvrt stoljeća imamo svoju državu. Znamo da Katolička Crkva u Hrvatskoj pa tako i Požeška biskupija još uvijek ima mnogo neriješenih pitanja s državom, počevši od povratka imovine do pitanja škola i bolnica čiji su osnivači biskupije ili redovničke zajednice. Zašto je po Vama to tako?

BISKUP: Republika Hrvatska je sklopila ugovore sa Svetom Stolicom o pitanjima koja se tiču odnosa Crkve i Države, te neka ugovorena rješenja dobro funkcioniraju. No, postoji određeni broj sekularistički orijentiranih političara netolerantnih prema Crkvi, što je nerijetko pomiješano s komunističkim protucrkvenim mentalitetom, koji priječe konkretne daljnje razgovore o još uvijek otvorenim pitanjima između Crkve i države u Hrvatskoj ili iskazuju manjak spremnosti da se ona cjelovito riješe po demokratskim standardima prema kojima su sklopljeni ugovori između Svete Stolice i Republike Hrvatske. O nekim pitanjima izrađeni su provedbeni akti na ugovore, ali se oni cjelovito ili djelomično ne poštuju. Među ostalim, Požeška je biskupija prije deset godina postupila po dogovorenoj proceduri s obzirom na povrat crkvenih matičnih i drugih knjiga, ali do danas – unatoč našim višekratnim apelima – nije urađeno ništa. Susrećemo se s državnim institucijama koje na  najvišoj razini ne poštuju kulturu komunikacije te ne odgovaraju na dopise. Ovih dana svjedoci smo kako Ministarstvo znanosti i obrazovanja nije poštovalo sve ugovorne obveze s obzirom na osnutak nove Katoličke osnovne škole u Novskoj i to samovoljom jednog činovnika. Nadamo se da će zauzimanjem obiju strana doći do spremnosti razgovarati i rješavati sva relevantna pitanja iz odnosa Crkve i države na opće dobro građana, kako to priliči pravnoj državi u Europskoj zajednici i dogovoriti modele koji jamče pravnu sigurnost Crkve, uključene u pojedine javne sustave.

  1. Promijenilo se nekoliko Vlada u našoj državi i vladajućih opcija, ali neka, za vjernike, krucijalna pitanja ostala su još uvijek neriješena. Naime, sve dosadašnje Vlade ponašaju se kao da Hrvatska nije država u kojoj živi preko 90 posto vjernika od čega je najviše katolika, oko 86 posto. Zašto je to tako i koja su po Vama najspornija neriješena vjernička pitanja u domeni političkog odlučivanja?

BISKUP: Dva su neriješena načelna pitanja u odnosu Crkve i države: Kakav međusobni odnos trebaju izgrađivati Crkva i država i koje je mjesto Crkve u hrvatskom demokratskom višekulturalnom društvu. Naime, sekularnost, zdrava odvojenost Crkve od Države, koju zastupa i II. vatikanski sabor, jedno je od dostignuća koje omogućuje slobodu Crkve i države na njihovim područjima djelovanja, ali i suradnju u onome što im je zajedničko. U Europi je više modela ostvarivanja tih odnosa, od uže suradnje Crkve i države u Njemačkoj, Austriji i nekim drugim zemljama do onog u Francuskoj označenog strožom odvojenošću. Naša tradicija je takva da je za opće društveno dobro poželjna tješnja suradnja između Crkve i države u poštivanju njihove odvojenosti. No, o tome u Hrvatskoj nije otvorena rasprava  ni na jednoj razini, te se olako pripisuje Crkvi da se odveć vezala uz politiku, ili prigovara politici da ne sluša Crkvu.  Čuju se i pojedinci i skupine koji zastupaju sekularizam, isključuju Crkvu iz javnosti i na svoj se način bore protiv nje, ne priznajući joj pravo da zastupa ikakve vrijednosti u javnom životu. Sekularistička isključivost širi netoleranciju i nosi sa sobom nedemokratske značajke. Spomenuti valja da se i s crkvene strane neki znaju postavljati isključivo u društvu, ne poštujući savjest i opredjeljenja ljudi koji nisu vjernici. Sekularizam i vjerske isključivosti otežavaju suživot u međusobnom poštovanju i uvažavanju, uzrokuju ponekad i sukobe te određenu sredinu čine ideološki podvojenom, duhovno tijesnom. Evanđelje ne pozna nasilje. Isus pristupa svakom čovjeku s poštovanjem prema njegovoj slobodi, želi mu darovati puninu života i dostojanstvo – ali uvijek „ako želiš“. Stoga je Crkva pozvana promicati vrijednosni dijalog u našem društvu i pomagati napose mladima da se u svojoj slobodi opredijele za ono što je za njihovo istinsko dobro i dostojanstvo.

Radi se o složenim pitanjima kojima bi trebalo pristupiti s velikom odgovornošću zbog posljedica koje ona sa sobom nose. Svjedoci smo kako je i Hrvatsku zahvatila određena kultura čiji pristup čovjeku nije u skladu s civilizacijskim europskim dosegom, utemeljenim na evanđelju. Postoji napast u nekim crkvenim krugovima boriti se protiv nje, kao da bi se kulturu moglo suzbiti. Kulturu je moguće evangelizirati te Crkva treba u hrvatskom društvu tragati za onim pristupom koji će biti evanđeoski odgovor na suvremene izazove. Pri tom ne smijemo zaboraviti da su vjernici laici pozvani zastupati evanđeoske vrijednosti u politici i u drugim područjima javnog života te se zauzimati za ono što je u skladu s dobro oblikovanom kršćanskom savješću. Spominjete da se oko 87 % hrvatskih žitelja u posljednjem popisu pučanstva izjasnilo katolicima, te je uistinu pitanje kako to da njihovi predstavnici u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti ne zastupaju kršćanski vrijednosni sustav. Možda zato što značajan broj ljudi kod nas pripada kulturološkom a ne životnom vrijednosnom katolicizmu. Oni se ne mogu promijeniti javnim prozivanjem ili provokacijama, pokatkad i s crkvenih propovjedaonica, nego evangelizacijom koja je puno zahtjevnija od kritizerstva.

  1. Požeška biskupija proslavit će 20. obljetnicu svoje uspostave Euharistijskim kongresom. Kakve plodove očekujete od Kongresa i koje su najvažnije pastoralne zadaće u požeškoj mjesnoj Crkvi u narednom razdoblju?

BISKUP: Euharistija je izvor i vrhunac svega crkvenog života, po njoj se očituje i ostvaruje Crkva, te je razumljivo da smo spomenutu obljetnicu odlučili proslaviti okupljanjem iz svih župa naše Biskupija na kongresnom euharistijskom slavlju u Požegi. Želimo time očitovati tko smo mi s polazišta vjere, snagom Isusove žrtve ljubavi za nas, ohrabriti se za život na koji nas upućuje euharistijsko otajstvo te u naše obitelji i društvo zauzetije unijeti Isusovu pobjedničku snagu nad zlom i smrću. To nije malo. Kongres nas Isusovom ljubavlju čiji smo dionici u svetoj misi i pričesti povezuje u jedno, utvrđuje u zajedništvu naše mjesne Crkve, što ima duboko značenje za nas vjernike, ali i za naše podijeljeno hrvatsko društvo. I naša Biskupija kao zajedništvo vjernika u Isusu Kristu, ugrađena u hrvatsko društvo, svjedoči da se ono neće raspasti u centrifugalnim silnicama koje ga razdiru.