Intervju za Katolički list “Zvonik”

26
  1. Preuzvišeni gospodine biskupe, zacijelo ste već puno toga čuli o Dužijanci, a evo ove ste godine bili naš dragi gost. Kakve dojmove je na Vas ostavila proslava Dužijance?

BISKUP: Dužijanca se u prvi mah doimlje kao određena smotra bunjevačkog folklora povezana sa žetvenim običajima. No, ona je zaslugom revnog svećenika Blaška Raića, župnika subotičke Župe sv. Roka od svojih početaka duboko povezana s vjerom i Crkvom te joj je u temelju zahvalnost Bogu za plodove zemlje, za dar žetve. Ona je stoga svojevrsni stoljetni čuvar i prenositelj memorije života, vjere i rada, radosti i žalosti, rađanja i umiranja, uspjeha i nada bunjevačkog čovjeka u njegovoj posebnosti na bačkoj zemlji. Sve to na Dužijanci u svojevrsnom sažetku oživi kao u pjesmama Alekse Kokića i treperi u žitu i slami, kruhu i tradicionalnom ruhu, pjesmi i molitvi, običajima i rukotvorinama izrađenima od slame i na druge načine. Kultura je čovjekovo nastojanje dati sebi lice, konkretizirati svoje postojanje u određenom vremenu i prostoru. Dužijanca je dragocjeni plod kulture bunjevačkog čovjeka koji čuva i očituje jedinstvenost i posebnost njegova hrvatskog identiteta i kao takva ona je susretište povijesti sa sadašnjošću, iz koje raste budućnost. Radujem se što to prepoznaju napose bunjevački mladi te sudjelovanjem na Dužijanci, kojoj je vjera bitna sastavnica, ponosno svjedoče  pripadnost identitetu svoga naroda.

 

  1. U svojoj propovijedi pozvali ste nas da budemo spremni živjeti jedni za druge, da poput zrna budemo spremni umirati za život. Smatrate li da je pomirenje među narodima u našim krajevima moguće?

BISKUP: Jedno je sigurno, strategija pojedinca, obitelji i naroda utemeljena na protivljenju  drugima ili bitci protiv drugih unaprijed je gubitnička, jer usmjerava na negativno, stvara ozračje nepovjerenja, svodi međusobne odnose na uzvraćanje zla za zlo. Tko razumno razmišlja zaključit će kako izgrađivanje kulture zajedništva, uvažavanja drugačijega i poštovanja drugoga  nema alternative i da budućnost imaju oni koji ne žive jedni pokraj drugih, nego jedni s drugima i za druge. Vjerujem da će se nakon teških i najnovijih iskustava sukoba na našim prostorima, napose među mladima naći onih koji će znati svoje energije usmjeriti na pozitivno,  narodne i kulturološke razlike vrednovati kao bogatstvo te na svim razinama, osobito na javnoj promicati međusobno poštovanje i suživot, što je više od puke snošljivosti. Nadam se da će u našoj javnosti postati glasniji i snažnije na djelu ljudi velikog duha, koji će prošlost i zablude koje su u njima na svim stranama vladale znati tako pamtiti da one ne budu kriterij po kojem će se ravnati u sadašnjosti i ostati njihovim zarobljenicima. Ljudi velikog duha ne promiču zlo, nego se zauzimaju za praštanje kao najdjelotvorniji lijek svega razornoga u prošlosti, tako žive dostojanstvo u sadašnjosti i otvaraju izglede mirne budućnosti. Tim putem je nakon II. svjetskog rata krenula većina europskih naroda te uživa dugotrajni mir.  Posebno mjesto u ovom nastojanju imaju vjerske zajednice, napose kršćanske koje vjeruju da je Bog Isusovom ljubavlju na križu, praštanjem i milosrđem pobijedio zlo i smrt, što  treba imati u svijesti i na djelu  napose tijekom godine Izvanrednog jubileja milosrđa koji je proglasio papa Franjo.

 

  1. Na temelju ideje sv. Ivana Pavla II. već godinama u svojoj biskupiji održavate Dan obnove čišćenja pamćenja i spomena mučenika. Kako je moguće čistiti pamćenje a ipak se spominjati mučenika?

BISKUP: Prigodom Velikog jubileja 2000. godine sv. Ivan Pavao II. poučio nas je i primjerom potaknuo na kršćanski pristup, ili evangelizaciju zla koje se dogodilo u prošlosti i to putem čišćenje pamćenja i spomen mučenika. Budući da je sveti Papa utemeljitelj Požeške biskupije a na njezinom tlu su ostali teški tragovi zla iz II. svjetskog rata i nedavnoga Domovinskog rata, smatrao sam Papinu inicijativu važnom i dugoročnom pastoralnom sastavnicom kojom valja liječiti ranjenu dušu ljudi pogođenih zlom. Dan čišćenja pamćenja i spomena mučenika održavamo svake godine u petak prije nedjelje Cvjetnice, nazvan u narodu „žalosni petak“, sa središnjim programom u jasenovačkoj župnoj crkvi. Sam naziv „čišćenje pamćenja“ kaže da prošlost ne smijemo zaboraviti, ali da je trebamo pamtiti na očišćen način, kajući se za zlo koje su nanijeli članovi vlastitog naroda ili Crkve, moleći za oproštenje one kojima je zlo naneseno i praštajući onima koji su nam nanijeli zlo. Kajanje i praštanje nije nemoć pred zlom, kako neki misle, te ih ne žele primijeniti u svom pristupu prošlosti, nego je to moć duha kojom se izdižemo iznad počinjenog i nanesenog zla. Ukoliko osjećajima mržnje i osvete pamtimo prošlost, naneseno zlo i one koji su ga počinili kao i one koji su ga podnijeli, još uvijek djelujemo po diktatu zla, ostajemo zarobljenicima prošlosti. Dostojanstvo žrtava traži od nas da pamćenje očistimo praštanjem i kajanjem te ih se tako spominjemo na najbolji način. Tako nevine žrtve prepoznajemo, pamtimo i poštujemo kao mučenike u čistoći te sami ostajemo slobodni od zla koje ih je ponizilo. To se odnosi na svaku žrtvu,  bez obzira na njezinu nacionalnu, vjersku, ideološku ili neku drugu pripadnost. Ovim postupkom postajemo kao Bog koji praštanjem i milosrđem ostaje iznad zla i vraća dostojanstvo žrtvama pa i samim počiniteljima zla. Stoga čišćenje pamćenja i spomen mučenika nije osuđivanje zlotvora, nego njihova zla, te molitva da i njima Bog svojim praštanjem a njihovim kajanjem udijeli onu puninu života za koju ih je stvorio.

 

  1. Posljednjih mjeseci u medijima se kod nas sve više govori o bl. Alojziju Stepincu. Mnogi ga blate, nazivaju pogrdnim riječima, iznose gnusne laži na njegov račun. Vi ste član mješovite komisije Katoličke i Pravoslavne crkve koja raspravlja o liku i djelu bl. Alojzija Stepinca, pa nam recite u kom smjeru ide rad te komisije i hoće li on pridonijeti prihvaćanju istine o bl. kardinalu Stepincu?

BISKUP: Papa Franjo je primio pismo patrijarha Srpske pravoslavne Crkve gospodina Irineja u kojem mu je on predstavio određene poteškoće i pitanja s obzirom na svetost bl. Alojzija Stepinca. Sveti Otac je predložio a Srpska pravoslavna Crkva prihvatila da se osnuje komisija sastavljena od predstavnika Srpske pravoslavne Crkve i Hrvatske biskupske konferencije kako bi se subraći iz sestrinske Crkve obrazložilo  radi čega je bl. Alojzije zavrijedio da bude proglašen svetim i da se po završetku rada komisije obavi svečanost njegove kanonizacije. To je veliki izraz razumijevanja i pažnje pape Franje za Srpsku pravoslavnu Crkvu, kojim ne stavlja u pitanje Stepinčevu svetost. Naime, Kongregacija za kauze svetih obavila je temeljit i obiman posao istraživanja svih dokumenata o Alojziju Stepincu, razmotrila okolnosti u kojima je djelovao, ispitala svjedoke i poduzela druge rigorozne postupke, te njezina pozicija tiskana u nekoliko obimnih svezaka svjedoči o veličini njegova lika, svetosti života, potvrđenoj i čudom koje je potrebno za proglašenje svetih. Komisija je započela s radom 12. i 13. srpnja ove godine u Rimu u ozračju međusobnog poštovanja i spremnosti slušanja i uvažavanja činjenica i argumenata  te se nadam da će ona pridonijeti uklanjanju poteškoća o kojima je patrijarh Irinej pisao papi Franji. Time zacijelo neće prestati prijepori jer smo svjedoci da i danas određenim političarima i znanstvenicima nije stalo do argumenata i do istine, nego ponavljaju pamfletske tvrdnje iz vremena komunističke ideologije te na taj način žele postići neke svoje ciljeve, pa i uz cijenu buđenja negativnih strasti i pogoršanja međunacionalnih i međudržavnih odnosa. Vjerujem da će i na našim prostorima uskoro doći vrijeme mudrih ljudi, vjernih istini, a nadasve zauzetih za dobro svih i svakoga, kada će i osoba bl. Alojzija Stepinca biti prihvaćena u njezinoj svetačkoj čistoći.

 

  1. Mnogi naši vjernici ne poznaju dovoljno lik i djelo bl. kardinala Stepinca, pa su poljuljani ovakvim medijskim hajkama. Mnogi se čak i straše spomenuti blaženikovo ime, jer je ono u javnosti etiketirano negativnošću. Možemo li mi i na koji način pridonijeti osvjetljivanju lika bl. Stepinca?

BISKUP: Smatram da nije potrebno ulaziti u rasprave, a još manje u polemike s onima koji nisu dobronamjerni prema bl. Alojziju Stepincu kao i prema nekim drugim pitanjima iz vremena II. svjetskog rata i nakon njega. Ali je važno temeljito upoznati lik našega blaženika, napose u njegovoj vjeri i dosljednom djelovanju za dobro čovjeka u svakom političkom sustavu, vjernički ga poštivati i častiti, te svima koji se za njega dobrohotno zanimaju obrazložiti njegovu svetost.

 

  1. Preuzvišeni gospodine biskupe, veliki ste poznavatelj i ljubitelj visoke kulture. Smatrate li da Crkva i danas ima što ponuditi na području kulture i da upravo kultura može biti pogodnim tlom evangelizacije?

BISKUP: Umjetnička djela svjedoče o snazi duha pojedinih autora koja u kamenu ili nekom drugom materijalu, crtežu i boji na platnu ili drugoj podlozi imaju moć uzdići nas iz naše privezanosti za vidljivo i opipljivo i uvesti nas u dublje dimenzije našeg postojanja za koje osjećamo da smo stvoreni. Stoga je prava umjetnost povezana s vjerom, u službi je onostranog, približava Bogu. To osobito vrijedi za sakralnu umjetnost koja očituje umjetnikovo snažno proživljavanje otajstvene Božje stvarnosti te svojim djelima pomaže vjernicima da u liturgijskim slavljima budu dublje dionici otajstva koje slave, zajedništva na Božjem životu. U tom smislu kult i kultura nisu samo korijenski nego i sadržajno povezani, a osobito po duhovnom dinamizmu u koji uvode i kojem služe, te Crkva i kultura trebaju ići zajedno. Minulih dana proslavili smo stotu obljetnicu rođenja hrvatskog umjetnika Ive Dulčića, najvećeg našeg sakralnog slikara u XX. stoljeću, koji je na moderan način u svom koloritu uvjerljivo predstavio pobjedu svjetla nad tamom a u oblikovnom izrazu  snažno posvjedočio pobjedu života nad smrću, napose u veličanstvenim likovima Isusa Krista, među kojima prednjači onaj u splitskoj crkvi Gospe od zdravlja.

 

  1. Životne prilike u našim krajevima nisu lake, mnogi se odlučuju otići u inozemstvo u potrazi za boljim životom. Što biste poručili našim čitateljima, gdje i na koji način da traže životne vrijednosti?

BISKUP: Valja razumjeti čežnju svakog čovjeka za materijalnim blagostanjem koje mu omogućuje dostojan život. No, pri tom ne bismo smjeli zaboraviti da materijalno nije jedina vrijednost našeg postojanja, da nas ono ne može posvema ispuniti i ne bismo smjeli nasjesti općem potrošačkom mentalitetu te lagano i ugodno postaviti kao mjerilo po kojem djelujemo. Ono nas ostavlja na površini od koje se ne može živjeti. Uz materijalno postoji vrijednost Boga, braka, obitelji, domovine za koje se isplati žrtvovati, pa im ostati vjernima i uz cijenu nižega životnog standarda. To je potrebno tumačiti osobito  mladima, da u svojim čežnjama za boljim životom ne budu zavedeni. Opredijeljeni za ljubav i žrtvu koju ulažu u vrijednosti života – gdje god bili – oni će biti duboko oplemenjeni i ispunjeni smislom. Valja nam ustrajno moliti da nitko od nas ne izgubi izvorni osjećaj za istinske vrijednosti i da ima hrabrosti od njih živjeti i za njih se javno zauzimati.