Intervju za Živu Riječ

22

Krist, danas i uvijeke

Katolička vjera i nazočnost Crkve u društvu dragocjeni je spremnik moralne snage za njegovu budućnost… Njezini biskupi, kao pastiri, pozvani su naviještati ljepotu Evanđelja, tu jedinstvenu i neponovljivu ljepotu Isusa Krista jedinoga Spasitelja svijeta… Potrebno ju je posebice naviještati kršćanskoj obitelji i mladima, kako bi se dalo novo lice obiteljima, a tako i hrvatskome društvu.
Da je Crkva stvarnost naroda, da je biskup u Crkvi suputnik današnjega čovjeka, da se nikada ne umara naviještati nadu u bolju budućnost i obnovljenu Domovinu, svjedoči nam susret s mons. Antunom Škorčavićem, biskupom naše Požeške biskupije, koji je 2. lipnja 2007. godine u našoj župi bio djelitelj Božjeg otajstva – sakramenta sv. Potvrde! U nagovoru krizmanicima i roditeljima naglasio je da ne promatraju svoj život samo ovozemaljski, često proturječan i pun teškoća. Budući da svi u sebi nosimo i duhovnu razinu, bez koje nema istinski ostvarena čovjeka, biskup je toplo, ali i snažno svima na srce stavio Isusa Krista, Boga, koji jedini može biti naš smisao i punina! Sve – u svima! Evo Biskupovih riječi i za našu „Živu Riječ“!

Prije 10 godina pozvani ste da u zajedništvu s Gospodinom budete biskup – “ekonom Božanske milosti” u izgradnji Požeške biskupije… Oče biskupe, što Vas je nosilo u suputništvu s današnjim čovjekom, napose s mladima?

Lijepo to kažete: ekonom! Svetopisamska riječ “oikonomos”, krije u sebi grčku riječ, “oikia” i «nomos», te je korijenski ekonom onaj koji dobro gospodari kućom. Isus Krist je istinski ekonom, gospodar nad svim stvorenjem, ima ključeve života i smrti, pobjednik je nad smrću! Sveti Pavao je to izrazio riječima: Isus Krist jest Gospodin! U njemu je ključ razumijevanja svega postojećeg, uzdigao je sve stvoreno iz prolazno smrtnog i raspadljivog stanja u oslobođeno stvorenje za neprolaznost i konačnu njegovu puninu. On je i čovjekov smisao, naša šansa! To je na svoj način sažeto u geslu Krist danas i uvijeke, pod kojim je prije deset godina započela svoj povijesni hod naša Biskupija. Krist, je središnja svemirska i povijesna točka, jer je u Njemu progovorila Božja ljubav, jača od smrti! Naša Biskupija, kao i cijela Crkva, je Isusovo djelo, provrelo iz te iste ljubavi, koja je smislila Euharistiju kao stvarnost po kojoj je on ostao prisutan među nama do kraja svijeta. Isus Krist u Euharistiji po službenicima oltara obnavlja svoju žrtvu na križu. Tu je naša snaga, snaga Crkve! Tu je Krist – danas i uvijeke! Biskup i svećenici su služitelji te Isusove stvarnosti i tako «ekonomi Božanske milosti». Mladima je svojstveno tražiti putove na kojima žele ostvariti puni smisao svoga postojanja, u njima su snažne čežnje koje biju neki boj za boljim, savršenijim životom. Isus Krist je odgovor na te čežnje, njihova prava šansa, njihovo dostojanstvo, njihov put, istina i život. Mi smo slabi, nismo u stanju ostvariti čežnje koje nosimo u srcu, ali to može snaga Duha Svetoga.  Zato smo i nad današnje krizmanike zazvali Duha Svetoga, povjerili ih Njegovoj moći! On je kadar dati im dovoljno nutarnjega svjetla i snage, da kroz život ne idu sami i ne lutaju, da ih netko ne zavede, nego ostanu na Isusovu putu.

U propovijedi ste mladima, kojima ste u moći Duha Svetoga danas podijelili sakrament sv. Potvrde, naglasili da ovaj svijet ima nade… Ima mnogo problema u odgoju mladih osoba! Po Vama, što je temeljno da bi se pospješio ljudski i duhovni odgoj mladih? Kako ih nakon Krizme, da se ne izgube zadržati u Crkvi?

Ne bih rekao da se oni izgube. Ne slažem se s tvrdnjom da je Krizma oproštaj od Crkve, još manje otpad. Krizma je djelo Isusovo. On tim našim mladim ljudima u snazi Duha Svetoga daruje život, kojeg je ostvario svojom smrću na križu i uskrsnućem, oblikuje njihova mlada bića na mjeru svoje ljubavi, te ih ugrađuje u svoj sustav, u Crkvu. Ako nakon toga ne dolaze svi na nedjeljnu svetu misu, taj sustav nije djelatan! Ali, oni nisu otpali, nisu udaljeni od Isusa Krista jer on svojim djelom ostaje u njima, nisu mu postali tuđi. Naravno, vrlo je važna suradnja s Božjim darom, te moramo nastojati mladima pomoći da svaki dan mole, da nedjeljom dolaze na misu, da budu prijatelji Riječi Božje, jer ona donosi svjetlo i snagu. Tako surađujući ostaju u dinamizmu Božjeg dara, kojeg su primili. Moramo to mladima uvijek iznova posvješćivati. I voljeti ih, kao što ih voli Bog!

Oče biskupe, obratili ste se danas i roditeljima krizmanika, zahvalivši im što su u svojoj djeci budili svijest da su Božji… Stavili ste naglasak na Euharistiju… Znamo da je papa Ivan Pavao II. bio zaljubljen u Euharistiju… Danas je to papa Benedikt XVI… Pitam to, jer će povodom 10 godina utemeljenja naše Biskupije biti Euharistijski kongres… Što biste Vi podcrtali, kada je riječ o Euharistiji?

Nema snažnijega Božjeg djela prisutnog među nama, nego što je Euharistija. Ona je uprisutnjenje – snagom Duha Svetoga – one iste Božje ljubavi, koja je išla na križ – za nas! Sam Isus je, ustanovljujući Euharistiju na posljednjoj večeri, kazao: Ovo je Tijelo moje za vas! Ovo je Krv moja, koja se prolijeva za vas! Znači, Božji – “za nas”, njegova ljubav jača od smrti, ponazočena u Euharistiji, drži nas skupa. Ta Božja ljubav je sam Duh Sveti! Stoga je razumljivo što II. vatikanski sabor kaže da se Crkva očituje i ostvaruje u Euharistiji, da je ona vrhunac i izvor svega kršćanskog života! U tom smislu nema boljeg načina spomenuti se desete obljetnice naše mjesne Crkve, nego okupiti se na biskupijskoj euharistijskoj postaji, Euharistijskom kongresu i tako se ostvariti i očitovati kao Isusova Crkva na ovim prostorima naše domovine.

Euharistija je djelo uskrsloga Isusa Krista, jer on s nama slavi, u snazi Duha uvodi nas u otajstvo svoje muke, smrti i uskrsnuća, posadašnjuje svoje djelo, dajući nam  jamstvo da ćemo biti njegovi dionici u punini, u vječnosti. Biti na toj “jakoj” točki, u Euharistiji, znači biti sjedinjen sa cijelim Isusovim djelom i svima  koji su Isusovi, primiti puninu smisla našega postojanja, i biti usmjeren prema vječnosti.

Upravo ste u propovjedi naglasili taj smisao života, tu puninu, bez koje se istinski ne živi…

Da, mi ne možemo sami sebi dati smisao. Nismo mi smislili život. Nitko se od nas nije sjetio roditi, nego je primio život kao dar. Čiji? Nismo mi jedni drugima dali život, nego nam ga je darovao Bog. Zato smisao svoga života možemo naći samo u Njemu. I dok smo povezani s Njim, dok je On naše svjetlo, snaga i punina, dotle smo u smislu svoga postojanja!

Na odgoj mladih, danas, uvelike utječu mediji… Usuđujem se reći da prisutna vulgarnost u medijima ima deprimirajući utjecaj na njihove stavove i ponašanja… Na koji način zaštititi djecu, ali, i promicati opće dobro medija? Što činiti?

Kroz medije progovaraju ljudi, progovaraju neki, koji nose dobre namjere, imaju dobro i plemenito srce, i tako oplemenjuju medije i one koji se njima koriste. Ali, postoje i oni ljudi u medijima koji nisu najpozitivniji, koji imaju neke svoje interese, žele iskoristiti, pa i zavesti čovjeka, te on može postati njihova žrtva. Stoga je silno važno prema medijima gajiti kritičnost. Pitanje je kako pomoći mladima da dođu do određenih jasnoća u opredjeljenju za vrijednosti života, prvenstveno za Boga. Ako imaju jasnoću stavova, načela, čvrstinu opredjeljenja, onda, netko može govoriti što hoće, oni ću se ravnati i ponašati po tim načelima. Ali, kako doći do toga? Opet, uz Božju pomoć! Mi možemo mladima govoriti, upućivati ih, ali Bog daje nutarnju snagu i svjetlo da se mogu kritički postaviti i pravilno djelovati. To je prvenstveno važno za roditelje. Ako oni nemaju tu jasnoću, teško je očekivati da će je djeca imati. Jer, opredjeljenje koje se u obitelji živi, prenosi se i na djecu. Svjedoci smo kako u Hrvatskoj puno toga zapljuskuje mlade ljude kroz medije što ih razara, što im ne pomaže da se dobro mogu orijentirati u vrijednostima. Zapravo, mnogo toga ih dezorijentira. Katoličke obitelji  su pozvane zauzetije gajiti slobodu iz vjere i oduprijeti se onome što se nameće kao javno mnijenje a u suprotnosti je s dostojanstvom čovjeka i Božjim naumom o njemu i tako pomoći mladim ljudima. Dakako da je to zadaća i svih drugih.

Požeška mjesna Crkva ima svoje “voćinsko” svetište; ima i Gospu od suza, kojoj mnogi dolaze i ostavljaju svoje nevolje i poteškoće… Gospa je molila s apostolima u “gornjoj sobi”… i dogodili su se Prvi Duhovi! Što nam preporučate, kako ćemo kao vjernici najispravnije štovati Gospu?

Nema Crkve bez Isusove Majke! Spominjete duhovski događaj, koji nas podsjeća da je Crkva započela kao molitveno zajedništvo apostola s Isusovom Majkom, obdareno Duhom Svetim, i koje se nastavilo tako kroz povijest trajno ostvarivati i očitovati. Ali, podsjetio bih barem još na ono što je Marija učinila u Kani. Pretvaranje vode u vino bio je prvi znak kojeg je Isus učinio! Tom prigodom Marija je uvela Isusa u jednu mladu obitelj, i otvorila joj oči – tko je On! Pretvaranje vode u vino samo je znak, a cilj mu je bio da svi sudionici svadbenog slavlja prepoznaju tko je Isus Krist! To znači, Marija je u službi Isusa Krista. Ona  ljudima otvara oči za Njega, jedinog spasitelja čovjeka! To ona čini i u našim svetištima, u Voćinu, Pleternici i drugima. Ona je moliteljica s nama za snagu Duha Svetoga i tako služi zajedništvu Crkve te pomaže da Isus Krist bude prisutan u našim dušama i u obiteljima. Tijekom povijesti hrvatska se duša pročišćavala baš u “marijanskim” svetištima. Marija nas je učila kako se odnositi prema Isusu Kristu, kako živjeti ljubav u braku i obitelji i biti vjernim članovima Katoličke Crkve te dobrim građanima svoje domovine. Unatoč silnim poteškoćama pobjeđivao je među Hrvatima život upravo snagom koju je posredovala Marija. Iz osobnog iskustva znam da oni koji Mariju vole, osobito koji u obiteljima mole, rijetko se rastavljaju, povezuje ih ljubav kao Božji dar. Jer, molitva je otvaranje duša, davanje prostora Bogu, da On zahvati u naše živote. Kada se u obitelji moli, Bog je obogaćuje i duhovno iznutra povezuje. Takve obitelji su smislene, čvrste i djecom blagoslovljene. Bez duhovnog svjetla i snage obitelj i brak se često pretvaraju u stvarnosti ljudske nemoći. Ne možemo mi ljudskom snagom ljubiti, nego je to dar Božji!

Primjećujemo da ljudska ljubav oslonjena samo na sebe ljude dovodi do bračnih kriza, rastave…

Što treba činiti kad dođe kriza u braku, nestane ljubav? Većina kaže: rastava! Ali, kroz rastavu je svatko otišao u svoju nemoć, i ostaje u nemoći. Kad bi bračni drugovi u trenutku nemoći i nerazumijevanja odlučili zajedno kleknuti pred Boga i moliti, zahvatila bi ih snaga Božja i postali bi moćni, osposobljeni ljubiti! Jer, ljubav nije naša moć! Ne možemo je mi naručiti, ili odrediti kada ćemo je živjeti a kada ne! Zato, kada ljubav nestane, valja moliti da nas Bog osposobi tim darom, preobrazi naše nemoćno stanje.

Oče biskupe, deset je godina kako Vam je povjereno da vodite Požešku biskupiju… Jeste li se iznenadili kada ste imenovani biskupom? Koja su Vaša iskustva, na koncu, čovjek Vam je povjeren?

Da! Čovjek mi je povjeren! Ali sam i sâm samo čovjek, i kao takav, naravno da sam osjetio  određeni strah. Moja prva reakcija bila je: ja to ne mogu, nisam sposoban, niti vrijedan! Međutim, nastojali su me ohrabriti oni koji su mi donijeli vijest da sam imenovan biskupom i da mi je time Sveti Otac iskazao svoje povjerenje. Potom su slijedila uvjeravanja drugih, te nakon svjetla kojeg sam primio u molitvi  usudio sam se kazati: Uz pomoć Božju, i vašu potporu, prihvaćam! Kad bi biskupstvo bilo neka vlastita služba i izbor, uvijek bi bio na mjestu strah i nesigurnost. Budući da je ono povezano sa Sakramentom svetoga reda u kojem po vjeri Crkve ređenik prima milost, da – unatoč svojoj ljudskoj nedostojnosti i nemoći – može nositi povjerenu mu službu. Naravno, uvijek crkvenu službu treba ostvarivati s velikim povjerenjem da Isus Krist kroz nas ostvaruje svoje djelo, a mi trebamo s njime surađivati. No, znam da su uz mene i mnogi molitelji. Osjećam da bez molitve ne bih mogao vršiti svoju službu. Velika moliteljica za mene bila je moja majka Ljubica, koja je preminula prije godinu i pol dana. Ona i sada moli za mene u vječnosti. K tome postoje brojni drugi ljudi koji mole, među njima i časne sestre klarise u Požegi, čiji je samostan utemeljen s tom svrhom. Eto, po tim molitvama čovjek može stajati na svom mjestu i poslanju, uvijek svjestan da nije dostojan, niti ima  dovoljno vlastitih sposobnosti.

Oče biskupe, susretali ste se s papom Ivanom Pavlom II. Postoje li situacije koje posebno pamtite?

Bilo ih je više, ali moram reći da je prva ona, kada sam bio s njim nasamo za vrijeme tzv. pohoda “ad limina” 1999. godine, kada sam sjedio s njim za stolom, a potom zajedno na objedu s nekoliko naših biskupa. Tu sam osjetio svu  snagu susreta s njime, jer sam doživio da ne razgovaraju neki daleki ljudi, nego blizi – po onom što im je povjerio Isus Krist, i po onome što je on, kao nasljednik sv. Petra govorio meni, i što sam ja,  kao jedan od članova apostolskog zbora povjeravao njemu. Susreli smo se u brizi za Crkvu, za ono djelo Božje na kojem se nalazimo zajedno. Ali, još više, jer je on nastupao očinskom toplinom, koja je hrabrila i podizala. Radostan sam da je Ivan Pavao II. utemeljitelj naše Biksupije, koji je puno znao o Hrvatskoj, i nekom očinskom brižnošću bio joj doista blizak, što je iskazivao na različite načine. Bio sam za Branimirovu godinu (1979.) prisutan u bazilici Sv. Petra, kada je prvi puta u povijesti jedan Papa predvodio misu na hrvatskom jeziku. Tada je nekim čudesnim savršenstvom izgovorio na hrvatskom jeziku: Dragi Hrvati, papa vas voli, papa vas grli, papa vas blagoslivlja! Progovorila su stoljeća! Iako su pape kroz povijest iskazivali svoju naklonost prema Hrvatima na različite načine, dopuštajući npr. da se u liturgiji upotrebljava starohrvatski jezik, i pratili naš narod posebnom brižnošću, ali, do Ivana Pavla II. nije se dogodilo da nam netko hrvatskim jezikom progovori takvom srdačnošću i toplinom, gdje se osjetilo da nas miluje sama Božja očinska blizina!

Onda su slijedili i drugi susreti, na kojima on nije puno govorio, ali je postavljao prava pitanja, iz kojih se vidjelo koliko razumije i prati naše zajedničke i osobne situacije. Ta očinska blizina snažno je došla do izražaja kad je Sveta Stolica 1992. godine prije drugih priznala neovisnost Republike Hrvatske. Posebnu duhovnu snagu imala su tri pastoralna pohoda pape Ivana Pavla II. Hrvatskoj. Na trećem pohodu, za vrijeme euharistijskog slavlja u Osijeku 2003. godine okrunio je i dragi lika naše Gospe Voćinske, koji nam je tako postao poseban podsjetnik na utemeljitelja naše Biskupije. Radostan sam što je nas oko 1000 hodočasnika na nedavnom našem biskupijskom hodočašću u Rim, moglo slaviti u Bazilici sv. Petra svetu misu, i potom svi u procesiji poći do groba pape Ivanu Pavlu II., iskazati mu svoju zahvalnost i poštovanje za sve što je prema nama gajio, i što je osnovao našu Biskupiju!

Što nama, vjernicima Požeške biskupije, Vi, naš biskup, uoči 10. obljetnice njezina utemeljenja stavljate na srce? Koju nam riječ upućujete?

Nitko nas nije volio kao Isus Krist, za nas je sebe predao u smrt, za nas je pobijedio smrt. Njegova ljubav jača od smrti, prisutna u Presvetoj Euharistiji, jedina preobražava našu slabost i smrtnost. Ostanimo stoga čvrsto u njoj ukorijenjeni, vjerni Isusu Kristu u svojoj Požeškoj biskupiji, kao živi članovi jedne, svete, katoličke i apostolske Crkve, pod Marijinom zaštitom. Krist– danas i uvijeke – jedina je naša nada! Posvjedočimo to svojim nedjeljnim sudjelovanjem na svetoj misi i na poseban način sudjelovanjem na našem Biskupijskom euharistijskom kongresu u Požegi, 30. rujna 2007. godine.